Poznati i svijetao san koji se često ponavlja, počinje na tim vanjskim stepenicama od bijelog kamena s rukohvatima od kovanog željeza koji se nastavljaju na ogradu krovne terase.
Netko bi možda rekao, mramor, ali mramor je ukrasni kamen obrađen na poseban način, posebnom tehnikom i više priliči muzejima ili grobljima nego životnom prostoru, što ovaj san svakako jest.
San, da. San snova.
Počinje s vrha, dakle, promatram sve s tog ograđenog širokog prostora krovne terase i poviše je samo svijetlo plavo nebo bez oblaka.
Stepenice su dosta strme, i uglačane do visokog sjaja koracima lica koja su njima prolazila u obadva smjera, brzo ili sporo, trkom ili vukući se kako to djeca rade guzičicama i sitnim stopalima jedno do drugoga jednu po jednu skalu. A možda je bilo i zamjenskih sanjkanja ili surfanja na daskama ili jastucima. Zamišljam ono isprekidano a a a a, kako se poskakuje po pravilnim neravninama, iz otvorenih usta koja ne znaju treba li plakati i vrištati od straha, ili uživati u neizvjesnosti neočekivanog bilo čega.
I sad sam ja na redu.
Nitko me ne gleda, u to sam sigurna, jer su sve oči koje su ikad bile na raspolaganju i kojima su me strašili otkad za sebe znam, moje. A ja sam promatrač, dakle?
Čak vidim vrh svoje cipele i neko se vrijeme možda i duže nego što je to potrebno, zadržavam na obliku tog vrha zamišljajući umjesto osjećajući prste koje se u njima grče. Zbog čega sam za ovo posljednje putovanje odabrala baš taj tip cipela, umjesto da sam jednostavno bosa, kako jedino i pamtim te čiste bijele skale iz vremena kad smo svi bili svima samo nečija djeca, a ne napast. Nečija djeca, bilo čija.
Koja ne vode računa o tome tko je vlasnik kuće, tako da čak i kad je vaše zakonsko pravo i nasljedstvo, hodate na prstima poput lopova koji nema namjeru krasti ali se zatekao na tom mjestu nepozvan i neprepoznat, pa zato. I zato pazite, da ne dirate ništa, da biste ostali nevidljiv, neprimijećen, neprimjetan da bi se mogli na miru išuljati na svoje sigurno mjesto, ali sada bogatiji za dojam. A to se isto može protumačiti kao krađa: prije nisam imao, sad, međutim, imam.
Kad ste predugo s onima koji cijede radost iz svega što im se pred očima nađe, lako možete povjerovati da je to pravi način, jer prevara ima logiku koja zna biti dosta uvjerljiva u svojoj upornosti. Ako nešto nije s velikom mukom stečeno, onda to malo do ništa ne vrijedi.
- Lako tebi, ti imaš. A ja?
On ima i veću kuću i brži auto i bolja primanja koja redovito kapaju na račun, ali, lako je onom koji je zadovoljan s ono malo što mu padne s neba.
A nema, govorim vam opet, ni jednog oblačka na tome nebu. Čisto je ko suza.
A meni je pogled usmjeren prema dolje, govorim vam opet, na vrhu sam vanjskih skala s ogradom od kovanog željeza.
Bila je bijela, zadnji put kako se sjećam, i kroz tanak sloj boje se na nekim mjestima počela probijati bakrenasta hrđa. U točkicama nejednake dubine i oblika, i dugačkim linijama kako je netko, stvarni vlasnik kuće, brus papirom skidao nadigle slojeve koji su se počeli ljuštiti i predstavljali opasnost od pratite me sad, udisanja. Otrovne mikro čestice su imale svoje varijante u svakom povijesnom razdoblju, od metalnog doba, do staklenog i drvenoga, pa do sada plastičnog. Čak papir, koji se peruta, može biti opasan, a zamislite da ste na njemu vidjeli kakvog prozirnog pauka kako se brzinski kreće između slova, ili uholažu.
Knjiški moljci, ili crvi. Ili su crvi zemaljski? Dakle, prema dolje se krećem, dolje je put.
Drugi kraj stepenica je naslonjen na zid stare kamene kuće, sa svim onim prozorima i udubinama i ispupčenjima na pročeljima i tako na svim zidovima i stražnjem i ovima sa strana, a kuća je velika i nije pravilan pravokutnik, ima i unutra i vanka još tih balkončića, terasica i verandi, odmorišta i skloništa, za ljude i golubove. Golubice i lastavice, ujedno za ptice. Da, kuća za ptice. Takva su pravila gradnje, oduvijek bila, ako nema ptica, ako ptice ne lete, zrak se usiri i zaboli glava. I ne samo glava.
I ti viseći vrtovi po prozorima. Nimrod i Semiramida. Ili piramida? Kleopatra, zašto ne, Nefertiti, najljepša među svim ženama. A svatko može biti izvana lijep. Dosta da počupa obrvice i podigne čelo.
A odozdo iz ono malo zemlje koja nije bila izgažena ili zalivena cementom ili zasuta šljunkom, pružila se pasiflora, koju su obično zvali bršljanom, jer je rijetko cvala, rijetko se mogla vidjeti u cvatu, jer bi uvijek dolazili u krivo doba godine, a sada cvate, i ja ju gledam. Znači tako to izgleda.
Nježno ljubičaste, ružičaste, lila, velike latice oko indigo tučka pravilno okruglog sa sitnim zlatnim kuglicama, kraljeva kruna. I sjetim se lika mlade majke iz Sretnog princa, koja veze pasiflore na svilenoj marami za neku kontesu, dok joj sinčić gori u vrućici. Rijetko točna i logična bajka koja priča o paralelnim svjetovima koji se isprepliću a da likovi koji su u njima to jedva da znaju, neki naslućuju ali se ne miješaju, a ovi drugi niti naslutiti ne mogu, koliko su okupirani svojim sitnicama koje su im smisao života.
Isprepliću se i utječu jedni na druge, nenamjerno ili da, s nadom da im se za pošten posao i pošteno plati, što se rijetko kad događa. Baš kao u stvarnom svijetu. Zato smo i izmislili platne i bodovne liste i kartično poslovanje, sve misleći da će biti manja vjerojatnost da će se netko vezati za običan papir na kojem je nešto nacrtano, nego za predmet koji se može objesit oko vrata ili staviti na glavu pa da svi koji vas vide popucaju od ljubomore i jada.
Zašto su mi, kao djetetu govorili da je pasiflora otrovna i da je ne smijem dirati, ne znam.
Možda zato i ponavljam stalno taj isti san, ne bi li došla do kakvog odgovora koji će odgovarati svima, pa da više bude taj mir božji na koji meditiramo.
Pasion, pasija, se u nas prevodi i povezuje sa Kristovom mukom i nikako drugačije. Pasija, strast je isto što i muka, tako to piše u rječniku stranih riječi koji je bio najveći autoritet do pojave gugla, a vidim da sada i gugl to isto ponavlja.
Pet rana. Pet latica. I kruna.
Ne znam.
Po dva čavla kroza ruke i noge, a peta? Ona jedna kroz bok?
Koja kad krvari, ne prestaje da krvari, i od koje se ne umire zapravo? Ali se otvara po zapovijedi mjesečeva ciklusa, u njegovoj je vlasti? Krist je postao žena, ili je bio žena?
Tajna vjere.
Sveta posuda u koju izlije nebo od svoga viška, pa da se pomiješa sa ono taloga od zadnjeg puta, jer drugačije ne može ono malo sedimenta izigrati sentiment a u tom je sva nada, sav trud i nastojanje.
Pronaći taj sitan biser, trun, sjeme, zrno soli, bilo što drugačije od onoga čega u izobilju - nedostaje.
š š š š
