Ne mogu dobro procijeniti, pa me vi molim vas slobodno ispravite, jesu li autori promotivnog spota turističke zajednice bili namjerno neoprezni ili jednostavno nisu znali da je promaja kodno ime za domaćeg čovjeka, znate u ono par minuta kad starije gospođe u strahu zatvaraju vrata i prozore da nekoga ne bi ubila.
Nematerijalno kulturno dobro, promaja.
Ja se mogu sjetit još sličnih epizoda, iz svojega djetinjstva i sadašnjega okruženja s rečenim antagonistom u glavnoj ulozi, bilo da je izvitrija neki komad hrane koja se imala poslužit iznenadnim gostima, ili da je kome pala kapa na glavu, a kamoli stina. Sjetit ćete se one djevojčice iz dalmatinske zagore s kojom se malo pretjeralo u dozivanju pameti. Sve smo mi prolazile isto, da bi mogle popuštati spremnije.
Tako da je znala izvitrit čokolada ili francuska, jednako kao sadržina boce alkohola, koji realno može ispariti. Tekućine to inače čine, učili smo na kemiji u osnovnoj.
Ili ono, ubilo ga u jaketu novu, a da je poša u staroj ili od starijega brata ne bi niko bija ljubomoran. Ko ga ubija. A ko, znaš ko. Promaja. Ima ti u nji gori jedan čovik, tako su ga zvali. Lud skroz.
To je sve bilo puno prije, ali postoji još i sada kad se krivica radije pripisuje ili svemircima ili nevidljivim bićima koje se pokušava snimiti nadzornim kamerama kako lelujaju po zraku, oko uličnih svjetiljki. A nisu komarci niti šišmiši, iako i jedni i drugi znaju popit krivicu za neodržavanje osobne higijene koja je lakša i jeftinija varijanta, ali nije toliko podržavana među ovima koji bi rado ubili dnevnicu i isprobali najnoviji pesticid koji se inače ne bi smio koristiti u naseljima predviđenima za stanovanje ljudi. I drugih jestivih domaćih životinja.
Homicid, pesticid, ista stvar. Kako me na početku SaveSoil kampanje jedna starija gospođa opominjala kad sam ono bila prenijela post o zabrani pesticida i herbicida.
- I oni su živi. I to je život, nismo li mi za zaštitu života kakav jest.
Bila je vrlo predana i vrlo ozbiljna.
Znači, u vrijeme kad je život bio jednostavan, kad su ljudi bili neposredniji jedni prema drugima i kad nisu baš bili sposobni kontrolirat vlastito tijelo, kretnje i nagone, ovi koji su tog bili svjesni, i birajući manje zlo od dva podjednako velika, rekli su ovima plahima da je ovog drugog koji je izvukao deblji kraj ubila promaja, ili majka zemlja, otvorila se, otvorilo se nebo, i on uzaša.
Jer ipak će, ovi koji to nisu mogli, nastavit sa svojim životom, jedni s drugima ili jedni pokraj drugih, a kako ćete živjet mirno ili makar u miru s nekim tko je poznat ili prozvan kao opasan, nagao, kao ubojica. Ili tučar.
Oni duhovitiji među njima su znali okriviti onog najslabijega. Kao očito on to nije mogao fizički izvesti, a dalje, kako mu se karte slože, on postane ili onaj koji ima tajne moći, nadljudsku snagu, ili mišića ili uma, pa kako mu se dokaže. Ako vas prate i uhode i kad idete na ve ce, onda znate da je to sudbina namijenjena vama i kako to završava.
Ili put pod noge, ili pod zemlju. Treće obično nema.
Neke su se zajednice sjetile posjetitelja iz dubokog svemira, to je pandan duhu svetom ili ipak zloduhu. Ovisno je li skloniji dobrim ili zlim djelima, odnosno o dobronamjernosti voditelja zajednice, ako bi htio pojačati mir ili neprijateljstvo među svojim članovima. Ovisno o zgodi i po simpatijama.
A onda priča kako se raširi. Ako vide da im se isplati. Prodaju i dijele dalje, sebično ili nesebično. S naplatom, ili s kamatama. Oni zavaljaju, pa dok se kotrlja, kotrlja se.
"Kako koga dovati. I ko šta uvati."
I sad tu ulaze te toksične mikro čestice. To je ista igra.
Mog je djeda, ubila pleurita, pneumonija, ovisno koji nalaz čitate, jednostavnim narodnim jezikom, ugušio se, ostao bez zraka. I to se dogodilo na ulici, pred njegova dva maloljetna sina, dakle moj stric nešto stariji maloljetnik, i moj otac maleni dječak. Stric je imao do kraja života strahove da ga ne bi dohvatila ta zarazna bolest, tako su mu rekli, šta se zrakom prenosi može dohvatit bilo koga, a on je svom ocu tada bio najbliže. Znate kako te čestice zraka ne biraju u čija će pluća, svakome bi dale, kurve, ali ko i svaka kurva uhvati se najbližega, jer joj je to najlakše, a ona onako lijena. Samo bi ležala.
Curva je latinska riječ za zavoj, zaokret, okuku. Obrat!
Znači, striče, nema straha. Zaobić će vas.
To mu je pomoglo. Latinska dijagnoza, a ja sam skoro postala ugledniji član zajednice i od donmira i vjeke i obadva doktora šta ih je tvornica dovela specijalno za tu stvar, a oni se nakotili, samo ih još više i više i više, a stanje se nikako ne stišava.
Otac, još uvijek riječima djeteta priča što je očima djeteta vidio:
On je vidio baš svojim očima pleuritu kako djedu sjedi na prsima. Koljenima na drobu, a objema rukama pod vratom. I druge kako dolaze i neki ga šamaraju rukama a neki šutaju cipelama.
Pleurita znači može biti jedna kurva obična, ali imala je pomagače u mnogobrojnim muškarcima. Od kojih nitko nije ništa znao ni vidio i nastavio je živjet svoje živote bez ikakvih posljedica, barem onih za koje bi mi znali.
Nakon te smrti za koju ja znam, uslijedila su, ili prethodila?, još dva tri slučaja, ili čak deseci njih jer se počelo govoriti o epidemiji i zatvorila se tvornica. I počele su se dijeliti odštete, i još i danas se dijele. Ima tih nasljednika, kako god da se danas pojavljuju stalno novi sinovi i kćeri palih branitelja. Slobode i opstojnosti. Prema tome svi smo mi taoci, ova dva tri davna slučaja o kojima se ne pregovara jer je krivac - zrak, podivljala čestica ona jedna među njih hiljadu ispravnih za disanje, i ti sad ne znaš kako koju prepoznati, i protiv toga se borit.
Samo što znaš.
Moguće je da je trebalo zatvorit tu i tu tvornicu, za pokazat gazdi ko je stvarni gazda u selu bija i uvik će ostat jer ne mere bit drukčije. A moguće da se rulja zanijela, da je ljude, prostite mi na izrazu, zavatilo oduševljenje ili veselje kojega odvajkada manjka pa da se vidjelo da se zdušno i bez posljedica može riješit probleme kojima inače nema lijeka, osim molitve i posta, al ko bi bio tako lud pa da se pati bez potrebe kad je glad u svijetu vanka i prijeti da se ne prilije i kod nas unutra, pa kad ću ako neću sad dok sam živ i zdrav.
Naj je, naravno, veća vjerojatnost da su se jedan i dva izmiješali i našlo se načina da jedno zlo drugo opravda jedno za drugo da jamči i da se nadopunjavaju kako je to i inače u prirodi, samo što minus i minus obično odu u još dublje crveno nakon kojeg nema više povratka i sad se ne zna kako se izvuć iz tog živog blata, pa dok se može štancat još i još novaca može, a kad se ne bude moglo, srušit će se vlada pa sve ispočetka, i to vam je ta igra.
Jučer azbestne pregrade, sutra će bit solarni paneli, preksutra ćemo im samo promijenit imena jer nisu oni stvarni krivci bili niti će biti pogotovo ako su jeftinija varijanta rješenja postojećih mnogih problema, dok se netko ne prepozna. Pa kako smo srušili jednu tvornicu, srušit ćemo i ovu, opet, šta nas košta.
A oni neka čiste otpad koji se sam od sebe stvara, kako god znaju!
I ta groblja i te grobnice koje se stalno pojavljuju nove i koje se ciljano otkopava. A ko su vam ta bića iz svemira. Zar prije vas na zemlji nije bilo drugih ljudi, koji su ostavljali svoje kosti i za manje i za više toga? Tijelo je, znate, smrtno. Kad ode duh ili zrak iz njega, tijelo je ono, kostur i kosa i koža ono što ostaje za nama. Bio sam što si, bit ćeš što sam.
Vrijeme jest ubojica. zrak jest izdajica.
Odlučio ga je zaobići i to mu je bio kraj.
A šta ste vi mislili? Ubiti vrijeme?
Kako'š ga uvatit?
U što?
U bocu?
Nu, dobro zatvori, da ne bi izvitrilo!
