Knjiga koja nas uči o stvaranju svijeta, završava sedmog dana. Sedam stranica ili sedam rečenica, tjedan jedan.
Sedmi dan je dan odmora, tad navodno i bog spava. A onda opet prvi dan, ponedjeljak, pa sve ispočetka. Isti krug.
Tako da je bilo izvorno zamišljeno.
Samo što priče pišu ljudi za ljude, u ime bogova. Ljudi obični se nađu među sobom, i dogovore se, koja bi dinamika odnosa najbolje odgovarala njihovoj zajednici, pa uzmu iz onoga što je ponuđeno.
Naši su uzeli ovu verziju "I vidi bog..."
… da je svjetlo dobro, i odvoji ga... od mraka.
ali postoje još mnogi nastavci, postoji i druga verzija, treća, četvrta, i koliko god tih da ti na um može pasti.
Postoji čak jedna koja ne završava sedmog dana.
Jer ne može ni bog na vijeke spavati, sve ako je mir i odmor cilj kojem se teži i težilo od kada je svijeta i vijeka.
Valjda mu se neće, baš svakog ponedjeljka ispočetka hvatati istih krugova. Zar vi biste na njegovu mjestu?
Tako da je nakon sedme noći, svanulo novo jutro, osmi dan, i bog je protrljao krmeljive kapke i bio zadovoljan. Kad su mu svi kamenčići poispadali iz uglova očiju poput kiše meteora, vidio je da se ima tu još posla. Pa prionuo.
Neke su se stvari, primijetio je, koristile prerevno i pogrešno, neke se nisu koristile nikako i počele su predstavljati problem, a i dosadno mu je bilo samo tako počivati, dok sve drugo zaista jest vječno pokretno, pa što da si i on ne priušti barem jedan krug na vrtuljku.
Mala mu je siva ptica sletjela na naborano čelo, i shvatio je to kao otvoreni poziv, da je bio u pitanju bilo koji drugi stvor, dvaput bi promislio, ali ptica... zazviždao je i onda je propjevala. I pjevala je tako slatko da su mu suze potekle niz obraze stvarajući korita i udubine koje neki zovu borama smijalicama, a nekima su prosto ružne i gledaju kako da se sve opet izravna.
Ipak, i plač i smijeh, i tuga i radost i žalost, sve dolazi u jednom, život je tako čudna mješavina, potrebno je svega u jednakoj mjeri, jednaka mjera je važna, sve što se računa, a sve se računa, ništa nije suvišno, i ništa odbačeno.
Livada je, i šuma je bila predivna golema i šarena i sjajna i bistra i zamagljena taman toliko da bude savršena, i nedostajao je smo jedan dah, da zamiriše čarobno, i zamirisala je. Cvijeće se takmičilo da miriše ljepše nego što izgleda, a drveće svježije nego što se vidi. Čak rosa i kišnica, pa vi recite da je to drevni miris zemlje, i budite u pravu, u kapima kiše su vjenčane vječna izvor-voda i mrvičasta materija, humus.
I oni vrhovi planina, sjajni ko kristali i nedostižni i onim najupornijima i najhrabrijima, odjednom dobiše okus soli koja čini razliku od jednog kamena do drugoga. Ovi na površini, i oni pod površinom, oku vidljivi i ruci dohvatljivi, i oni na nedohvatu, nedostižni, skriveni u najdubljim pećinama, i još ispod dolje. Te učini najdragocjenijima. I onda pusti glas:
- Zlato je vrjednije od srebra, a dijamant i od srebra i zlata.
Ne da bi ih lovili, i tražili i težili za njima, da bi ih ljudi imali u posjedu, ta imaju ih već, sve je to u njima, samo rijetki to doznaju, a i kad im kažeš teško shvate. Nego da bi se sjetili da je od iste te jedne točke, jednog zrna prašine, jednoga atoma, počela i priča koja im je namijenjena. I u istu se može i vratiti. Ako se nađe da nije korištena. Po onoj, što ne koristiš to izgubiš. Tko ima, i nadodat će mu se, tko nema, uzet će mu se i ono što misli da ima.
Što, dakle, misliš da imaš?
Došao si gol, gol ćeš i otići.
Čak i ta jedna točka, sama je praznina.
I vidi bog...
