Sastavljači školskih kurikula su birali dobro i njihove su namjere bez sumnje bile plemenite, ali u samome procesu se dosta toga iskrivi, i s time uvijek valja računati i upozoravati cjelokupnu javnost, a ne samo onaj dio koji je trenutno upleten u nj.
Nastavnici su konstanta svaki svojih trideset plus godina, a roditelji i đaci, jednako jedni i drugi, su oni koji jedva čekaju da se iskoprcaju što prije sa što manje promjena.
No, nije li baš promjena to što se očekuje od obrazovnog sustava? Da nas poboljša ili makar da dovoljno slobode koju ne bismo imali kad bismo stalno ostajali na jednom i jednakom mjestu sa jednako takvim jednakim i istim ljudima.
- Štaš ti pojest, štaš popit.
A pod napretkom se smatra način na koji netko drži žlicu ili razgovara s konobarom.
Pesnice za vrijeme zajedničke molitve ne treba niti spominjati. Znate ono, kad se nekome tobože za šalu zaleti ruka prema zajedničkoj zdjeli prije nego što je otac obitelji izgovorio svoje amen, i strogim pogledom zaokružio po svima prisutnima, da provjeri, koliko su iskreni bili u molitvama za gladne i siromašne. Među nama? Mir u svijetu.
Zašto vam ovo povezujem jedno s drugim?
Zato što očito postoji kućni odgoj i onaj van kućni. Društvena očekivanja i ono što se stvarno u društvima događa. Pisane norme i one ustaljene koje nitko nije nalazio za potrebno posebno bilježiti jer se podrazumijevaju jer je tako oduvijek bilo. A kako je bilo? Pa loše, inače ne bi bilo potrebe za zapisivanjima, i educiranjima s prigodnim ilustriranjima ili dokazivanjima grafičkim prikazima i tablicama da vam bude lakše za usporediti. Onda i sad.
Zato postoje škole ovog tipa, a ne zbog nekakvih širenja vidika i spoznaja. Sjetite se samo nastavnika zemljopisa koji je gradivo samo po sebi zanimljivo učinio mukom bez premca. Sa svim onim pamćenjima imena država i njihovih glavnih gradova koji već sutradan više ne postoje. Ne gradovi i ne zemlje, nego imena. Jer su ljudi ljudi. Od sutra se jezero zove po mojoj pokojnoj babi i točka.
Sreća u nesreći koja je mene zapala je baš bila u tome, što sam nesmetano mogla čitati to što je bilo propisano da bi se društvo napokon okrenulo na drugu stranu, ne znam da li bolju, o tome će možda moći biti govora kad se kritičnija masa odluči na čitanja ovog tipa, a to se neće dogoditi tako skoro ili bar ne dok je naših učiteljica koje se svim silama trse nametnuti svoj kućni režim i tuđim kućama, ili pogotovo njima, jer će lako oni sa svojima doma. Ćaća će im inače jebat mater.
Čitanke iz povijesti i stranih književnosti sa onim svojim ulomcima iz izvornih tekstova, građe kako bi to stručnjak nazvao, i uopće blago koje se u učionicama preskače pod krinkom lako je tako ali treba znat razmišljat kritički pa udru u kontru sa svojim subjektivnim dojmovima, koje im pozicija na koju su se zaposlili pretvori u službenu dogmu.
Odlomak iz nekog od tada suvremenih romana neke američke spisateljice kojoj nisam upamtila ime, nikada nisam obraćala pažnju na bilješke o piscima, možda to i jest razlog što sada mogu pisati bez pritisaka o tuđim mišljenjima i dijeliti slobodno, bez da provjeravam tko me čita, kome dijeli kako mu se dopada odnosno čita li me itko za ozbiljno.
O romanu koji je predstavljan kao suvremeni prije tridesetak četrdeset godina, o tome sam počela pričati, može li se i sada smatrati suvremenim, provjerite nakon ove moje priče. Ili svevremenim, ako se potrefi, ako se dogodi da dođemo do istih zaključaka.
U mojoj čitanci preko koje se učilo strani jezik na originalnim tekstovima iz suvremenog svijeta, bio je taj neobičan odlomak o mladoj ženi koja je iz svoje male sredina odselila u veliki grad, a bio je to grad njenih snova, no nije li svačijih snova grad imenom New York, dosta da ste samo jedanput pogledali neku stranicu bilo kojeg modnog časopisa, ili Supermana i Batmana ako vam taj žanr bolje odgovara. Ona je pogledala neki romantični film, i brže je bolje požurila na sve lokacije ne kao turist nego kao stvarna žena koja bi rado proživjela romansu života kako ju je ona čitajući ili gledajući film bila doživjela, samo sad na stvarnoj svojoj koži i u realnom vremenu. Mjesto je riješila. I smatrala da je to više od pola puta.
"Djevojka koja šeće sama uz rijeku prije će postati meta nekog silovatelja, a ako se fizičko nasilje od prve ne dogodi bolje joj je da što prije ozbiljno shvati, kao upozorenje, crvene zastavice, sva ona dobacivanja tipa da ona izaziva. Inače jest sama kriva."
Krivi žanr. Krimi triler i suspense, a ne romantična komedija sa sretnim završetkom iz bajke, pa ako volite, slobodno vam je.
Zapravo, kad bolje razmislite, nigdje vam nije sigurno kretati se sam, bilo da ste muškarac ili žena, uvijek vas se gleda kao sumnjivu osobu i lakše bude svima kad kažete naglas da imate porodicu, obitelj kako god široku odnosno što širu to bolje, roditelje i rođenu djecu, nekoga koga volite i tko vas voli i čeka vas doma.
A onda ovdje gore, "Djevojka koja šeće sama", laka meta, sigurna žrtva.
Ili dječak koji se u pješčaniku igra sasvim sam.
Jednostavno prođeš, i skupiš ga. Po čemu bi to on mogao bit opasan? Ali nekako ga svi takvim doživljavamo.
Recimo ovdje da mu je to neko više biće ugradilo takvu auru kao jedinu zaštitu koju možda ima. Ne dirajte, otrovan sam. Pošto više nema one 'Njega bog sa nebesa čuva'. Jer boga nema. Nismo ga ubili, nije bilo potrebe, dosta da samo jedan od autoriteta kaže da je bio u svemiru i da tamo gore nikog nema. Samo smeće koje su prosuli ljudi.
Ovo što vam sada pišem, niste mogli niti sad itko može, naučiti od učiteljice u školi. Ne toliko zato što će ona odlučiti da taj tekst ne vrijedi trošenja minuta njenog školskog sata, nego zato što će, ako ga i bude morala čitati, ona izmasakrirat do neprepoznatljivosti trpajući sve u isti koš, pod jedan zajednički nazivnik, rekavši da je to nešto što je karakteristično za to područje za tog pisca i za mentalni sklop koji nema veze s nama.
Naše žene mogu bit mirne i slobodne raditi što im se hoće i šetati gdje hoće ako im se šeta. Vjerojatno da bi se to učilo kao činjenica. Baš zato što je istina sušta suprotnost. Probajte izać vani na ulicu sad 30 ili 40 godina nakon opisane šetnje. I probajte, ali svjesno tako da to znate inače nema koristi govoriti, probajte dakle ne pozdravit starijega i jačega ili ne osmjehnut se umiljato prvoj budali koja misli da izlazite zbog veličanstvenoga njega. Ubiće vas ili on na licu mjesta ili mater kad dođete doma. Jer ste nepristojna i tako nju sramotite.
Eto zašto sve žene kad odrastu mrze svoje majke i okrutno s njima postupaju. Ne mogu sad procjenjivat, nije to ta priča, je li bolje da se njima starima osvećuju ili da se iskale na najmlađima, ali nekako slutim da nitko nije pošteđen od zloće ovog tipa.
I sad da vam se vratim na suvremeno društvo, kako sam na početku rekla, ima li kakve veze školski program sa stvarnim životom, i kako to da se stalno iste greške ponavlja, a vrijeme se troši i prolazi neumitno bez vidljivih napredovanja u društvenom smislu. Kriminal je kažu u porastu, dakle, čemu služi ta škola? Nitko ne zna ništa radit inače se ne bi uvozila radna snaga ih stranih daleka, izgleda samo se između sebe koljemo da bi krivnju prebacili na izvanzemaljce, ono kad ne bi očekivali da nam spas dođe sa neba, svemirski tanjur, kompletno serviran ručak. Predjelo, glavno jelo s prilozima, kolač i kava.
Ne želim to znati, ali znam po načinu na koji se kreće i kako drhti dok me uvjerava da nije nikakav problem i da je to čas posla, što joj se dogodilo ili događalo, ne znam koliko je trajala sama radnja i na koliko se mjesta ponovila, čitat ću o tome na blogeru kao šalu ili kao nečiju tragediju ovisno o tome tko pripovijeda, trol ili naivac.
Ona vjerojatno sama neće znati što se dogodilo jer će uvjeravajući sve druge da je sve u redu, da je sve u redu i sama povjerovat, nije njoj, nego onoj drugoj sirotici, glupači nekoj. našli je u drači kraj ceste svu pijanu i prljavu, svi su se u nju izlili. A ona je živa, znači nije ona. Dobro je i da je priča živa, za upozorenje. Od usta do usta. Ili preko struje. Prepoznat ćete kad dođete do toga, pomolimo se da to ne bude prekasno. Onaj koji te tobože čuva je onaj koji te i proda. Kako drugačije. Zar bi se itko usudio na nekoga poznatoga. Zato i postoje ratovi između klanova, plemena, na koncu država, pa što ih je više to je bogatiji ulov. Ne veseli li različitost?
A onda kad mi je napokon bog dao priliku da se sama ustanem i uputim u svoja istraživanja, sjetivši se najprije te daleke i davne usamljene djevojke koja šeće pored rijeke sva u svojim romantičnim fantazijama koje je vidjela kao stvarne samo im je ona falila da upotpuni, sekundu prije nego što se film, scena, stranica iz moje čitanke stranih književnosti pretvorila u horor ranga jacka trbosjeka, osjećajući poglede koji turpijaju ili buše rupe u potiljku i sljepoočnicama u nastojanju da točno pročitaju tko je ova nova mala na našoj cestici, ubrzala korake, skoro do trka niti ne mareći iako primjećujući da kamenčići s makadama frcaju pod đonovima i uglavljuju se između šara na potplatima i da ih ima čak u čarapama kamoli u cipelama, i skoro da sam bosa na šljunku koji mi stopala ranjava. Ipak ne stajem.
Stigavši već sasvim blizu svoje kuće, dakle na pragu sigurnosti poznatoga okruženja, susjeda me zaustavi s pitanjem da l me boli noga.
- Kako molim? - protupitam.
- Pa nekako šepaš. - nasmije se, a ja odlučim ne gubiti vrijeme na mozganje da li mi se tim osmijehom ruga ili samo naglašava očito.
- Ma nije. - rekoh zbunjeno - Kamenčići su mi u cipelama, pa to nije baš ugodno. Jedva čekam izuti se.
- I tako ti cilin puten? Pa šta nisi izula prije, šta se patiš?
- Kako misliš, na cesti? - priupitam sva zbunjena. Nije mi ni palo na um od silnoga bježanja i straha i panike. Jeste li čuli za napadaje Pana tu iz našeg parka?
- Pa e. Šta se patiš. - ponovi ona i ustvrdi da sam luda.
Sad, to bi možda i prošlo kao tako da se ne radi o curi koja pati za ljepotu, znate onog tipa, čupanja, turpijanja, bušenja i čačkanja trepavica, ušiju, zubiju ili zanoktica, pa kad joj upadne trun crnila u sluznicu, upale, ožiljci samouzrokovani i ta ranjavanja junačka koja se moraju otrpjet, da bi bila kakva? Poželjna i prihvatljiva i primijećena.
A ja sa svoje strane ginem da prođem neprimijećena, jer nema drugog načina ako želiš ostat u svom žanru u istom komadu.
Nisam ovo dobro ispričala.
Možda stvarno nema načina da se nasilje izbjegne, ili da se tako napravi pa da se izgubi i zauvijek nestane. Možda je stvarno jedini način prilagodba koju treba podnijeti jedino žrtva, jer ovaj neće odustati od svojih navika, niti ih ispraviti da se makar ublaži nered i strah. Ali da bi točan postupak bio da mu se sama serviram na način da budem to što ljepša po njegovu ukusu prije nego se namjestim onako bosonoga i ranjiva. Ne znam, meni je to previše. Čudna je logika, iako je ima.
Uglavnom, sve te velike i opasne zvijeri kraljevi džungli i stepa i pustinja, tipa lavova i tigrova i uopće predatora bilo kojeg roda i vrste, od insekata do mesoždera, nisu li i komarci mesožderi, ne znam, uglavnom svi oni vrebaju u nekakvoj čeki na one najslabije, nisu to nikakva junačka natjecanja tipa tko je jači među jednakima. Po bilo čemu, kilaži ili broju rogova. Kad uvrebaju tog jednog najslabijeg, onda se u čoporima baš na njega okome, izoliraju ga od stada i samo njega jednoga jure, zakolju i podijele. I nikome ništa. Ubojica nikad nije sam. Inače mu ne bi prošlo. Žrtva je sama. Izdana i napuštena od svog stada, koje samo misli o tome dobro je da nisam ja. Ne moram ja trčat brže od lavova, dosta je da budem brži od malenog djeteta ili sivog starca. Tko za, možda već sutra ja budem ta starina. Strvina. Ovako imam još taj jedan dan. U strahu.
Zato se možda stada i boje samotnjaka. Podsjećaju ih na svu tu krivicu koju su iz života u život svaljivali na nj.
Dakle, sreća u nesreći: Rođenoj i othranjenoj u ljudskoj društvenoj zajednici, dana mi je prilika da se samoeduciram preko službeno odobrenih školskih udžbenika, dakle da čitam ono što bi trebali čitati i ovi koji će ponosno staviti svoje svjedodžbe uz bok sa mojom koja će se smatrati manje vrijedna jer sam ja izbjegla boraviti u školskoj zgradi s njima. U zajednički propisanom i službeno preporučenom pa odobrenom vremenskom razdoblju za taj uzrast. Mi smo išli u školu, a di je ona bila. Doma, gospođica, ležala, sve na gotovo, lako tako.
Moje se tijelo koristilo u drugačije svrhe, u ime nekakvih znanstvenih istraživanja, liječenja eksperimentalnih, ili šta ti ja sad znam, svo ostalo vrijeme je bilo slobodno da radim štogod hoću, naravno, kad bi se moglo igrat s loptom u zid van. Čitaj što je preporučeno i rješavaj zadatke i svoje i sestrine i svim prijateljima koji su imali drugačijih obaveza.
A di to piše.
Pogotovo što je svima pamet kratka a memorija se prilagođava. Ni sama ne bi priznala da me netko bilo tko pita, je li istina. Bolje da su oni na isturenijim pozicijama. Bolje je učiti na tuđim primjerima ako i neće fatalno griješiti kao ova usamljena djevojka iz tada suvremenog romana, koji je trebao biti ljubić a postao krimić prije kraja.
Nešto malo otrpiš, što i koliko moraš, a dalje pustiš život da se odmotava onako kako je bogu bilo drago vidjeti kad je pomiješao boje kako pašu zajedno: blatnjavo smeđa, koja je postala kad su se sve sjedinile u tu jednu bez reda i određene namjere osim da se skupe na to isto mjesto koje im nije bilo mišljeno, i nebesko bijela.
Kamenčić bakrenasto sivi s makadama ili kristalić soli u zrncu ljetnog grada. Svijetlo žuti krmeljčić između tepavica. Kuglica iz nosa.
