Vanesa je bila kćer školske knjižničarke i nije bila upisana u našu školu, ali mama ju je, kako se tad moglo, često puta dovodila sa sobom na posao, koji je nama bio razonoda. Da dobro ste čuli i vidjeli i dobro sam vam napisala, školska knjižnica - razonoda.
Za razliku od redovne škole koja je bila muka.
Knjižničarka nije bila 'naša', bila je ili u onom programu studenata na razmjeni kad joj se dogodilo dijete, ali ne i ljubav, pa ju je zajednica prihvatila na način da joj da stan i stalan posao. Ili to, ili je baš ona bila edukatorica ovim našima, pa joj se dopalo kod nas, pa dovela i malu.
Kako je se ja sjećam, bila je baš onakva kako Hans Andersen opisuje Snjeguljicu, samo što on ne navodi visinu ni težinu, pa je volt dizni predstavio manekenku, dakle, crne kose kao ugalj, porculanski bijela tena i kao krv crvenih usana.
Crno, bijelo, crveno, ili kojim god hoćete slijedom, nema tu nekih pravila kad je u pitanju čarolija: nigredo, rubedo, albedo. Crvena nije uvijek žrtva jer je često žetva. A razlika je mala, jedva jedna noga drugog slova.
A drugo sve isto, od a do ž. Ili obratno.
Umiranje i rađanje, koji su opet jedno te isto.
To sam od nje naučila: takve su se priče mogle naći u njenoj knjižnici, sporohodnoj ali predivnoj verziji interneta.
Putovanja u svim smjerovima, po svim svjetovima, i paralelnim i okomitim od nas.
Postoje, naravno, jednako kao ovi kraj nas, isto tako i oni iznad i ispod. Ne morate živjeti u velikom stambenom betonskom naselju da biste znali da ima ljudi, koje netko zove susjedima a netko napastima, i u stanu do, i ispod i iznad.
I da svaki vrti svoje priče. Koje mogu, a da to i ne slutite, imati veze sa vama. Da, doslovno vam se nepoznati ljudi na nevidljiv način mogu upetljati u život i utjecati na nj. Dosta da vas jedanput vide ili čuju za vas, mogu isplesti priču na način da vas zaboli glava. Tolika je moć izgovorene riječi koja se umnožava.
Sjetite se toga prije nego odlučite o bilo kome pustiti bilo kakav glas. Vi ste taj koji se neće moći isplesti iz te mreže. Sve ako protagonist ili antagonist vaše inačice i ne preživi. Ili pogotovo tada.
Tako se s Vanesom dogodilo.
Mati ju je radije vodila sa sobom na posao nego da je ostavlja s nepoznatim ljudima.
Možda nije imala izbora, možda stvarno nitko nije htio pazit na tu čudnu malu od te čudne žene. Ali prije mislim da je na taj način pokazivala nama neukima običnima i uvijek znatiželjnima za tuđim načinima bivanja na svijetu, kako se uvodi u život i u posao dijete na pravilan i bezbolan način.
S koljena na koljeno, s roditelja na dijete, sa starijega prema mlađima. Pa ako dijete pokaže zanimanje ili talent, ostane s time u čemu je dobar i dalje se samo još više poboljšava na radost i na korist svima. A ako ipak ne, sad bar ima izbora sa svim tim obrazovnim ustanovama koje niču ko pečurke i gdje treba i kad ne treba i svaka nudi nešto posebno i osobito svoje.
Nije li to prava sreća, imati izbora, ostati na svom mjestu ili otići s mirom.
A onda ljudi ko ljudi.
Preko djece, kad shvate čiji su tko ih štiti a tko ih kontrolira, gledaju za sebe i svoje neke koristi i igre doći do roditelja.
Ili kazniti roditelja preko djeteta, jer dijete možeš i gurnut i udarit i uzet mu i raskidat bez većeg problema, pa ga proglasit cmizdravcem i trapavkom i nesposobnjakovićem, smrdljivcem koji samo pada, ruši se, 'biće nešto bolestan'. I sve one lijepe riječi i sve one divne stvari koje ne smijete u lice sasuti ocu ili bratu ili materi i prababi koja je bila jedanput nešto vašoj prababi bila rekla i to joj je kazna, neka se zna, kako radi karma, sve s vraća sve se plaća, na dici će ti se vratit!
Knjižničarka nije bila samo zgodna i zanimljiva, dakle, vrijedna žena iz mudrosnih knjiga, nego je bila i dobro osigurana, materijalno i financijski. Znači, ne toliko ona ko ona, nego to što ima, a ne dijeli, ili baš suprotno, nesebično dijeli svima, a on bi da se zna čija je i koga se treba pitat za nju. Pimp. Takozvani čuvar.
Čak je naš otac tražio da se sprijateljimo s njima. A bilo je sto posto još takvih očeva, stajali su u redu.
Onda je žena počela pobolijevat i došla je zamjena. Jedna, druga, treća, i sve ostajale za stalno. Znate ono, 'a šta ne bi i moja to mogla'.
Javne su knjižnice, ustanove općenito, nova sjemeništa i to vrlo doslovno, zna se dobro šta se sve ne događa između polica, postoje čak i edukativni filmovi za seksualni odgoj, novi predmet bitniji puno, i sto puta više, od vjeronauka i od prirode i društva. Šta se koga briga kako to ptice rade ili amebe, je li tako?
- Nu, ja ću ti pokazat.
Vanesa je, znači, ostala sama u tom stančiću na atraktivnoj lokaciji, istog onog porculanskog tena i crvenih usana, jedino je imala malo preširoki nos. Sljedeće što se čulo je bilo da je imala saobraćajnu i da joj se šoferšajba smrvila u prsi, ali srećom neki je plastičar pažljivo pokrpao i sad je mogla birat po katalogu koji god ona nos hoće.
- Je l da je to super!
- Bi li volila da i tebi neko tako. Zamisli ono da ti neko omogući da sam biraš kakav god oćeš oblik lica, sad se to sve može i sve zdravstveno pokriva.
