Nikada me nisu vidjeli u muškome društvu i nikad se o meni "nije ništa čulo", pa su, mozgajući zaključili da sam:
- Sigurno lezbijka.
Drugačije je to, od onoga kad nekome kažete da je peder, na puno načina, bilo muškome ili ženskoj.
Sodomiti prljavi i ljigavi i šporki i svakakvi, da nisu takvi ne bi još u bibliji ostalo da je to naj naj naj gori mogući smrtni grijeh, niti bi bogu ocu dobrome došlo da ih sa sumporom zatre da im ne ostane ni trag.
Lezbače, ako su i ružne i agresivne muškarače, uvijek jesu i zanimljivo i poželjno društvo. U takvim društvima, jelte.
Običnom i normalnom svatu nije briga tko s kime spava i šta radi i sebi u svoja četri zida. Pokaži mi kakav si čovjek onda kad se čovječnost i ljudskost broje na stvarnom terenu, kad je bitno i hitno i ono kad se zbrajaju punti i onda kad samo bog gleda i nitko drugi. Pa ako ćeš ti imat stotinu preljubnica ili nijednu, ako ćeš ti bit jedna od sto u nizu, ili sami niz, ti jedna.
A onda me je odjedanput počela salijetat ta neka cura, ko da je još jedna duša iz čistilišta.
Nikad niste sam na svijetu, ovo nije loše što češće ponavljat, sjetite se samo zadnje gripe, virus nevidljivi vas je polegao u krevet na četrnaest dvest dana, a zatim vas je isti nevidljivi podigao iza nj.
Zrak je živ, vjerovali vi u njega ili ne, dišete ga bez problema i bez ičijeg dopuštenja. Tek kad dođe čas na ove veće organizme, nakupine, možete si priuštit biranje, a ovo ste kako god da vam prilazilo, koliko god salijetalo, s kojih god da nenadanih strana, pošto poto htjeli izbjeći. Ne radi se samo o fizičkoj nametljivosti i potrebi za praznim prostorom, već vam rekoh, prazno ne postoji. vazduh je posvuda. I dijeli se, i dijelite ga, nemate tu problema, ali ovo..:
Znate one sheme i trikove, kao, ljudi su toliko zaljubljeni u sebe iz nekih prošlih dana, pa kad vidi da joj sličiš, navrijet će joj uspomene i momentalno se zaljubit u tebe. Nije prošlo.
Onda oponaša vaš način kretanja i govorenja, kupuje hranu koju vi kupujete, posuđuje knjige koje ste vi tren prije vratili. Voli romantične komedije jer joj sličite na onu neku glumicu koja je po mišljenjima sviju vaša karbonska kopija, samo da je kocka drugačije pala, i da su uloge bile zamijenjene. I postaje najbolja prijateljica vaše mame, mame ko mame sve su uvijek usamljene i željne su pažnje, a ona i njena mama su isto godište, godina gore dolje tko to više pamti i računa, sitničavost je ionako znak sitnih duhova. Uglavnom, imaju slike, za dokazivanje.
Od takvih se nametljivih ljudi ne možete branit drugačije nego da ih pustite u svoj život ali samo do ulaznih vrata, da imate makar i malenu kontrolu bolje reći uvid u to što vam spremaju. što se dešava, nikad vam neće biti jasno. stvarno zašto to rade?
I hodamo mi tako, širokom ulicom, nabrajamo jedna drugoj događaje dana, ona svaku vašu odobrava, a vi ste na oprezu, jer odobrava baš svaku, pogotovo onda kad se namjerno zalijećete u nerazumljivosti, ne toliko zbog teksta i testa, nego više ni sama ne znate što dalje govoriti, a govorancija se traži jer ona, to ste primijetili, samo ponavlja zadnju vašu crtu od prošloga puta, i čeka reakciju, onda sljedeći put dođe do te reakcije sad njenim glasom ponovljene pa čeka opet novu, tako da ste već umorni od tih sporohodnih razgovora sama sa sobom i mislite se je li luda ili bez duha, znate ono, nedostaje li komadić mozga ili srca, kad ne može smišljat svoje tragedije, a ima ih sigurno, bilo ih je u onim knjigama koje smo i jedna i druga kao pročitale. i onda vam postane jasno da ona snima, ili svojim fotografskim umom, ili stvarno nekim aparatom, i s nekime preslušava, analizira i planira novi ulet. Napad. Takvi su bivali ti razgovori. I ne jednom, dvaput, mjesec godinu. Sve do maloprije. Sve dok je nisam blokirala, a ona se čudila okolo:
- Ja stvarno ne znam čime sam je izazvala, ni što je bio povod. komunikacija je bila skroz uredna, skroz.
Sada da se vratim, časak, na ovo od početka, lezbice i lezbače, su bitno drugačije od pederčić i pederčina narativa, zašto:
Zbog poezije, čuli ste sigurno ako i niste čitali prepjeve, za antičku grčku poetesu i vlasnicu ženske škole, sa otoka Lesbos tu u Sredozemlju, koja je i dala ime čitavom pokretu, da pokretu, o tome se radi, a ne o posteljnim preferijencijama.
Je li ta škola bila nešto poput samostana, hrama ili sigurne kuće, utočište ili zadnja crta obrane, jesu li u njoj djevojke, djevojčice i žene nalazile okrepu ili utjehu ili prenočište, ili su bivale slane tamo da se poboljšaju i dignu sebi vrijednost ili je otkriju u sebi, ili su tamo familije slale svoj sramni izdanak na popravljanje i učenje pameti, mene moraš slušat a ne se inatit, ili su kao i dječaci koji su odlazili u retorske škole da bi se učili ratovati riječima umjesto mačevima i kopljima i kamenjem, ne zna se, sve igra.
Ona sama je morala biti uzor žena, stvarna žena a ne božica, poput djevica Atene ili Artemide koje su i hrabre i pametne i na dobar način same, na dobar način jer to svoje slobodno vrijeme, tu svoju slobodu, koriste na pomoć običnim ženama. I ljudima koji im se uteku. I u miru, a još više u ratu.
Sapho je bila obična žena, imala je dijete, malenu zlatnu kći, i voljela je. Najljepše njene pjesme pisane su upravo tom malom djetetu, onako kako kršćanske svetice pišu malom kristu.
A onda su joj naknadno našli i ljubavnika za kojim je neutješna plakala, i ljubavnice koje su je tješile sve u šesnaest.
Ništa od tog ne čita se u njezinim dnevnicima. A je li moglo sve to biti, naravno da jest. Je li toliko bitno. Naravno da ne.
Nitko na svijetu ne bi imao ništa protiv te nježne i pametne žene. Nitko je ne bi htio ne imati na svojoj strani. Mislim čak da nitko ne bi htio ne biti nekako poput nje. Pogotovo imati je za mamu, ili uzor ženu. Bar ja ne. I sad, s tim i takvim stavom, ulijeće vam robotica: koja je Sapfu pročitala krivo.
Koja misli, ili joj je nekako netko to tako usadio u glavu, ili u srce pod velikim grudima, da je Sapfo lik žene s neke minijature, nekog porculanskog servisa za kolače iz pretprošloga stoljeća, znate one idilične slikarije pastira i pastoralnoga života, čipkastoga i urednoga, bujna kosa, gole grudi i dugački tanki štapovi s viticama.
I tako, hodamo mi tom širokom ulicom jedna pored druge, kad predusretne nas neki visoki muškarac, kao slučajno, di si mi odavna se ne vidjesmo, obraća se u množini, a ja ne znam otkuda ga ne znam. Marina se smije, hihoće raskalašeno neurozno, ja ga ravno u lice gledam, ne bi li od piljenja dao kakvo objašnjenje, jer sve stoji, i to neugodno dugo, na onome "di si ti?, međutim ništa.
- Lipa si mi, i lipo se nosiš, uvik, uvik, - najednom će on - a nu nje!
Niti ne gledajuć prema meni, jer zna me napamet, frkne s gađenjem, i sve čekaš mogao bi pljunut to što je nakupio u grlu i oko grla, Marina stoji na mjestu, stojim tako i ja.
- Ne b je pojubija ni za šta na svitu.
Oni vam se, znate tako razgovaraju među sobom, muški. Moj je otac sličan. Isti. Sjećam se ko mala bi ga korigirala pitanjima:
- A bi li ona tebe, bi li se pustila, e!
pa samo promijene frazu, jer nema još drukčijeg odgovora, dosta mu je da svi to tako rade, stoput ponovljena fraza postaje istina, sjećate se te.
- ...Ni da b se nudila.
Oni stvarno ne mogu odvojit jednu glavu od druge, čitava ona autocesta crijeva je bajpasirana: dupe-glava. Punoglavac. Znate kako taj izgleda, malena, malena glava iz koje direktno ide rep.
Dolazi drugi, za pojačanje ili poboljšanje dojma, ili su imali drugačiji plan, i nadovezuje se:
- Vidi cure vidi cure, i lipa i obučena uvik dotjerana namirisana, a ne ti.
Ne znam ni ovoga, zašto se pravi da on mene zna, ako zna i marinu, i sve njene frendice stvarne i slučajne i isforsirane i izmišljene:
Šta sad vi imate, a pogotovo ona, ili itko od prisutnih i odsutnih koji će ponavljat isti taj obrazac, od toga da izgledom izaziva mržnju, zavist i ljubomoru, usporedbama tipa, uopće nije toliko lijepa i tražit joj sitne mane jer svatko ih ima, u svakog se nađe nešto, pogotovo u izgledom savršenima, lakše je biti običan. Ni zavist ni ljubomora, pogotovo mržnja nisu lijepe emocije, zato ih vezujete na lijepe ljude, zar je to jedina preostala opcija, ili jedina emocija koju znate izazivati i prepoznavati, da vrijedi izazivanja i prepoznavanja, ne znam, ne razumijem.
Možeš li makar bit zahvalan na prepoznatoj ljepoti, mogućnosti da izrečeš, jer nema tu mogućnost svatko, netko možda poskrivećke samo gleda, strašeći se bliskih susreta, koliko god da željeni bili.
Ali ne, nije mu dosta što mu ta ljepota djevojka visi oko vrata, sklupča se u krilo, drži ga za rukav, njemu junačini, nego je mora izgurat preda se, silit se, i to na način, nu moje, a nu nje. Jasno da vas mrze. A onda se čude što ih mrze i što moraju plaćat ljudima da bi se družili s njima, i lovit duše ko da su ptice. Gardelini.
- Pusti, ljubomorna.
- Ma samo vi, naprijed.
Marina je otišla s njima dvojicom, i nadmoćnim iako zbunjenim osmijehom.
Kasnije vam da na znanje da je nešto postigla, nešto dobila, ali ne zna reć šta. Možda stvarno ne zna što joj se desilo, iako će cijeli grad pričat da je ona jedna a njih dvojica pa jedan gura naprijed a drugi otpozadi, čula je i sama slične priče, ali to da nije bila ona, nego ona druga šta se njoj uvaljuje, lezbača.
- Niko je ne voli, nikoga nema.
To su te pobjede. Sve najbolje!
