11.
Točan prijevod riječi doktor je naučitelj, a ne liječnik. To je više počasna titula, a ne kao ovi vražji pečati što se dijele maltene na zahtjev.
- A ne, ne na zahtjev, nego tko pošteno plati.
- Vidite, to je zanimljivo: "koliko para - toliko muzike".
- Pa to je podrazumijevano!
Ali zaozbiljno, izvorno, doktor je svatko tko je majstor svog zanata i ima sposobnost da svoju vještinu prenese na validne nasljednike, pa bio on majstor kipar ili majstor kuhar ili majstor pjesnik ili ipak pjevač. Traži se da osigura sebi nasljednike. One koji će nastaviti prenositi slavu njegova imena. Čuli ste već, pretpostavljam za neke umjetnike koji se pohvale da su studirali u klasi tog i tog čovjeka. Ime profesora je jamčilo kvalitetu učenikova rada. Ime čovjeka a ne institucije. Rada, a ne onoga što će netko misliti ili reći o njemu. Pogotovo ne o kraticama iza prezimena.
Tek poslije su ljudi počeli postajati instituti. Nomen est omen. Veliko ko kuća. A kuće nositi imena, kao da su živi ljudi.
Pa neka im budne!
Teško je sad reći bi li Nikolay bio jedan od takvih naučitelja, kad ga je već stigla generacija koja miješa sve živo i neživo, i još to tako ponosno. Naživo!
Staro i drevno, postadoše sinonimi. Pohabano, poderano kontra popeglanog i pobijeljenog. Klasično kiparstvo. Fidija, Poliklet i Praksitel. Korintski, jonski i dorski stil gradnje, jednako stup i kao poezija.
A koji je vaš okus, koja je vaša boja?
U pravu ste, šala je išla na Nikolaya više nego na asistenta, svejedno, Tin se uvrijedio više, valjda zbog mladih godina, koje misle samo na sebe i svoje. Nije sad da nije počeo smatrati i profesora maltene svojinom, ako ne svojtom. Bio mu je izvor prihoda i, ako bi slučajno prihvatio ostvariti pravo na prijevremenu mirovinu, on bi tada ostao bez posla. Zapravo, ne toliko posla, koliko prilike. Koliko je, molim vas lijepo, tih invalida na tim pozicijama, i profesora i doktora. Jer studenata je bilo.
Počeo je pratiti one mlade doktorande, one koji tek trebaju doktorirati, a još više one nove znanstvenike i znanstvene novake, kako se tobože skromno kočopere s onim izrazom zbunjenog gađenja oko vječno stisnutih usnica.
Imali su stalno radno mjesto, i plaćeno mirovinsko i zdravstveno i dentalno, ali svejedno su se poginjali i držali kao sirotinja na kojoj bi se moglo prositi sitniš. Za kavu za van.
To je mogao baš svatko, držat facu kao da znaš nešto što malo tko može razumjeti pa čemu onda trud da se približiš većini, kad će te ta većina već sutra razapet za uslugu otvaranja očiju.
One zdravorazumske stvari, koje svaka baba sa pijace zna, oni su osvijestili tek nakon puno godina studiranja, ili pak prepisali iz neke stare knjige, i drže se tajanstveno da se baba ne bi slučajno uvrijedila pa tužila nekog, bilo koga od njih, živih ili mrtvih, za krađu intelektualnog vlasništva. Riječi iz usta. Nematerijalna baština.
Koliko to može biti teško, tako je mislio Tin. I nije bio sasvim u krivu.
Samo što običan čovjek uvijek misli da postoji nešto još. Iznad ili poviše. Ispod ili naniže. Pa još i sa strana.
Ne bi mu povjerovali. Ne bi vjerovao nitko. Rekli bi da laže, da krije, da čuva za sebe, a onda bi ga mučili dok nešto ne prizna. U procesu bi se pogubili pa sami zaboravili zbog čega ga muče i što ga ispituju, i kako to da je on, običan momak iz naroda, tako bezobrazno i bez srama izdao svoju vlastitu vrstu iz koje je potekao i koja ga je othranila. I još im se ruga u lice. Ceri se. Vid mu face. Nadmoćne.
Ne bi to bio prvi primjer javnoga linča u novijoj povijesti.
Nagledali smo se već defenestracija i okolo bezazlenijih razloga.
Skakanje kroz prozor, ili bacanje sa prozora je mislim pojam iz političkog života. Tek kasnije su lažni samoubojice preuzeli format. Prozor mora pasti, inače ništa od imitacije leta.
- Jadni otac i ne više otac, "Ikare!" vikne.
Nije prirodno da dijete umre prije roditelja. Dedal jest preživio ali o Ikaru se priča. Baš zato, a ne jer je bio više vrijedan. Ili zato što nije.
Zato je dobro da je Lay umro prije Edipa pa kako god da je to bilo. Da su Zeusova djeca kao i sam Zeus, besmrtna. I da je Tinova prava mama umrla, ne dočekavši da joj sin diplomira. Možda bi tada morala poživjeti vječno. A on bi bio vječno neplaćeni skrbnik nemoćna roditelja.
Iz potrebe za dokazivanjem, više nego ljubavi prema majci, odlučio je doći do doktorata, pa kojega i kakvog god, titula je titula bez obzira na pravo značenje koje se krije iza punoga naziva.
I znao je da će mu Nikolay u tome pomoći. Bio je siguran u to, nije se radilo samo o polaganju nade i praznim maštanjima oko nečega neostvarivoga i nemogućeg. Bogu nije ništa nemoguće. I nije se prevario.
Malo po malo, nazivu zanimanja koje je odrađivao na određeno vremensko razdoblje po ugovoru koji se produljivao od semestra do semestra, se promijenilo značenje.
Postojala je već cehovska udruga koja je razlikovala asistente za odrasle od onih za djecu od onih za djecu djece i onih za djecu roditelja, te nije bilo toliko teško izgubiti se u prijevodima.
Mlađi asistent na fakultetu je postalo nešto poput polazne točke u uobičajenom cursus honorum-u akademskih napredovanja, i imalo je točna zaduženja radna s točnim brojevima bodova, sljedeća stepenica za napredovanja je viši asistent, pa pomoćnik u nastavi pa predavač, pa viši predavač sa pravom ispitivanja i ispisivanja i potpisivanja tih i tih obrazaca, dalje je to još teže za pratiti, tako da bi svi mogli sve, kad bi smjeli, samo što nigdje ne piše, što se točno smije.
I onda se lako zaboravi da je starom profesoru koji je počeo gubiti osjetilo vida, bio potreban netko da ga usmjeri na koju stranu su izlazna vrata, a gdje nikako više nije poželjan. Pa se najedanput svi preobraze u još boljeg asistenta.
Naprosto, ne daju vam jest. Zaborave vas ponuditi, sve ako vam možda i serviraju sve po propisanim pravilima bon-tona. Ili skripte za prvu pomoć koju se dijelilo ono kad se zadnji put vježbala evakuacija iz zgrade u slučaju nepredviđenih opasnosti. Tipa požara ili rata. Terorističkih napada, koji su postajali sve izvjesniji i češći.
Nije ta zgrada više bila sigurno mjesto za učenje, a kamoli za kakvo ozbiljnije znanstveničko istraživanje.
Pa zašto onda da im se ne naruga svima, razbijajući na sva zvona ta kukavičja jaja koja će dati mačku da ih pomiriše?
