O njoj mi je najteže pisati jer se bojim da sam njoj za nešto kriva. Nešto neoprostivo. A ne bi htjela da ova priča bude vezana na krivnju ili sram, koji se i inače pletu oko tajni koje se izmisle samo zato da stvore nekakav osjećaj zajedništva u momentima kad se naoko ili za stvarno svijet oko vas ruši.
Iz ovoga očišta, što je dijete moglo tako strahotno napraviti da se ne bi moglo oprostiti. Kad se i većima i snažnijima i formalno odraslijima, opraštaju svi poznati smrtni grijesi, javno i glasno. I što se grlo sužava prema donjem kraju, to se lakše oprašta. Tako da ne znaš što se broji u vrline, i postoji li kakvo zvanično takmičenje u prevari i otimačini.
Ona je, za razliku od mame, radila u svome vrtiću, a ne u kancelariji u gradu, i jedina je odnosno zadnja od žena koje sam osobno znala da su uživale dok rade vani na zemlji zraku, s nogama i rukama u blatu i korovu, i biljkama i sjemenkama. List, cvat, plod.
I mama je radila s listovima, ali od papira. Da, dobro ste rekli, papir se radi od stabala, tako da su tu izravnane.
Mama je radila s ljudima i znala je koristiti više riječi. Strina je uglavnom bila šutljiva. Pažljivo bi napravila svoj dio posla, nasmiješila se čarobno i nestala. Nije joj bilo bitno kome će se pripisati zasluge, tko će se zakititi čijim perjem, ili bar nikad nije davala do znanja da bi joj to nešto značilo.
Ali nekako se među drugim ženama okotila priča da je kancelarija nešto nobl i šik i nedosanjani san svake seljanke, a strina da je na nas ljubomorna.
Ne vjerujem da je bila. Isto ko što znam da je bila i osjetljiva i osjećajna, samo što je to drugačije, od očekivanog, pokazivala.
Mislim da sam od nje naučila, ako se to može tako reći, da ne trebam nikome tumačiti kako se osjećam u vezi bilo koga ili čega. Da je to ta intimna intima, a ne koje su ti boje gaće i ko ti ih skida.
A kad joj je došao čas, nije ni paničarila ni vikala upomoć da bi joj se nadogradila još koja minuta u dolini suza.
Imala je pripremljenu plitku brazdu, jamicu u svom vrtiću iza stare kuće, i naslonila lice na obraz zemlje kako bi to napravile dobra mater i dobra kćer, i samo je trebalo pustit da joj duša poleti kamo i pripada.
Našla ju je Ankica i napravila strku, dozujala je hitna, pumpali su joj po prsima, plućima, odskakivala je od zemlje ko škakavac, ali nije bilo pomoći.
Ankica i Ankičini to i dan danas prepričavaju kao događaj od značaja, njezine duševnosti. Mala se brže bolje snašla, dok nije došla hitna, ona je počela masirat, učila je na auto školi, ali šta ćeš, stiže prije vrag.
Ja da sam, navodno, tad bila u kući i samo sam tako stala. Ne znam. Ali sve je moguće.
Kad dođe čas, dođe čas.
Nemate tu izbora nego poštovanje tuđe volje. Čak ni taj izbor nije vaš.
Niti je volja njena.
Kad vas se proglasi, pa počne smatrati tako jako zlom, ustvari vam se da jako velika sloboda.
Zlim su ljudima, svi oni putevi koji su zabranjeni takozvanim dobrima, otvoreni. A tih ima daleko puno više.
Osim toga, odavno znamo da je tanka razlika između dobra i zla. Stvar je u prihvaćanju onoga postojećeg, nama koji to tek otkrivamo, više nego o naknadnim tumačenjima. Jer će se uvijek naći onaj koji će vam htjeti ogaditi ono što smatrate dobrim, samo zato što vidi da vam je drago. Gušt mu je pokvarit gušt drugome.
Eto, tako je mene strinina sramotna smrt oslobodila. Da sam ja bila na Ankičinom mjestu, teško da bi se oprala od svog tog otrova, ovako, neka ona bude dobra spasiteljica u namjeri, iako bez stvarnoga uspjeha, a ja mrtva hladna za drugi ljudski život osim svoga, čak i pod sumnjom da li sam ja živa i jesam li čovjek.
Strina je rijetko dolazila u našu kuću, ne znam da li je to bila njena odluka, ili je to bila neka zabrana, jer je jednom nešto bilo zafalilo u kući, a ona bila prokazana kao lopovica. Moguće je da je samo bila oprezna, jedanput si me iskoristila, drugi put ti neću dat priliku, tako.
Desilo mi se i samoj bar milijardu puta na raznim mjestima da je netko iz čiste obijesti upirao prstima, ili iz zabave.
A onda vam se suzi mjesto kretanja i krug poznanstava, pa nemate izbora nego vrtjeti se žestoko u toj svojoj točci, poput atoma, zvrka ili derviša, sve do kraja svijeta pa opet do početka. Ta točka je to.
Da nije bilo nje, ja bi bila umrla od gladi.
Znate već onu staru priču, mama je morala radit, i ostavljat dječicu samu kod kuće, a dječica u školu odlazili s ključićima oko vrata, nedvosmislen poziv za lopove svake vrste dok se nama malenima govori da je to medalja hrabrosti. To bi vam došlo kao da šifru za kreditnu napišete poviše obrva, a vuk vam samo treba neopaženo izvuć mobitel iz torbe. Tako su nam te mame bile dresirane. Roditeljska zaštita. Objesi ga oko vrata, pa drži ispod majice da ti ga ne ukradu. A sekund prije su se pohvalile kako sve već znate. Kako znate napamet i ime i prezime i svoje i svih članova obitelji i adresu i broj zgrade i stana. U kojem ste sama.
- Ajde baš da ja to vidim!
'Ko će te ka' tvoj!
Strina bi, jutrom, kad bi se vraćala iz dućana, odlomila krajičak kruha za me, onda je netko ne znam točno njen ili naš, rekao da šta se ne dogovorimo pa da ona donosi kruh friški svako jutro, a mi da joj pošteno i platimo, ako u nas već zarade novce i tata i mama, a u njih samo stric, od njih sedmero. Pa je jedno vrijeme otac se inatio i on izlazio iz poduzeća da meni donese krafnu, ili da nju provjerava.
Ne znam da je nosio i njenima troje. Od dva brata djeca.
To vam dođe čisto da vidite kako ljudi sporo uče čemu služi novac. On i sada kad je sivi starac, mijenja ženu i djecu za stvari, a novce čuva na trezoru. Za to smo se školovali.
Da nije bilo nje, ja bi bila umrla od gladi, i nikoga ne bi bilo briga.
- Kad ćeš više umrit!
- Ajme meni šta sam ja ono rodila.
Sve ako su bile šale. u nečijim tuđim ušima, kako bi ja to bila znala?
Strina je bila nosila sve one duge suknje u slojevima ljeti zimi, i onda kad su druge žene nosile suknje na falde i pjete i na šlic sprijeda ili straga. I to ti nešto govori.
Suknje i podsuknje, traverša, vešta i šotana, koje ne samo da pokrivaju i griju ili hlade, to ovisi o rasporedu materijala spomenutih slojeva, nego ako se dobro složi ona najgornja vanjska, može se u njoj ponijeti i voće skupljeno usput, i mače, i dijete i drva, na volju vam, nema razlike. Razlika je samo kako se s čime ili kime kasnije postupa, kad se razmota i iznese blago. A onda probireš, malo bolje i veće i zdravije jabuke daš starcu ili bolesnome da ga okrijepi sa svih strana, a one malo taknute ili pojedete odma onako, ili spremiš čaj, ili kompot ili pitu ili kolač, ovisno imaš li brašno i maslo i med i kakav orah. Sve je blago. Sve treba. Ako ne sad i ako ne nama, onda jednom, nekom, nekako. Kome i kad i kako, ko zna?, ako znaš kome ćeš, proslijediš, ako ne znaš ostaviš, ima uvijek kome će za nešto valjat.
Strina bi bila umrla prirodnom smrću, da nisu pisali ovi koji su pumpali zrak iz aparata i puštali struju iz akumulatora, da je glave stajao rak gušterače, jer da se hranila nezdravo. Trebalo je, mislim, pokazat ko je gazda dotadašnjem gazdi koji je prodavao kobasice ili jaja ili uglavnom nešto sa nekom nezdravom masti od koje se dobije zločesti kolesterol jer ima i dobri, to uvijeke ima. Ili je nečiji mali baš otvarao privatnu praksu za te specijalne boli. Pa kako to uvijek biva kad se pojave nove i nepoznate riječi, to se više i brže sjate oni koji ih oduvijek znaju i ponavljaju da da, je je, i tako.
- Ajme draga, a ko će vam sad donosit kruh, šta ćeš sada!
Do zadnjeg momenta.
