Romantizam, prosvjetiteljstvo, renesansa, sve su bili save soil projekti, otkako naša zapadnjačka povijest bilježi. Ne toliko povijest koliko književnost i umjetnost, iako sve ima svoje pro i svoje kontra. Potonja se fokusira na imena i datume, potpise i originalne povelje, bilježi i arhivira i nastoji rastumačiti, uvijek s katastrofalnim posljedicama, tako da ne znam zašto joj je dan naslov znanosti.
Književnost i likovna umjetnost su subjektivan dojam onih koji su imali sredstava i vremena da zabilježe kako su se osjećali u vezi događaja u svijetu kakav bje.
Ako sami niste imali nikakav talent, mogli ste platiti drugoga da nacrta ili opjeva pa ponudi svijetu kao svoje, a svijet neka se zabavlja ako mu je do zabave, neka ismijava ako samo to zna, ili neka samo u čudu gleda, pa poslije pokušava biti bolji od drugoga, ili isto oponašajući, biti bolji od sebe staroga. Kako god da okreneš, život je takmičenje od svojih početaka.
Sjetite se samo izljeva ljubavnih, a samo se jedan crv dokopa cilja, i postane plod.
Tako svi počinju, od tog rođenja Venere iz morske pjene. Biser prevelike cijene, iz periske. Zrno soli. Kristal.
Brak zemlje i vode, svijet obilja. Flora i fauna. Dok se netko ne sjeti da je ta pjena posljedica kastriranja. Urana. Muškarca se osakatilo da bi se rodila žena, i onda lov opet počinje. Nepoštena borba koje nije trebalo bit u ovom krugu. Sasvim nepotrebna. Pa da mu se neće zaprijetit drugi put malo strože i doslovnije! Zar vi ne biste?
Taj zavinuti rog koji Flora drži u naručju kao da je dijete, koji je prepun svakakvih plodova poljodjelstva, je stvarni rog stvarnog jarca ili ovna, ili bika rasplodnoga, bez njega ništa ne. Simbolično i doslovno, prikazan kao škartoc sa pijace pun voća i povrća. Da nema muške snage, iliti razuma, ne bi se zemlja oplodila na korist ljudima. Rađala bi nasumično, pa koga što zapadne. A ovdje se sad uvela nekakva raspodjela, i još kao neko pravo da se odlučuje tko dobije više a kome neće pripast ništa. Uključivo i ljude i zvijeri i samu majku zemlju koja je rodila i rađat će.
Tog se jarca ili ovna ili bika trebalo žrtvovati na neki način, ili čekati da umre, da bi mu se taj šuplji suhi rog mogao odlomit sa glave pa prikazati kako se prikazuje. Kao rog obilja. Posuda koja nešto sadržava, i iz koje se višak prelijeva na van. Trokut sa vrhom prema dolje. Dakle nije sasvim žena, ali sigurno nije ni muškarac.
Je li to taj rog koji drži gracija sa freske iz Pompeja?
Ili je ovaj još uvijek na glavi onog boga jarca sa Goyine freske, murala, kako li se zove slikarija na zidu kuće gluhog čovjeka. Mural je na vanjskom zidu, a freska je crkvena? Provjeravajte sami ako vam je do točnih podataka, a ovo je put koji iako krivuda, ima svoje graničnike. i rukohvate. Baš zato i jest pouzdan. Nećemo se, dakle, gubiti u ponavljanjima starih zaključaka, koji ne znače više ništa.
Ovako ide najnovija kombinacija:
Witches' sabbath, praznik za vještice, dan odmora.
- Dođite k meni vi trudni i umorni i ja ću vas odmoriti. Jer jaram je moj lak i moje je breme slatko.
Kad bi netko na ovaj način povezao ove dvije slike, čak i u današnje vrijeme kad nema javnih spaljivanja na trgovima, ali ima privatnih premlaćivanja i javnih sramoćenja sve do sedmog koljena unatrag i naprijed, dogodilo bi mu se baš to. Najgori mogući scenarij. Koji se može zamisliti.
Onaj primitivac koji gine za kojeg god prekrstitelja zalijećući se kao kamikaza u izloge dućana ne bi li plastika bila skršena u ime stvarnih kostiju i srži, nije neki crni stranac s drugog kraja svijeta, nego taj tikvan s vašega kauča. Samo mu kaži krivu riječ od one koju trenutno valja od jednog uha do drugoga. To je tinitus. Znak buđenja. Probudit će se i tresnuti vas je ste mu najbliži. Duh mjesta. U njemu i u vama.
Goya je slikao po zadatku svu raskoš carskih i kraljevskih dvorova, familija od utjecaja, časnih zanimanja. Prizore nezamislivih mučenja i sakaćenja ljudskih tijela, egzekucije, strijeljanja, silovanja. A onda je prešao na antiku i na maštu. Razum, ako nije pod nadzorom, oplodi se čudovištima. I od tad se pojavljuju uz lik izmučena ili usnulog muškarca, sove i šišmiši i divlje zvijeri koje vide u mraku.
Teoretičari umjetnosti će vam reći da su to simboli neznanja i zaluđenosti, zaslijepljenosti za danji život, za stvarnost koja je lijepa i vide sve samo crno. I strašno. On sam nije nikad pravio filozofiju od svoje umjetnosti, dok je slikao za novac. Slikao je za novac, da preživi da se prehrani, to je bilo to što radi, zanimanje, posao koji je radio najbolje što je mogao i tako se i dogodilo.
Jedna slika - tisuću riječi, pa neka svatko tumači kako mu je dano, i kako mu se da. Svatko sebi. Problem je jedini u tome, što ovi koji imaju novac da bi mogli sebi priuštiti staru sliku, trebaju da im bude objašnjeno, što se to točno prikazuje i za što točno daju svoj novac. Tako da se mogu pohvaliti pred svima, kao znalac.
Centralna figura je jedan bijeli jarac. Lice mu je, ako jarci imaju lica, ako ne, vi pišite glava, dakle, glava mu izgleda oblo i zadovoljno, lijepo je okićen i uređen i obraća se nekako sretno i zadovoljno okupljenima. A okupljene su oko njega sve same vještice. Žene naboranih lica i sitnih očica, kratke kose, ispruženih ruku, praznih pogleda, neke sjede mirno, neke su zgrčene, nekima su prljava ili izranjena stopala. Na štapovima više fetusi, u zadnjim redovima mrtvačke glave ili suhi starci. Na noćnome nebu rogati mjesec, onaj koji crkava, dakle ili djelomična pomrčina, ili skori mlađak. i šišmiši. Taj siguran znak slijepila. Ili zasljepljenja.
Prije nego što mi je bilo ponuđeno tumačenje, i prije nego što sam ga sama potražila, vidjela sam, recimo to tako, stvarnu verziju onih romantičnih kola koja se prikazuju na uobičajenim pastoralama. Kolo lijepih mladih djevojaka koje plešu na mjesečini na taj jedan poseban dan u godini. Dan ili dva. Taj trinaesti uštap ili mlađak u tijeku jedne sunčeve godine.
To su stvarne, umorne, iscrpljene žene koje se u stvarnom životu preko mjere iskorištava, i koje se uzima zdravo za gotovo. Sve one koje su im prethodile, i sve one koje nisu smjele roditi. I taj bijeli jarac koji će biti žrtvovan, jer takva je priroda stvari, im daje snagu i na to ih podsjeća, niste same.
Sjajni zarez svjetla na tamnom noćnom platnu koji je mjesec koji umire i koji se rađa već sljedeće noći i to je obećanje, koje se obnavlja i kojem propuštamo vjerovati, da osim ovog neba postoji još jedno, još nešto, da osim ovog svijeta postoji još jedan, još neki ili nekoliko njih, tako i osim ovog života ima još života. Osim našeg, osim nas.
Nikakvi vjerski simboli, nikakva krivovjerja niti pravovjerja, nikakva crna magija. Takva je priroda stvari.
Postoji noć i postoji dan. Živi svaki na svoj način. I ona i on. Jedno i drugo. Koliko god da mi u to nevjerovali. Ne nestaje svijeta kad očne jabučice pokrijemo kapcima, niti postajemo nevidljivi kad se pokrijemo ušima po glavi. Kad okrenemo drugi obraz, udarce ovaj prvi ili treći izdržava. Razumijete.
Dok je na vrhu glave živog boga jarca, pokušava doseći prema gore, ali se ipak savija dolje ili unatrag, jer gore više ne može. Ni gore kratkouzlazno, ni gore dugosilazno. A kad napokon dođe čas da se osuši i slomi, nema od njega nikakve koristi niti kad se uzme kao trofej za pokazivanja, osim ako ga ne okrenete naopako, šiljkom prema dolje da se zabode u zemlju kao međaš ili znak, bio sam bit ćeš, ili kao posuda u koju ćete napuniti svoga viška koji imate a ne možete držati rukama, pa da podijelite s onima koji će htjeti uzeti jer im se hoće ili im treba ili znaju kome treba.
Promjena pozicije, smjera, polova i spola.
A ne fizička mutilacija. Kontrolirana i odobrena, ili nasilna i divlja.
I onda se moraš pravit i gluh i glup. Ne možeš više sudjelovat u svjetskim lažima, a svijet još nije spreman na vašu verziju istine. Pa dok smogne snage, ili samo sredstava?, da nacrta svoju. Kao onaj tamo slikar koji živi u petoj kući od gluhoga čovjeka.
