Svaka obitelj ima nekog člana kojega se stidi. Po starinskim filmovima, to obično budu nekakvi sinovi razmetni koji bi potrošivši obiteljski imetak krenuli sa sramoćenjem obiteljskih znakova i samoga imena, i tako sve dok se neki od ovih poštenih ne odvaži da mu jednom za navijeke stane na rep. Časno ubojstvo zbog javnog sramoćenja. Tko bi vam zamjerio?
Međutim, kako je stvarnost, ili barem ovo što mi držimo stvarnošću, na dijametralno suprotnome polu, mi koji smo jednom načuli nešto o efektu ogledala, bilo preko popularne literature, ili one dječje poput Alice u zemlji čudesa ili snjeguljičine maćehe koja se za svaku sitnicu savjetovala sa zrcalom, a ne smijemo ovdje zaboraviti ni priču o dječaku slonu u sobi ogledala, kojemu su tek iskrivljene reflektirajuće plohe prikazale njegov stvarni lik, dakle mi koji smo oduvijek puno čitali bez tuđih uplitanja u sami proces putovanja zvuka ili slika od vanjskog izvora do našega mozga ili srca uglavnom onoga što volimo zvati duhom, znamo da je ovaj rečeni razmetni ili odmetnuti vjerojatno taj koji se sramio pa krenuo ispravljati stvar na jedini način na koji se možda moglo, ili koji mu je bio dostupan. Da ode. Da jednostavno ode i pokuša živjeti svoj život.
Ako ste ikada pokušali isto, na bilo koji način, bilo da ste upisali tečaj keramike, umjesto da idete na fitnes pa da vam se čitavo tijelo razgiba, ili da ste otišli na studij u neki drugi grad, ili državu a ne samo "iz kuće u kuću" kako vam se bilo spremalo, skupa sa planom i programom ostatka vašeg sumornog ponavljajućeg puta do groba, ili ste se ne daj bože htjeli oženiti iz ljubavi za pripadnika neprijateljskoga klana, baš kao što su to navodno napravila ona djeca iz Šekspirova najpoznatijeg djela, i sad ne mislim na san ljetne noći, jer taj je tako očita fantazija, tada znate kako vas vaši najmiliji prate u stopu nastojeći vas ispraviti na Vaš Pravi Put. A taj je poslušnost bogu ocu, iako vas nepravedno i okrutno kažnjava za djela koja niste krivi, i gospođi majci ili tko će već biti matrona iza koje će se ovaj sakrivati.
Sad, ne daj bože da ste skupili snage i hrabrosti, kad su vam već dane oči da vidite, pa da se usprotivite, da riječima objasnite sve vaše postupke, ili novo stečeno znanje ili vještinu. Vi ne smijete preskakati korake. Ako nešto znate, a pogotovo ako što imate, morate prvo ponuditi ocu. Pa neka on dalje odlučuje što će.
On, naravno, obično ne zna. I ako ima sreće, vratit će vam vaše. Ali toga obično manjka u stisnutim sredinama, te on čitavu stvar ili upropasti ismijavajući i nju i vas koji ste mu to donijeli, prikazali ili poklonili, i to sve vrlo javno, tako da vam ne padaju više svinjarije novotarije na pamet. Ili odbaci, pa je se dočepaju vaši neprijatelji na naravno vašu štetu. U sva ste tri slučaja ostavljeni sami. Doduše u različitim stupnjevima izloženosti poslovično neprijateljskome svijetu. Da nije neprijateljski što bi vam trebala zaštita obitelji ili klana?
Ako ste dječak, otići ćete sami, bilo u vojnike ili u mornare, ili će vas uzeti k sebi kakav kontemplativni red posvećenika, ako ste već taj tip od izumitelja, prije nego boraca za pravdu, željni avanture ili osvete, pa na bilo čemu, preko bilo koga. Sva se ta snaga mora izliti nekamo, mora se oploditi, inače, čemu? Od unutarnjih se krvarenja znalo umirati, bez namjerne zlobe.
Ako ste djevojčica, udat će vas i svi će vam počet pravit djecu, vrlo doslovno. Tuk na utuk, muška snaga lijek za žensku vječnu bol, ranu koja krvari bez vidnoga razloga. Pa ako poživite dovoljno dugo da možete makar svojom prisutnošću označiti promjenu, a ako ne, neće vas se sjećati niti kao Rajne. A kamoli Ksantipe.
Tako je to oduvijek, u svakoj zajednici, razlika je samo u robi i načinu češljanja. Ne kaže se zaludu da ovim svijetom vladaju krojači i postolari, a daleko nisu niti frizerke i šminkerice. Kazališna maska, kako se to kaže, znat ćete vi bolje, ja ovdje samo slučajno prolazim da vam skrenem pažnju na očito.
Ako je puno tih salona, javnih ili privatnih, prijavljenih ili na crno, u istoj ulici, jasna je stvar da će se između sebe klat, a vas da će malo i pustit na miru, to jest dat vam priliku da i sami izaberete, koliko god hoćete izbirljivo sitničavo, koje vam odijelo paše i koje vas postole neće nažuljati na malo duže staze, ali kad je samo jedan od njih ili dvojica, pa sa malo veće udaljenosti, ili nosite sve isto što i svi drugi nose ili trpite izrugivanja, nerijetko i udaranja s trganjima na komade:
- Ko ti je to da!
Ako smogne prihvatiti da ste nešto sama sebi ušila, stari krojač vas gleda sebi preobratiti, ako ne imate rat. Stvar je tako jednostavna. Već su ljudi umirali i ginuli i sa manjih razloga, ali obično ginu a da ne znaju zbog čega. Nekome je samo do tučnjave, i ne misle o posljedicama, znate ono, samo da se negdje ispušu. ali obično svak nađe neki svoj neimenovani razlog, pa se bori to srčanije i zdušnije što mu se taj razlog čini istinitijim. Do početka rata nije vodio brigu o bojama zastave, išli su mu na živce rođeni klinci kad bi ga zapitkivali svako malo učeći za školu što znači crvena na zastavi a što bijela ili srebrena.
Jel sad jasnije?
Ne? U redu.
Dakle, vi nešto ne znate, ili prvi put vidite, i proglasite ovog drugog, koji vam na to prstom pokazuje i još riječima objašnjava što to novo ima, ali vi svejedno odlučite njega proglasiti glupim, jer kako biste inače sami pred sobom u svojim očima vi ostali pametni.
- Ti mene sramotiš. Ma tko si mi pak sad ti.
A ne sramoti vas nikako u biti, nit mu je to bila namjera, jednostavno je tek nedavno i sam otkrio nešto i požurio da sa svima podijeli. A vi znate samo za hijerarhiju i brinete se oko toga tko je na vrhu i tko je taj kojem božja milost ili tko već dijeli lekcije iz nevidljivih predjela i sfera, ima prva sletjeti na rame.
Koliko je tako genijalnih ideja zapušteno a koliko ih je u zametku uništeno, možda skupa s korijenom i žilama iz kojih bi nakon nekih novih hiljadu godina možda moglo i da proklija ista takva plodonosna biljka.
- Stali ste na vrata, a ne htjedoste sami proći, nego još i zabraniste prolaz onima koji bi to htjeli. - je li tako nekako išla ona osuda farizejima i književnicima, a mi se još i danas trvimo oko toga tko su bili prvi a tko drugi, jesu li to povijesni i stvarni likovi, ili je možda prijevod namjerno učinjen pogrešno.
Jesu, stvarni su bili, a vi ste njihovi potomci.
A sad zamislite, u svijetu djevojčica, da se jedna takva mala i od sviju stalno gurana u zapećak jer joj je tamo mjesto i jedino tamo nikome ne smeta, do onog momenta kad se neka od samoproglašenih gazdarica uhvati metle da poskida paučinu sa samog mjeseca, odjednom pojavi - prelijepa. Neprepoznatljivo čarobno odrasla.
Potrgali biste joj kožu sa obraza, a ne samo nošnju. Potpuno ista stvar.
Tako da, morate bit sretni što ste u društvu ovih koji pod dubinom i toplinom nečije duše, unutrašnjem bogatstvu i tajanstvu, podrazumijevaju odijevanje u slojevima. Kako je ono šrek rekao, slojevit sam poput luka, a poput luka i mirišem.
- Dobar je to repelent!
Bolje da govore okolokole da znaju, pa da to i dokazuju zadizanjem sukanja, koje su vam boje gaćice, nego da se sjete da ste pod kožom krvavi, pa vam umjesto prirodnog pamuka ili svile, ili poliestera što se toga tiče, raskopaju dublje slojeve kože s drugačije doslovnim otvaranjima.
Boli duša i srce jednako kao i tijelo, ali štetu je lakše popraviti. Otvorenoj rani treba da zaraste, dok ne zaraste imate bit mirno i bespomoćno poslušan. Kad vam povrijede osjećaje, na vama je koliko dugo ćete se varati da to nešto znači, da je to što vam svi kažu baš ta za život važna emocija o kojoj sve ovisi.
Isto tako s haljinama, kad krpe i prenamijenite, žao vam može bit novaca vremena i truda, ali su podsjetnik da ne morate vječno trpjet nasilnike. Možete otići, jednostavno skupit svoje krpe i put pod noge.
Ali neka to bude vaša odluka.
