Kakav je već običaj u onih koji su uvjereni da sve znaju i da se nema više šta nova za naučit, jer sve je viđeno i sve je posjećeno i time pobijeđeno dakle naše i poznato, tako je ta mlada cura iz daleka postala poznata, hit:
- Nema puno tih Katića, oni su rijetki.
Kao ono lice koje je prepoznato na pejzažu marsa, dvije točke jedna do druge bez obzira na razmak mogu biti oči, a dvije crte položene jedna okomito na drugu, usta i nos. Tek kasnije idu rasprave o značenju udaljenosti među njima. Ako su oči preblizu, tome se ne vjeruje, a ako predaleko, budite oprezni. Ili obrnuto.
Možda je slično bilo i sa čovjekom na mjesecu.
Eto, tako je ta mlada cura najprije bila povezana s našom katićkom, preko imena ili prezimena, nemojte me sad držat za riječ, njoj samo izražavam zahvalnost što me je svojom prisutnošću sjetila te iznimne davne žene. Davne i drevne, skoro zaboravljene. Kad ne bi duhom izranjala svako toliko u pravilnim razmacima posvuda po svijetu.
Za našu stvar je više učinija, baš tim riječima, stari Katić, ali ona je bila pokretačka sila iza njega.
- Nego, prije se nije smilo ni vidilo da žena ide isprid muškoga.
Mislim da je tako bilo više zbog zaštite. U ta je davna vremena još bila živa svijest da je žena fizički slabija i da ju se treba čuvat držanjem sa strane malo. Ne previše, jer kad neprijatelj vidi da ti je do nje stalo, okomit će se to jače i žešće da baš njoj naudi.
A ona je sila. Zbog nje se svijet vrti. Da nje nema, sve bi stalo, vrlo doslovno.
Znači da njoj nije bilo stalo da se ostvari to što se sad događa, stari Katić bi bio niko i ništa ko što je većina njegovih drugova.
On je bio učitelj, ne znam da li je i ona bila učiteljica pa kad su se uzeli, ona je preuzela kuću a on školu, ili je ona oduvijek bila kućna žena koja je tu i tamo njemu nešto oko tuđe dice pripomogla, ali to nije važno. On je, znači, najprije bio učitelj, pa su ga, kako je škola rasla, stavili za direktora.
To je došlo poslin.
Prvo je bila škola samo za dječake. Pa samo za dječake iz finih familija, koje su mogle platiti bolje. Pa samo za dječake iz finih familija od te i te vjeroispovijesti. Samo ti su mogli postat, nadat se da će postat inžinjeri arhitekti, likari i poglavari. Znanstvenici i naučnici, učitelji, upravitelji svih društvenih kretanja i smjerova.
Staroj je pala na pamet ideja da i djevojčice su isto ljudi i da se treba i njima omogućit jednak pristup znanju. Da čitaju iste knjige i donose svoje zaključke samostalno, da sve malkice obnove i prilipšaju, jer je od ovih postojećih svima više po glavama uvatila plis.
Onda zajednica počme gledat jedni drugima u kosu.
Prvo se neki zaleti iz zezanja, onda drugi kao da se zeza, dok gomila ne svati zaozbiljno i počne panika okolo ušenki, imamo to svako malo i dandanas. Samo se sjetite zadnje pandemije, koliko vas je bilo spremno ubit namrtvo onoga prvobitno jednoga zaraženoga, a kad je krenula masovno ta zaraza, onda su postali krivi ovi šta nude rješenja u vidu vakcina za kojima se i bilo plakalo.
Znači, ovde je od Katića poteklo, ne samo jednako obrazovanje za siromašne dječake, nego i za sve djevojčice.
- Ajde moja, nije ti drvena klupa za ženskice, da ne bi odrvenila guica. pa štaš onda.
- E, dobro si reka, ko je to vidija žensko a inžinjer.
Onda im pokažu nečiju malu koja je uspila, pa se svi oduševe:
- A šta ne b moja! Uvik vaša. Imamo i mi naših curica, i lipši i pametniji. Nu, da je bilo stavit moju malu, šta b in ona pokazala šta je gradnja.
I onda na silu guraju tu curicu koja samo želi da ju se pusti da dovrši to što je sama bila započela, jel plest košaricu ili košuljicu, ili u svom miru gledat kako se bašta razlistava na mjesečini.
Nema moja, moraš bit šta ti je ćaća reka i ne ga sramotiti nikada.
I onda im je opet katićinka kriva.
- A je stari Katić bija dobar jadan, sve b ti da, da mu nije ona na put stala, vištica.
I sad, kako nema više puno tih katića, našlo se tu novu curu, koja kao nešto pokušava. Ali pošto zna da neće moć sama, dakle, ili je to, ili su je zaokupili videć da cura ima žicu pa požurili oko preraspodjele materijalnih i spiritualnih dobara, bolje među poznatima nego da ona dovede nekog svoga, ide sve preko neke udruge za osobe s nekim od sindroma kojima treba novo tumačenje i drugačija vrsta zaštite.
To su vam, inače, oni ljudi koji sve rade sami i ne traže ništa, dakle, mora da su mentalno bolesni. Uzmu šta im date, ako se sjetite, i sa svim su zadovoljni, pojeli bi govno. Ergo?
Možda je ideja dobra, možda se ne može drugačije i možda nema, stvarno nema, drugoga načina nego muzika, vatrometi i zajednička lokanja uz logorske vatre, ali... za koga?
- Vidi di je i kako je stara katićinka pala, pa uči po njoj.
- Stara Ka-ko?
Majde moja, nemaš ti pojma.
Oni preprodaju muziku i vatru, ko da svako nema svoju, kad bi mu se dala prilika da u sebi, za promjenu, malo i uživa.
To je ta razlika. Točka sa koje se pada.
