13.
Kastor je smežurao svoju sjajnu njušku podigavši glavicu u očekivanju zvona obavijesti, i neko su kratko vrijeme obojica ukočeno gledali prema staklenoj površini malog radnog stola, koja je uskoro i zatitrala, skupa sa svim uređajima koji su se nakupili pod izgovorom da bi mu mogli olakšati život.
Ugodno ravnomjeran glas robota kojeg je odabrao za čitanje Leninih objava je rekao:
- Auguri! Jedna ptica crnog perja upravo svija gnijezdo dolje u parku. Internet je ponudio odgovor, prije nego što sam pitanje i postavila, radi se o vrani.
Vrane, tako piše, nemaju svog pravog jezika. Iako ih znaju mnogo.
Kojim god da sad govore, ne čuju se više krici bijelih galebova.
Ne zovu ih zaludu pticama rugalicama.
Veseli me promjena.
Vrana je dobar znak, pa mislili vi koliko god hoćete da je crna boja znak zle kobi, a bijela da je pozitivna.
U ovoj utakmici navijam za crne. Što se mene tiče, eto im cijela ulica.
Featured photo: dalje nisu slušali, ni mačak ni on. Nije volio opise ilustracija, fotografija ni slika, koje je objavljivala. Prazne riječi mjesto emocije koju robot nije znao da prenese.
Kao i svakog puta, oduševljavalo ga je, kako im se poklapaju misli. Iako jest bio svjestan mogućnosti postojanja drugačije pozadine.
Njezina nije morala imat veze s ogovaranjima iza leđa, koja su njemu u tom trenutku bila okupirala um. Ptice rugalice. Bijele ptice rugalice. Tako je nazvala galebove sa svojim krikovima. I pozdravljala odluku crnih da ih u tome ne oponašaju.
Ptice ne troše snagu na nepotrebne pokrete. Puštanje glasa iz kljuna koji možda i nema jezika, može se nazvati pokretom. Treba zaposliti jako puno mišića ako hoćemo pustiti zvuk iz posude koju ćemo, za potrebe ove priče nazvati tijelom živog bića, jer je presumorno zvati ih objektima.
Letenje traži puno energije, glupo bi bilo potrošit je na nešto poput ruganja, a ipak to čine. Ptice nemaju izbora, čine kako im se zada, nemaju slobodnu volju, dakle, iza tog krika mora biti neka prirodna potreba.
Zbog čega nama taj zvuk zvuči podrugljivo, zašto nas ljude koji ga čujemo, uznemirava?
Potisnuo je prvotni impuls kojim bi objavio i svoju prisutnost na društvenoj mreži, znajući da Lena nije od onih koji pišu da bi prodavale, sebe ili svoje pjesme, bilo kome, i dopustio tišini koju si je darovao da mu spusti kapke, olabavi čelo i izglača bore kojih nije pravo bio svjestan, jer je davno prestao voditi račun o godinama koje je nakupio tako sjedeći kraj prozora s tabletom i pisaljkom.
Nije mu bilo žao tog vremena, nije ga potrošio uzalud. Unutar, u glavi, u duši i srcu, u utrobi, ili nazovite kako vam drago ono što nas sve ispunja, što nas čini ljudima, i što čini razliku od jednog do drugog, bio je uvijek istih godina. Ni star ni mlad. Ni sasvim nov, ali ni dotrajao, pohaban. Prenamijenio bi samog sebe kad bi mu se učinilo da se ponavlja, ma bilo to već viđeno i iskušano nešto, njemu bi bilo novo.
U istoj tavi, koliko god plitka da bila, možete ispeći različitu hranu, stvar je u tome da ne poželite kuhanih jela. Na čorbasta jela, mislim. Za juhe i variva trebat će vam dublja zdjela.
Eto, tako je on gledao na stvari.
