12.
Sjedilačkom tipu kakav je stari profesor bio, život su bile samo emocije, koje je izjednačavao sa mislima, ali doživljavao ih kao brže stižuće na zacrtano odredište. Jer mozgu treba vrijeme da rastumači pa da uobliči, pa da pošalje naređenje onom dijelu tijela zaduženom za akciju bilo kojeg tipa, neka smjesta odreagira na taj i taj način.
Nije emocija to što precivilizirani narod misli da je. Samo što je za očite i proste stvari, puno teže pronaći riječi na koje se nitko ne bi uvrijedio.
Zato postoji poezija.
I zato su poskočice.
- Da? A kako to točno mislite?
- U sagama, epovima i dramama se čovjek nastoji prepoznat u bilo kojem od likova, ipak nismo svi stvoreni za junake.
Znate već, sjetit ćete se kako, kad s nekim u društvu gledate filmove, ili čitate naglas članke iz novina, netko s viškom energije, rekli bismo, emotivan ili duševan češće nego duhovit, uvijek vas prekida oponašajući kako, netko mrda glavom, kako otpuhuje, kako pocupkuje i što točno pri tom misli, jer, znate, bio je tamo, vidio je. On sam, ili netko njegov, komu se vjeruje.
Ako mu lik ne odgovara po spolu ili je drugoga godišta od njegova, prepoznaje i zadaje uloge svojoj ženi, curi, maloj sa trafike, pokojnom dedi, stricu, direktoru firme. Pa to traje.
A s pjesmom je drukčije, kraće. Brže se miče a koraci isti.
Nekad za valcer, nekad za marš. Stvar je trenutka. Nema se kad za mozganje i detaljne analize. Osim ako vas ne plaćaju da ubijete vrijeme. Kojega inače, nikada dovoljno.
- Zanimljivo učenje. Vaša je filozofija vrlo, vrlo neobična.
Momak je imao dara za mudraca, vidjelo mu se na očima, šalio se Nikolay u sebi na vlastiti račun, i odlučio ga uključiti još dublje u svoja istraživanja, vezano za stapanja ljudskih osobina s modernim tehnologijama, protiv kojih se bunio sve veći broj ljudi, bez namjere da se prestanu koristiti njihovim uslugama. Ili bez znanja da im se koriste. Samo da se ne bi njih iskoristilo!
Tim više što se zapravo radilo o - komparacijama.
- Probajte zamisliti život bez strojeva? Da morate recimo ručno mljeti kavu svako jutro prije posla ako vam je do toga da razbistrite glavu od bunovnog košmara bračne vam postelje.
- Nisam oženjen.
- Ili da morate čekati danima dok bijela ptica donese pisanu poruku osobe koja vam i nije bila draga dok je bila blizu, ali daljina je učinila da baš ona bude ta koja bolno nedostaje. A zamislite tek novine i knjige, i čekanje da ih se prepiše ručno i oslika na način da vam svi zavide na posjedu umjetnine. Moj se ceh, za primjer primjera, nije bunio kod izuma tiskarskoga stroja, dapače, zahvalni smo što nam je darovano mjesto i vrijeme da sitnim slovima konačno ispišemo nešto svoje. Pa ako to nitko ni ne vidi, vrijedilo je.
S druge strane, svakodnevne i stvarno nužne stvari kao što su hrana i piće, a koje uzimamo zdravo za gotovo do granice da ih zaboravljamo uzeti uopće, ili da ih uzimamo nekontrolirano, da vam ne govorim. Stroj sije, zalijeva i žanje. Melje, sjecka, miješa. Zar nije? Pa šta ovdje smeta, u čemu je kvaka!
Hajdemo, dakle, dalje vidjet, bez čega se može, a bez čega se ne može nikako. Na glavu da se preokreneš.
Što je nužno. Što je višak.
I gdje je čovjek u svemu tomu.
Nije ista suza koja krene da ispere trun iz oka, i ona koju ste isplakali za voljenom majkom, oprostite mi što vas sjećam, ili ako vas vrijeđa usporedba, zaista mi nije bila namjera...
- Ne, u redu je, sve je u redu. Razumijem.
- … Ali prvu zovemo reakcijom, a drugu emocijom.
Bi li vas zaboljelo oko, ili što drugo, da tu suzu niste isplakali, kao što je to slučaj u prvom primjeru. Da ste ju zadržali za sebe, i uopće bi li to bilo moguće učiniti namjeravano?
To je predmet mog interesa.
Pa ako radnju ne uspijem objaviti sam, jer će me starost ili tjelesna slabost spriječiti u tome, nadao sam se, i bila bi mi čast, kad bih mogao računati na to da ću u vama imati nasljednika.
+
Nije isto kad pustimo suzu za preminulom voljenom osobom, i onda kad se oči same od sebe obliju suzama. Tako je to zapisao Nikolayev asistent. I zazvučalo je zamalo kao prava poezija.
Prema tome, tuga je čin volje. A plakanje je tjelesna reakcija s praktičnom primjenom, zadatkom. Ispiranje, vlaženje, prilagođavanje na jačinu svjetlosti, kontraste boja, vlažnost zraka i atmosferu prostora.
Iako to profesor nije tako rekao.
Po mome mišljenju, jer ne možemo više njega pitati za zdravlje, predmet njegova interesa je bilo vidjeti koja je korist od emocije koju nazivamo tuga. Ili žalost. Vrijedi li ju oponašati i ako da, kako, koji njezin dio. Treba li suze forsirati. Kao što je nekad dobro isprovocirati smijeh iz trbuha.
- U tome je bio značaj antičkog teatra, doslovno i vrlo fizičko čišćenje od svega trulog, suvišnog i starog, za nov početak. Samo bez pretjerivanja.
- Ma nemojte reći, fizičko? Pa kako to, zašto?
- Radi se o opuštanju velikoga broja mišića cijelog tijela. Moderna znanost to već dokazuje. Ne znam koja točno grana. Neka koja se bavi ljudskom anatomijom, a našla je primjenu u nebrojenim sportskim disciplinama. Složit ćete se sa mnom da bi svi radije imali tijelo sportaša nego činovnika, i da je u svakom pogledu ugodnije na pogled.
Volio je ovakve šale na vlastiti račun izvaljivati pred drugima, sve u očekivanjima da ga slijede u tome. U šalama na vlastite račune, ne na njegov ili bilo čiji tuđi. Ali kako se čini, nitko od prisutnih nije osvijestio u dovoljnoj mjeri svoje vlastite mane i nedostatke da bi se mogao na vlastiti račun zdravo našaliti. Umjesto toga, odlučili su njega sažalijevati javno, i ogovarati iza leđa.
- Kome to još treba!
- Ni njemu ni njima!
