5.
Zašto smo ga voljeli:
Samostojeće bijelo emajlirano kuhalo, na sastavima požutjelo od godina korištenja, s nagorenom rešetkom iznad plamenika, iz kojega, nejednaki plavi vijenac plina uspijeva proplamsati kroz debeo sloj masnoće.
Nad njim, jedna od onih starinskih tavica od željeza lijevanog u jednome komadu zajedno sa ručkom sa ušicom pri kraju, da bi se mogla, u nekom drugom vremenu od ovoga, objesiti za ganač poviše otvorenog kamina na kojem još paluca vatra.
Ali nikako ne prije, nego što poližete, s tekom, tu kajganu svetoga Petra. A za dalje, šta vas boli briga kako ćete, i hoćete li uopće moći proć kroz vrata raja. O tome se misli naknadno.
Neka vatra, a ne voda, očisti sve kako spada!
Samo poslije vas.
Imao je oko. Neporecivo. Ili se radilo o onom rijetkom umijeću umjetnika da prenese emociju tamo gdje drugi ne bi znali, barem ne na način na koji se on sjetio.
Sve to prljavo i masno i obično i svakodnevno, i samo po sebi podrazumijevajuće, kad je viđeno na slici, ili kad se čini nedostižno, odjedanput dobije na vrijednosti i snazi.
Boje?
Plavi plamen plamenika, žućkasta podloga, i to mirisno i sjajno ulje koje se odasvuda cijedi, samo ne u vaša usta, u vaš drob gladnog promatrača. Svjedoka. Očevidca, jer sve je bez riječi, neobjašnjeno. Na vama je da ih tek pronalazite, nepoznate za poznato. Dakle, da ih izmišljate ako niste vlasnik kakvoga rječnika u tvrdo ukoričenome izdanju pa da se u njemu izgubite u samotno prijepodne.
Nemogućnost izražaja, izražavanja emocije sirove kao što je obična prizemna i vrlo stvarna glad. Nemogućnost da ispružite ruku i uzmete što vam treba. Istog trena ili nekog sljedećega, nema veze strpjet ćete se do sljedećeg puta. Do sljedeće objave.
Tek oni stvarno ažurni i bistri, brzi i sposobni će možda smućkati u svojoj kuhinji svoju porciju za dno polizat.
Pokušaj da se slikama praznih tanjura, pošalje ista ili slična poruka, nikad nije postao trend. Onakvi prazni, tek sa nekim neodređenim mrvicama koje su trebale dati za naslutiti da je u njima nešto bilo i da se s tekom pojelo dok se u dobrom društvu zabavljalo, u boljemu nego što je to plavooka mačka, nikad nisu postigli popularnost niti je itko njima davao značaj koliki se davao Nikolayevim objavama.
Stručnjaci, profesionalci su, naravno, mozgali o tome, u čemu je njegova tajna. Očigledno nije prodavao ni tave ni krpe ni stil života. Te mora da je neka parodija. Da, ali na koga ili na točno što! Zar se znanstvena elita sada ruga sa siromasima? Ili je sirotinja ta, koja je elita, a da mi o tome ništa nismo znali.
Sve ako su neki i mislili da se pokušava dokazati kao kuhar. Da mijenja profesiju, ili takvo nešto, ozbiljno ili za šalu. Bilo je nas nekoliko koji smo se sjetili da se izraz "siromaštvo duha" rimuje sa "dajte ljudima kruha!". Lako je za igre.
A uvaženi je profesor, ipak samo još jedan običan čovjek. U pauzama.
Evo ruke!
Znate ono, kako je ostalo zapisano da je popularna i obožavana Zagorka vikala da je gladna, sa svojeg balkona koji je gledao prema prepunoj hrane tržnici. Nikad nikome ne pada na pamet da i oni koji žive od riječi, moraju jesti.
A onda bi joj piljarice, odnijele i dale, ako bi se sjetile. Vraga dale, prodale bi. Uzele bi novce, ali riječi su drugačije kad ih koristi netko tko ih ne studira. Prostoj duši je svejedno, ne vidi razliku u dati i prodati. Uzeti i Žeti. Žuto za žuto. Ulje je zlatno. Zlatno je polje. A jaja vrijede zlata.
Onako pofrigana. Na malo maslaca ili margarina. Biljna ili životinjska mast, svejedno je, dokle se god ne vidi da je krv crvena.
Mogu teći med i mlijeko. U potocima. Baš biblijski.
A vatra paluca.
+
Nije li divno, u smislu čudno, kako smo uspjeli promijeniti boju vatre za kuhanje, iz narančaste u tirkiznu, u stvarnome svijetu, a da to nitko nije ni primijetio?
Suprotna strana spektra. Jedna grije, druga hladi, naizgled. Samo naizgled? Ili smo naučeni vjerovati da je tako, nakon dugogodišnjega ispiranja mozga bubetanjima raznih teorija, i ne misli se ovdje na mistične stvari, nego na materiju koja se još uvijek uči u regularnoj školi.
Po značenju boja, one iz tople strane spektra, crvena, sve narančaste i žute, hrane i njeguju i utemeljuju u smislu prizemljenja, dok ove hladne od indigo modre do prozirno plave, navodno da uzdižu, misli se na misli, emocije, duh, a ne na levitaciju tijela.
Ili je ovdje nešto krivo preneseno?
Rekli vi što god da vam je drago, i crveni i plavi moraju jesti. Dok god se zovu ljudima.
