Ovakva je bila igra s djevojčicama:
Put slobode od rođenja, a ne kao s dječacima od kojih se očekivalo najprije da budu zaštitnici te se okrutno postupalo od malena s ciljem da se pretvore u ratnike, bez iznimke.
Način na koji su primali odnosno podnosili batine je određivao jesu li za pješake, za topovske meso ili za vojskovođe. Snalažljivost, izdržljivost i otpornost na udarce, kao da su vreće ili stijene.
Oni mekani, jer uvijek je bilo i te sorte među oba spola, pogotovo u vrijeme kad se teško razlikovalo tko je dječak a tko djevojčica, trebalo je dati ploda za dokazati se u tome, čije tijelo je sposobno stvoriti iznijeti izbaciti iz sebe još jednu repliku, jedinku. Isprdak.
Dakle, oni nježniji su služili ili bili posluženi u te svrhe. Sjećate se malog bubnjara. Da on je davao ritam, ali on bi popio krivicu, ili bio ispušni ventil u svakome smislu te riječi.
Dakle, kad je društvo uznapredovalo do toga stadija da je neki među njima ili veći broj njih, jer potrebno je u svemu imati svjedoke, mogao ocijeniti i prije prve mjesečnice, tko će biti sposoban za rađanje a tko je potrošan, djevojčicama se kao vrjednijima iz očitog razloga, majka je bitna, otac može biti bilo tko, slučajni prolaznik ili duh sveti, ako ima rezultata dalje je na zajednici da odgoji vrijednoga člana, dakle onoga koji će pridonijeti, djevojčicama se davala sloboda da same biraju, bez batinanja odnosno testiranja izdržljivosti.
Iako jest bilo klanova koji su okrutno postupali sa svojim medaricama, maticama i vidaricama. Imala je svaka kuća, makar u preventivne svrhe zastrašivanja, toga se i ja sjećam, kamen i šibicu. Kamen ide u glavu. a šiba po nogama. Pa koja bolje igra.
To vam je ono genetsko naslijeđe, ako imate neku staricu u familiji a da je se svi sjećaju koja je imala probleme sa kukovima, koljenima ili proširenim venama, pa ste vi od nje naslijedili istu boljku. Tijelo pamti. Kako god možda fizički sličite na neku davnu pretkinju ili pretka čiju crno bijelu original fotografiju imate u spomenaru. Tako i ovo. Strahovi i ožiljci i traume, jednako.
Možda sam ja zadnja generacija koja to pamti po svojoj koži, ovu priču o odgoju djevojčica koju vam nastojim prenijeti a da bude razumljivo i od koristi. Moje vršnjakinje su to prigodno zaboravile, jer su birale drugačije. Život u poricanju je često jedina opcija da biste mogli funkcionirati kako se od vas očekuje. Tako da nema smisla prebacivati krivicu na ikoga, ili kriviti mater, kako je navada. Ona nije imala izbora osim toga, za razliku od nas.
Ovo je put koji sam ja prolazila:
Žene iz zajednice, mater među njima, počnu govoriti da je mala ružna. Jer znamo svi kako završe zgodne cure i ljepuškaste ženice. U lancima i katancima, nekad i doslovno i bez pretjerivanja. Mogu one lagat sebi da je to zlatan kavez, da im ništa ne nedostaje i da ima toliko njih koje bi ubile da imaju to što ona ima. Ma naravno, sve smo mi ljubomorne na njihov stil života i princa koji im je dodijeljen, sve bi istog takvog, s autom ili bez auta.
Onda se dobre vile sjate oko jadnog djeteta i donose darove, ukratko uljepšavaju je, ne radi se samo o češljanju i oblačenju i mazanju. Često puta, stvari koje mala sama nije napravila prikazuju kao njenih ruku djela, dakle, poklonili su joj talente koje još nema, pa ako dok poraste nauči sama super, pogodile su, a ako ne, uvijek će znat kome se treba obratiti da joj nabavi još. I još i još od svega.
Znači da ponovimo, ljepota nije samo u oku promatrača, nego i u ustima vještih žena. Slično kao sa klevetom, netko pusti glas pa kako se uhvati. Samo što za razliku od zlih glasina, ovaj o tobožnjim dobrima putuje sporije. I često se ne probije dalje od kruga poznatih likova.
Obično žene koje su namjerile tu ružnu curicu za svojega sina, prednjače s darovima. I prije nego odraste i bude sposobna donositi ispravne odluke u stvarima koje se tiču njenoga života, već su je zaokupile, kupile i prisvojile i nema joj više preokreta s predomišljanjima, završetak to neće biti ni lijep ni dobar. Sav taj trud pa da propadne.
A bi li vi pustili da propadne, e pa onda?
Možete to vidjeti još i sada, u odraslih žena se dobro vidi koliko je imala tih prosaca u toj najnježnijoj dobi. Njoj je to urezano u sjećanje i vidi se na ponašanju kao nekakav dokaz negdašnje veće vrijednosti u odnosu na druge. Ni jednoj ne pada na pamet da smo sve to isto prolazile, samo što nekima nije udaralo u glavu. A naravno da se sjećamo.
Dakle, ako ste prošli taj prag, iz kuće uz kuću, borbe par prvih susjeda za snahu, nevjesticu kojom će bit zadovoljni i sinovi i stričevi i ćaća, drugi test su učiteljice.
Sad imate nekih petnaest šesnaest različitih predmeta za biranje, generacija moje majke je imala hrvatski i matematiku, ili jezik i brojke, prirodne predmete, moja je mogla birati između ta dva glavna i umjetničke iliti slobodarske umjetnosti, i daleka putovanja makar prstom po globusu pa ako se ostvari, ako joj grah tako padne.
Ovdje nema pritisaka od strane stranih ljudi, ali osjećaju se očekivanja i to velika od ženskih lica obitelji. Svaka vidi priliku da se i sama ostvaruje preko svojega djeteta i tu valja bit oprezan, jer se radi o ženama koje nisu bile baš strpljive ni mudre kad su birale za sebe, pa kako će onda za nekoga tko je vanka njih.
A curica u školskoj klupi je jako, jako vanka. Čak onda, ili pogotovo onda kad vam je rođena. Više je ne prepoznajete.
To je mjesto na kojoj se raskrsnica na kojoj ste možda do tad i koračale zajedno, grana, na najmanje još tri puta. Ako ćemo gledati striktno zemljopisno. A sad samo zamislite, između svih tih pravih kuteva koliko je različitih i sitnih stupnjeva, minuta i sekunda zemljopisne širine i duljine.
Gore i dolje, ima na izbor ova nova generacija djevojaka. Svemir i podmorje. Podzemlje je ipak za rudara, iako, zašto ne i to. Ako već postoje svemirski arhitekti koji bi bušili rupe na mjesecima, ne samo ovom koji visi iznad našega planeta. I njiše se ovamo tamo kako njemu odgovara, skoro svake noći na drugu i drugačiju stranu i način. Potpuno nepredvidljiv. Osim ako ne promatrate baš pažljivo. Sa zatvorenim očima, ali otvorena uma.
Možete uvijek zgrabiti ono nešto što već postoji a što se nudi, ako ste gladni kurha. A možete se suzdržati da vidite što dolazi sljedeće. Ako ide sve bolje od boljega, život je prekratak.
Ionako je na kraju puta raspad kompletan kompletnog sistema. Pa šta vas košta?
Ono što pripada zemlji, vratiti će se zemlji, ono što je od duha, ide naprijed, bez obzira. na koju stranu. Ovisi o vašim prijašnjim tendencijama. Ako ste težili sigurnosti, hvatat ćete se za prvu slamku koju ugledate i durat tako skupa s njom bez obzira na to što ona misli o vama, kao da ste ličinka. A to možda i jeste.
Ako ste od ovih pustolovnih, široka vam cesta. I još šire polje. Možda se baš netko uhvati za vas. Samo bez ljutnje i bez nervoze. Takva je priroda stvari. Svi smo mi parazitski oblici života u nekome smislu. Osim ako baš vi možete i bez vode i zraka, e pa molim.
Sada smo otprilike između ove dvije točke i ne mičemo se. Imamo ta dva tipa, ove koje se uljepšavaju i nikako nisu zadovoljne, jer im stalno dolazi netko da ih podsjeti da nisu najljepše na svijetu i da uvijek ima i uvijek će biti i mlađih i ljepših i privlačnijih. Kako godine prolaze sve ih je više, dolaze u hordama. I zbog ljubaznog pristupa koji ste naučile jer je taj eto ljepši od onog naprasitog, te male jadne nove ljepotice misle da imaju u vama saveznicu ili učiteljicu ili podršku ili mentoricu i povjeravaju vam svoje talente i predaju moći svaka u svojim sebičnim nadama, tako da im tako to i treba. Put im je ubrzan. Pa neka jedanput same za sebe vide što će. Ko onih pet mudrih i ludih djeva iz prispodobe iz Matejeva evanđelja.
I drugi tip ovaj nazovimo ga pustolovno znanstveničkim, ili tragateljskim i istraživačkim, one bi nešto ali ne znaju što će, pa završe u kuhinji spremajući objede koje nitko neće pojesti, jer su zaboravile da i kuhalo i plamenik i radna ploha, ne da mogu biti nego to jesu, čarobnjakov laboratorij.
One bi nešto treće.
Obično tada se u igru vraća sirova muška snaga da ih na starinski način vrati u njihovu realnost: tu si da mene dvoriš. I oni to stvarno tako misle, i vrlo doslovno. On je čovjek, stvoren na božju sliku, ili bog na njegovu, a ti si samo jedna obična žena. Nedovršena i osim te jedne kvalitete da inkubiraš moje sjeme i kad dođe čas malo se napneš i odapneš, druge nema.
Šta ti je život.
List sa grane.
Znate tu priču?
Ono malo sjeme koje slučajno padne na plodno tlo, ili ga baš netko u nju ciljano zabode, cijeli svoj vijek i svu svoju snagu ulaže u to da se probije put neba i dotakne mjesec jer je sunce ipak malo prevrelo, ne misleći o tome koliko je veće ili jače ili brže ili bolje od susjednog sjemena, njima je to svejedno, želje su im svima jednake, ako ovaj prije stigne, pričat će im svima da li se isplati, pa da mogu preusmjeriti snage u nešto korisnije ili bolje i ljepše, ako se slože da ne vrijedi truda ponavljanje njegova puta. Nije još ni jedan stigao sve do gore, zato se trude zato rastu zato ne odustaju od svog cilja. A onda u određeno doba godine ili kad prosto dođe ili prođe čas, otpadne taj list ili šiška ili iglica ili čak cijela grana, i opet postane zemlja. Za novi pokušaj. Opet ispočetka. U tome je sav život.
Znači sva ova smetala i kočničari koje sreće svaka djevojčica na svom putu ka slobodi, nisu nikakva podvala ni prijetnja.
Djevojčicama nekako više priliči ta takozvana borba za preuzimanjem vlasti nad svojim životima, dječaci su više svjesni ako se to može tako reći da ne mogu sami. Nedostaje ta jedna soba, ta komora, taj organ u kojem bi se zakuhao novi život, nova nada. Čak nisu potrebni niti radi sjemena. Ne postoji li dovoljan broj priča koje pričaju a mi im vjerujemo, da su neka djeca i neki bogovi i demoni začeti od strane vjetra, zlatne kiše ili duha svetoga. A u prirodi je nebrojeno primjera života koji se sam oplođuje i sam razmnožava, sam se od sebe obnavlja: jednostavno se prepolovi, pa gdje je do tad bio jedan, sada su dva. Ili više.
Da se opet vratim na smetala, svi vam oni zapravo pomažu da sretnije i sigurnije dođete do svoga cilja, pogotovo ako ga još ne znate i ne vidite.
Ako im popustite, pravo vam budi. To znači ili da vam želja nije još prejaka, ili da za vas to niti nije bilo suđeno ili da se morate u sljedećem krugu potruditi više do svog zacrtanog cilja. A taj sljedeći krug, sljedeća prilika ne mora biti vaš novi život u ljudskom tijelu, jer tko zna, možda se sljedeći put rodite kao rosa ili kao crv ili bakterija. Sljedeći je krug dakle ovaj sad. Zato budne budite!
Mi ne znamo što će se uliti odozgor.
A ovo odozdol, nastojimo što brže prijeći. Kao i sve ono što nam je previše poznato za nova ponavljanja.
Ako vas netko puno previše puta vraća na polaznu točku, ne mora bit samo vaša pogreška, možda on nešto preko vas uči, nešto što mu je lijeno ili ga je strah da sam na svojoj koži iskušava, a pošto ne vidi dobro, vraća vas na onaj način na koji jedino zna. Poučite ga i ne budite škrti na informacijama. Dok se on ne pomakne, nećete se moći micati ni vi.
Zato je sloboda na svim umjetničkim djelima prikazana kao lik herojske žene. Ne samo gramatički, sloboda je žena, u tome nema nikakve sumnje.
Ženska kvaliteta, jer ne određuje ženu samo maternica, jer rađati i stvarati se može i rukama, i riječima i pjesmom i djelima. A novi ljudski život je samo bonus, koji se zloupotrebljava. Pogledajte što smo od djeteta napravili. Serijska proizvodnja. Izložbeni primjerci. Još malo i ne zadugo, slobodno me uhvatite za riječ, ribogojilišta i svinjogojilišta se neće razlikovati od ovog što sad zovemo jaslicama i vrtićima. I obratno. Princip i metoda su iste.
Kako je jednom bilo opisano što se to događa s našim bečkim odreskom:
majka mu bude umjetno oplođena, špricom sa sjemenom uzetom nasilno na prevaru i na umjetan način od nekog bika, dakle oboje su silovani, ni jedno ni drugo ne izlaze van štale niti se odmara kako bi se odmarali u prirodnim uvjetima, dok taj plod u njoj zri. Kad se oteli, odmah joj ga uzmu, dakle, nema povezivanja majke s djetetom, ali njeno tijelo to ne zna, i svejedno proizvodi mlijeko. Koje se metalnim sisaljkama izvlači iz njenih vimena, i prodaje u tetrapacima ljudskoj djeci, ili se, ako farmer ili stočar birajte ime sami, sjeti da neće biti zadovoljan otkupnom cijenom mlijeka, prolije niz odvod. A onda se ono malo tele zakolje, da se vi ne bi žalili da vam je šnicla pretvrda i da vam se podmeće govedina na mjesto teletine, to što su vam prodali pod bečki. Pa odete na hamburgere da pojedete i starog bika koji je donirao sjeme i izmučenu mati koja to nikad nije bila, osim što se otelila. Tko zna koliko puta. Dok nije netko zaključio da neće više vrijedit truda. Da je preskupo održavati je takvu staru i jalovu.
Naš je narod pametan, ništa ne baca. Sve iscijedi do zadnje kapljice.
U genu je žene sve to zapisano. Zbog krvne veze jače šumi i odzvanja njenim krvnim sudovima.
To vam je ono kad vam zuji u ušima i pojavi se odnekud neobjašnjiva oštra bol. To vas boli svaka muka koju ste zadali i koju ste proživjeli. Bili ste, bez sumnje u obje uloge. Bar bezbroj puta do sad. I što ćete sad, kad sve to znate.
To vam je kao u onoj prispodobi sa sijanjem dobrog uroda:
ili ćete nešto poduzeti pa nešto promijeniti u svijetu, na bolje i na gore. dakle birat ćete strane, ili ovu lakšu koja će podržati status kvo bez obzira što mu vrijeme curi, ne curi vama, je li tako. Ili ćete dignut glas i reći stop, stani, ne dalje. do ovdje i dalje ne!
Ili nećete uopće čuti jer vam još nije došlo vrijeme, morat će i vas još puno puta pojesti na malo okrutniji način od ovog koji ste navikli da biste u sebi osvijestili dušu, božansku iskru, koju se znanstvenici toliko trude ugledati u atomu, koji je dokazano ništa, prazna praznina.
Ili ste čuli, ali iskru je ugušila pjena iz vatrogasnog aparata u silnoj paranoji da se ne rasplamsa do požara koji se neće moći iskontrolirat. Zrno su pozobale kokoše ili ptice nebeske, kap se osušila na vjetru ili žezi birajte sami ovisno o dobu godine u kojem me čitate, i ostao je samo trag vode na podlozi, krug sedimenta koji može biti, ali nije, potpuno zatvoren. I od svega neće biti ništa.
I onda opet, žito i kukolj, raste jednako i jedno i drugo, nešto od dvoga sporije a nešto brže, od jednoga pravimo kruh i slične poslastice, a za drugi još osim imena ne znamo ništa, nije mu dana prilika, jer se mislilo samo na glad. Tako da znate tko zapravo vlada ovim krugom svijeta.
Želudac.
A usta su, ili oči?, vrata pakla. Jer uglavnom jedemo očima, i kad su usta puna a želudac bi se radije isprevrnuo. Van!
Zato se djevojčicama više nego dječacima branilo da jedu puno, ili ikako. Ako imate brata ili ako ste rasli u velikoj zajednici, ili ako ste čest i rado viđen član velikoga bučnoga i miješanoga društva, onda znate o čemu vam govorim:
Nudi se i starca i snažnoga sitoga muškarca i stasalog mladića i malog dječaka, neka uzmu još, jer šteta je da se baci, tako da oni to shvaćaju kao svoju dužnost čak postoje takmičenja tko će više i tko prije, dok žene i djevojke obično skapavaju od gladi neke bespomoćno gledajući, neke moguće se nadajući da će ostat nešto njima, kanta - manta, neke čak šuljajući se i njuškajući ili čak sramežljivo pitajući da se i njima nešto da. Da bi bile ismijane i gurnute sa strane, ili besramno ucjenjivane, ako ti meni ovo, onda ću ja tebi dat. Oni su gazde. Sve je to za njih i njihovo. On je bog, i njegova batina.
I onda se čude što ih nitko ne voli.
Pa vas bez puno mislit proglase prijetvornima i prevrtljivima i varljivima i lažljivima:
- A je li do maloprije si se pretvarala da me voliš.
- Kad je to bilo?
- Sad si pokazala pravo lice.
- Ne nego si se ti prevario u svojim procjenama. I meni je moj život draži i voljela bi vidjet kako završava. A jesti svi moramo. Dakle, kako molim?
Bez ljutnje, nema tu pravo ni krivo, točno ni pogrešno, nitko nikoga ovdje ne kažnjava, stvar je samo u tome kako ćete vidjeti i prenijet drugima to što vam se dešava. Nikad ne zaboravljajući da na svijetu ima više svega od ovog što se nama prikazuje i isto toliko ili još i više različitih viđenja i tumačenja, istoga.
On je sretan i zadovoljan kad je sit, dok ga ne zaboli i drob i glava, taj mu je put siguran ako nastavi sa pretjerivanjima, želite li ga i sama gaziti, jedino je ta opcija otvorena. Vidite li dakle, koja vam je pozicija, i da vam se zapravo učinila usluga, skraćen vam je put, izvolite i prijeđite ga.
Slobodno.
Budući da se pomičemo još uvijek jako sporo, na izbor vam je jedino, hoćete li i sama bit taj kočničar drugima, kojeg ste mrzila dok je vas usporavao, ili ćete svoje novostečeno znanje nekako prenijet onima koje to zanima i kojih se tiče.
A za drugo je lako i lakše, kad prijeđete jednu tešku stazu, druga će bit lakša koliko god da ona nepoznatijom se i opasnijom činila od ičega što ste dosad znali.
Tko god da vas je vodio do sada vodit će vas i dalje i to je obećanje. Nakon svega što ste prošli, jedna i jedina stvar u koju možete biti sigurna. Bog u vama vas nikad ne ostavlja. Čak i onda, ili pogotovo onda kad dođe vrijeme da morate ostaviti tijelo uz koje ste srasli.
Zato ne srastajte pretjerano tijesno. Sjetite se zbog čega je prva točka bila najsigurnije mjesto na kojem se pada. Dvanaest vila iz Trnoružice. Ona trinaesta zapravo je bila vaš spas.
Trinaesti puni ili prazni mjesec u godini, a vi se mislite koji je bolji, a koji gori.
Nema to, to ne postoji.
Zli ljudi a pogotovo žene će vam reći, da je pun, pun kako mu samo ime kaže, a prazan je sušta suprotnost, pa ako se pun prevodi u bog te voli, prazan znači da te mrzi, ako je pun romantika i meditacija, prazan je divlji ples nakon kojeg se u ponor bez dna pada. Lažu.
On ne nestaje i ne napušta vas. Uvijek je gore i uvijek je isti i uvijek je s vama. Stvar je samo u tom kako ga mi vidimo, s koje strane smo mu stali, i kako rastumačili ono što još ne znamo sami i ne možemo razumjeti kad nam se pokušava objasnit jer nismo u toj tuđoj koži nikad bili niti ćemo ikad moći biti na jednaki načini u tom je sva tajna, sva misterija.
Sad se sjetite na koliko se načina ljudi pokušavaju zavući i zavlačiti u tuđe kože, tijela i glave, misli i riječi i vapaje i uzdisaje. Snošaj je jedan način, s pristankom, bez pristanka, hranjenje drugi, koji isto može biti i često to i bude oblik silovanja. Bušenje rana, noževima, skalpelima, svrdlima, laserima, ovisno o prilikama i mogućnostima. Obično je ciljano i namjeravano, i za to znaju i očekuju neki put i pisani pristanak daju i počinitelj i žrtva. Pa opet ništa.
Ne možete ući u tuđu dušu, zato se je dobro sjetiti da smo svi jedna ista duša. I u tom je sva istina. Ista duša, ista sila, ista energija, ista iskra, ista kaplja vode, ili suza, graškica znoja, a koliko različitih i ne uvijek jako maštovitih tumačenja.
Ne dajte da vam drugi izmaštaju vaš život, u tom je ta obećana sloboda u koju se svi kunu.
Ne može vam netko drugi reći koliko ste lijepa ili ružna, važna ili nevažna voljena ili nevoljena. Pa ako mi budeš dobra, ja ću tebi reć tajnu. Tajne ne postoje, ili ako i hoćete nešto zvati tajnom jer je takav običaj i ne odustaje vam se od njega, zbog osjeta avanture zbog misterija istraživanja, planiranja puta kojim se krećete a čini vam se jednoličan pa da se razveselite, onda tajna neka bude sloboda sama i život sam.
Vi budite ta koja spaja nebo i zemlju, kao ono stablo kraj puta ili bilo koje u bilo kojoj šumi, penjete se i penjete se i rastete koliko god možete dok jedan najgornji najmanji list ne dodirne ono nešto i ne ispriča vam svima, ne prenese svoj ushit svoje viđenje svemira, i vi se toliko oduševite da ne odustajete ni od jednog lista koji se pojavio među naborima, raspuklinama, ožiljcima. I svaki je zaslužen i zarađen, pa slobodno možete biti ponosna ste na nj. Budite na sve njih sva ponosna!
