Imala sam svoje friške originalne ideje a onda je došlo vrijeme da poslušam vijesti da vidim što me vani čeka, prije izlaska.
Nisu rekli ništa što već nije bilo dobro znano sto puta najmanje do sada ponavljano, ratovi i prirodne katastrofe uzrokovane čovjekom, ljudi su opasna bolest zaraznoga tipa i sad se treba pomiješati s njima inače mogu zaboraviti na preživljavanja. Ona društvenoga tipa, lako je za stan i hranu, to je osigurala generacija prije generacije mojih roditelja. Taman toliko daleka i zaboravljena da je zajedno s njima u zaborav nestala i davno naučena vještina spremanja objeda i čišćenja životnoga prostora, o uzgajanju ili ipak ubiranju plodova koji bi mogli nahraniti ne treba niti govoriti. Zaboravljeno je sve, u ime nekakvog kretanja prema naprijed, lakšega i ljepšega života, udobnijega ako ne sigurnijega tko još o sigurnosti misli dočim ga se sa sviju strana napada da ne stigne niti spustiti glavu s mišlju da je i sam onaj koji nekoga napada. A napada samoga sebe i svoje najbliže najvećma. Nisu li svi veliki ratovi bili bratoubilački. Tek njihovi saveznici, oni koje se sve to skupa nije ticalo ili bar ne bi trebalo ticati, zbrajaju poene i dijele pljenove i taoce.
Imala sam velim vam, u glavi, točan put, dionice i poglavlja. Znala sam i likove i temu i pouku što je najvažnije, jer što će vam priča bez pouke, zar ostaviti čitatelju da ju sam izmišlja. Na vašu priču? Ne bi li to bilo krajnje neodgovorno. Ili nešto kao krađa intelektualnoga vlasništva što bi takva priča bila, stavila joj ja kakav službeni žig na koji od ekstremiteta, ili ne.
I onda, kako su ti urednici i autori, kreatori medijskoga sadržaja pritiskani sa svih strana od raznih udruženja i interesnih zajednica da je dosta mraka i da se treba tu i tamo upaliti svjetlo, a pod svjetlom se misli na lijepu umjetnost radi umjetnosti i na sportska natjecanja radi natjecanja, a ne samo puste svađe i prepirke koje nikamo ne vode, iako i one jesu samo prepiranja radi prepiranja, borbe radi borbi, ali za stvarno bez pretvaranja, onaj tip u kojem je svaki od govornika u svakome trenu spreman pritisnuti dugme koje bi označilo početak novog velikog rata i kraj života kakav nam je poznat. Ispada da, da, jedino oni imaju stvarnu moć, i da, jedino oni misle sasvim ozbiljno.
Iako, svi znamo, preko šarenih novina i kabelske televizije, da ima jako puno mraka i u industriji glazbe jednako kao i u industriji lijekova, samo što vas lijek može otrovati, dakle baš vas jako skupo stajati i ne mislim ovdje samo na novac koji biste mogli ostaviti unucima kao što su vaši djedovi svoj ostavili vama, dočim je glazba uvijek zvonka radost, čak i kada su stihovi sumorni, a note spore.
I da, ima puno mraka i među ovima koji misle da stvaraju umjetnička djela a mi im bili prisiljeni povjerovati jer su se nekim čudom uspjeli svidjeti radnicima koji misle da rade na obrazovanju i na odgoju, ili makar njihovim šefovima, pa ovi od straha ne mogaše izbjeći pritisak a da i sami ne pritisnu nekoga.
I jako je također puno mraka u sportu, ako se samo sjetite svih onih optužbi o zloupotrebi nedopuštenih opojnih sredstava, koji na umjetan umjesto prirodan način podižu njihovu sposobnost i spremnost da skoče više od drugih, ili potrče hitrije. Čak priroda sama se dijeli na umjetnu, nije li to da ti pamet stane!
Što se uopće više smatra prirodnim, ako je sve radioaktivno. Uključujući taj radio i prve jutarnje vijesti. Ili upravo otkrivam gdje je izvor?
Aktivira vaš strah od ljudi koje ćete sresti jer sada znate da su svi redom ljudožderi i potencijalni nasilnici, koji neće imati baš čiste namjere ni misli ni o svojim najmilijima, pa što će tek onda misliti o vama koji ste im usput.
Od vode koju ćete morati popiti čak i ako mislite da pijete kavu. S mlijekom. Ili ipak nešto žešće. Sve je to voda.
Čak ako i ne mislite oprati ruke nakon vecea, svejedno ćete morati poprskati lice da se razbudite i dođete k sebi, da se priberete i smislite što i kako dalje.
I onda, ta zemlja, na kraju. Izmaknut će vam se pod nogama ili htjeti izuti vašu šlapu, ili makar đon da joj ostavite, tako je proždrljiva postala, i to baš kad svom guruu povjerujete da vas jedina ona drži koliko toliko uspravnom i pruža kakav takav temelj vašim koracima. Izdajica.
U pravu ste, niti te misli zacijelo nisu bile moje, veća je vjerojatnost da sam ih pokupila negdje, čula od nekog, jednom davno pročitala i sada se probijaju do gornjeg sloja sjećanja, jer ću ih sigurno prepoznati u nečijem vlažnome pogledu, nečijoj slučajnoj primjedbi, dosjetljivoj upadici ili komentaru na nešto nevažno, nešto što radijski urednik jutarnje kronike nije vidio kao dovoljno važno da uključi u minutažu svoje slušane emisije.
A slušana mu jest, to znam jer sam ja prosjek. I slušam ga.
- Kako netko može bit depresivan na ovakav krasan dan? - reći će slučajni prolaznik zbunjeno začuđeno hoteći zamaskirati svoj vlastiti strah.
Pogledaj nebo, ono je plavo. I pogledaj travu ona je zelena. Kako god da okreneš, gore ili dolje, svuda su jarke i jasne boje, ništa nije crno ili bijelo. O sivoj se ne govori. Siva se misli. Sive su male moždane stanice slavnog detektiva, i sivi su svemirci, neprijateljskog tipa. Mali zeleni su environmentalisti. Mentol - mental. Eno na!
Digni glavu, pa je spusti, ili obrnuto. Nebo je srebrene boje dima, a trava je boje slame koja se mogla vidjeti u slikovnicama o cvilidreti, samo ovu nitko neće ispresti u zlato.
- Trebala bi biti sretna i zahvalna, što mi ipak imamo vode i svježega zraka za disanje.
- Neka nam žive klima uređaji!
Nitko se ne smije.
Možda nisu shvatili šalu. A možda su shvatili nevoljnost svoje pozicije.
- Čak i kada morate odlaziti u ured dok su svi drugi na godišnjem, imate na čemu biti zahvalni dragom bogu. Vi imate uredan uredski posao i redovna primanja, a koliko se ljudi ne može pohvaliti time.
- Da, uvijek ima kome je gore.
Mislim da je onaj gore imao drugačiji plan sa mnom.
Ali nam se oboma baš danas potrefilo da zaboravimo što smo htjeli prije no što smo iti započeli.
