Mi nikad nismo ljetovali na crno, uvijek je bila plaćena puna cijena punog aranžmana. Tako da ne znam kome se to isplati i tko to troši. Jedino ako baš ne misliš da je gazda jadna sirotinja i da će se spasit mnogobrojna gladna usta ako ne bi platio porez za dvoje troje turista na vikend noćenju plus doručak.
Mrzila sam ta putovanja sa sestrom i roditeljima koji su mi uvijek bili stranci, da bi oni mogli pričat svojim poznatima kako je to jedinih sedam ili deset dana koje mogu priuštiti biti s obitelji, toliko su zaposleni, nema se kad, a familija je familija, i to se tako treba njegovat.
Nisu mi nikad bili ništa.
Isto more smo imali ispod prozora, i isto nebo, također.
Isti mjesec koji vrti svoje kazaljke i sunce koje bilježi sekunde i minute i stupnjeve po velikom platnu. Samo da je to primijetit pa da se uskladimo.
Mravi su to znali bolje, i zemlja je znala. Mrvice koje oživljavaju pod bosim nogama. I te noge su žive, življe i pametnije stoput više nego glava.
Onda vas netko pokupi i stavi u suhi pijesak u pješčaniku, jer to je primjerenije djeci, ili u šljunak koji se još nije oblikovao prema valićima, i jednako je stran na tom mjestu kao i vaše noge u plastičnim sandalama, da ne porežete stopala po staklu.
Mladost ludost, noćari i pije pa boce razbija a nikoga da pokupi smeće.
Kako smeće, ako je do maloprije u njemu bila hrana koja se pojela u slast, sad odjedanput gadljiva i boca i hrana. Pivo je hrana, znate, vino također.
A oni platili za to sve, i to punu cijenu, ili čak preko.
I onda vrte neke izmišljene priče o drugim ljudima, ovim koje sada tek po prvi put vide, ili o onima koji su ostali doma, eh da je njima ovo šta je nama.
I onda moraš, htio ne htio, primijetiti i onu debelu gospođu u slamnatom šeširu i onog malog divljega šta stalno plače, i onog gospodina sa finom nekom damom, bože moj je li mu to žena zakonita, šta ti misliš.
I oni misle da su jako pametni i zanimljivi i duhoviti i onda im padne na pamet da slijede nekog od njih da vide je li to što su upravo zaključili, ali se nisu mogli dogovorit čiji je zaključak točniji, je li sve to istina, odnosno što je istina prava.
U pet minuta, uhođenja po rivi. Ili među štandovima. Kupujući suvenire koje će odnijeti ovim jadnicima koji nikad nisu bili dalje svoje kuće, pri kućon za kućon, tako se to zove.
Dobre, proste duše, na svakog treba mislit, evo za njih ova uspomena, na ono znaš kad smo mi bili u Veneciji, a oni stali doma.
- Evo ovako, uzmi jedan oblutak, kamenčić, za uspomenu kad smo mi bili...
- Za uspomenu na što? Mrcvarenje po autima u kolonama, tuđim kućama, navikama i rasporedima, u ime godišnjega sa sestrom i roditeljima.
Ja sama to nikad ne bi tako.
Kako mi se uvijek žurilo odrasti. Preuzet vlast nad svojim životom. Mislila sam da jedno ima veze s drugim. Eto, tako da se ne mogu sjetiti da li sam roditelje i sestru smatrala odraslima, jer su se gospodarili nad mojim vremenom, ili zato što mi se činilo da vladaju svojim ako ne sobom. Ili ih nisam doživljavala nikako. Svakome po zaslugama. I svatko prema svojim tendencijama. Njima je gušt drugima zagorčavat život i tu se ne može ništa.
Znači rodbini se i poznatima, kupovalo skupe unikatne suvenire, a ja neka uzmem kamen, pa cvokni o glavu, možda ti se i otvori.
I onda, puno godina poslije, docimerica s faksa mi sva ponosna i tajanstvena pokazuje neki prešani list koji čuva u knjizi, koju je tek kupila, kao za uspomenu, i list i knjigu, na neki davni događaj, neko putovanje, a kao baš ta vrsta bilja, cvijeta, stabla je karakteristična za taj kraj i nigdje drugo više na svijetu da ih ima. I to je sva priča.
Ja jesam bila uzela taj kamen na plaži, mislim da ga još i sad imam, sitni kamenčić veličine oguljenog badema i slične boje i oblika, koliki je mogao stati u dječiju šaku iz tog vremena / perioda / razdoblja života, i nije mi ništa značio osim želje da što prije narastem velika i zaputim se i ne osvrćem se.
Kamenčić međaš, tu sam bila i vidjela, a sad sam stigla do ovdje. A što ćeš sa listom među listovima?
Moguće je da se sama bila uspentrala na neko visoko stablo i svojom ga rukom otkinula i to je taj doživljaj koji želi sačuvat u sjećanju kad god je tužna i usamljena da joj digne duh? Nije.
Ako je i sam opao sa samoga vrha, a ona ga s vlažne zemlje samo pokupila da se sjeti da sve dolazi u svoj trenutak da se sve mijenja i ništa ne propada. Jednom je skoro dodirivao nebesa, a sada bi mogao postati plodno tlo za tko zna što. Nije.
A možda je graničnik straničnik, tu gdje ga je metnula na toj je strani zapisan njen omiljen citat ili stih, nije. Lekcija koju mora zapamtit za ispit.
Nadam se da u pričama s bilo kime drugim, jest odabrala bilo koju od ponuđenih opcija i da su se oboje ili tko god da je udivljen bio ukazanjem plosnatog lista među stranicama, naučili nešto, spoznali bilo što, da se desila bilo kakva preobrazba, na bolje ili ikako, inače čemu.
Ona je bila cip cure koja broji keksiće koje bi ostavila u zajedničkoj kuhinjici kad je izlazila, i onda ih brojila opet kad bi se vraćala.
Znate u onoj maniri stare svekrve koja testira nevjesticu na obliku i širini šalice za crnu kavu. Pa je li rub nakošen prema vani ili unutra, otkriva njen karakter, je li šparna ili škrta, lajava ili mučalica, plus koje joj je boje i žitkosti pizda.
- Evo, ja sad idem na predavanja, a ti se posluži keksićima, na stolu su.
Pa kad se vrati, ko joj je pojeo kekse:
- Jesi, ti si, ne laži mi sada.
I ako jesi i ako nisi.
Šta bi takvoj ženi mogao značit presovani list sa grane među stranicama knjige koju ne otvara?
Ne znam ni šta je mojoj mami značio oblutak sa neke davno prošle plaže izgubljenog ljetnog dana, jednog od mnogo istih takvih, ali zbog računa ovaj se računao.
- Najbolje stvari u životu su besplatne. - možda to. Podsjetnik na to da se ne povede za nečim što je samo čula, pa trk u utrku!
Stvarno što bi se dogodilo kad bismo svi odlučili sjediti na svome mjestu, bi li propao svijet, ili samo ekonomija.
Ja tebi, ti meni, ruka ruci, dam da daš. Ili obratno.
Stani malo. Ovako se od silnoga zujanja ne zna je li muha ili komarac ili pčela ili klima uređaj.
Niti jesu li potrebni baš svi baš ovim redoslijedom ili ima nečega, nekoga, bez čega se - mora.
