trn

Ova trilogija ide s podnaslovom Je li pravilno trn ili trun, ali pošto se ta razlika u jednom slovu prelila i na značenja i na izričaje i na poslovice i narodne uzrečice, recimo da je zamjenljivo jedno s drugim. 

Meni je taj žulj u sjećanju još iz vremena kad nisam pravo razlikovala ćirilična i latinična slova, jer smo ih učili paralelno kod iste učiteljice koja se pokazala dosta shizofrena u pristupu i nastupu, što je bilo zastrašujuće. Kod iste je greške znala histerizirati sa svim popratnim iščuđavanjima i sramoćenjima koja bi sljedećeg trena prepoznavala kao točan pogodak i izdašno dijelila pluseve koji su se pretvarali u petice ako ih samo skupiš određeni broj u određenom vremenskom periodu. Zgodan je to izum, sad kad s ove udaljenosti mislim o tome, da se nauče razlikovati dani jedni od drugih, mjeriti vrijeme prema kalendaru koji je netko izračunao prije našeg vremena, umjesto onog koji nam promiče pod prstima i pred očima, a ostavlja vidljive biljege na koži, kosi i noktima. Jer ti se najočitije mijenjaju, skoro iz dana u dan. 

U društvu se mora živjeti, i sva je sreća da postoje oni dani u godini kad vas se zanemaruje i ne nadzire i zapušta, tako da možete promatrati svijet oko sebe, i donositi vlastite zaključke prema onome što vam se već da: prema onome što vam je znano ili na znanje dano. 

Roditelji također imaju tih svojih momenata, ali njima je ta vrsta memorije ishlapjela, pa se potpomažu prigodnim izmišljanjima, umjesto da provjere na izvorima sa kojih su i sami pili u svoje vrijeme, tako da vam djetinjstvo, dakle period života koji je najpogodniji za učenje, svi naime kažu da što naučiš do te fatalne dvanaeste je uglavnom sve što će ti ikad trebat za stvarni život, nažalost prođe u pogađanjima što će se kojem od odraslih svidjet, što se svede na izbjegavanja ikakvih kontakata s njima, kad vidiš kako su šareni jedni od drugih, i prestrašeni u isti mah jer i kod njih vrijede neka hijerarhijska pravila koja je teško dokučiti. Naime, na koji način oni biraju između sebe vođe, po kojem ključu, i zašto ih u startu, doduše iza leđa, napadaju. Biraju li vođe, kojima će vjerovati i koje će slijediti i kojih će naređenja izvršavati bez izmjena, ili dežurne krivce. Strašila prema vanjskim neprijateljima, i žrtvene jarce prema unutarnjim. 

Moja je jadna mama jedno vrijeme mislila da mi mora ispunjavat svaki od tih praznih bogom danih dana, ona svojom osobom ili osobama koje bi joj se našle na putu, tako da je svaka od tih spodoba, ma moram!, nazivati te jadnike stvorenjima, bi bilo nešto poput komplimenta, jer stvorenje je ono što je u nastojanju da opravda svoju klicu, onu klicu po kojoj je došlo do površine, dok spodobe samo štetu rade. Svaka od tih, dakle, spodoba je mislila da me mora navrnut na svoj panj. Bilo čime, na bilo koji način, valjda da se vidi bolje od čega sam napravljena, ili im je nedostajalo sljedbenika u njihovim taborima, pa zato. Tako da nije nedostajalo ni prijetnji ni ucjena, ni mamilica, znate ono ja imam ti nemaš, a bi li i ti volila to isto, u neke bi i upadala, u neke bila uguravana, ali nakon tog jednog bolnog puta, naučite izbjegavati i one dobre stvari, jer ne znate koja je koja, ni od ljudi ni predmeta, jer vam svi izgledaju isto i svima je pristup umiljat, svi mekeću poput koza i ovaca, prvih par minuta dok ne prijeđete tu jednu zamišljenu crtu koja dijeli vaš prostor od njihovoga. 

Da, stvarno, ako su i koze i ovce tako umiljate da svi oponašaju njihov pristup, zbog čega se vrag prikazuje kao jarac? I onaj izraz rogonja, i kad nekome petajete roge, a taj se preplaši i zvao bi policiju kad bi ga ova bila sposobna braniti od uroka i zlih namjera. Valjda sve ima svoje. Netko je vješt u tome da obranu prikaže napadom, kad očekuje da će mu pobjeda biti laka, pa je proglašava i prije nego što je borbu iti započeo. 

Uglavnom, jedna od tih jadnih žena koje ne znaju sa svojima ali znat će ispraviti tuđe dijete, jer im je namješteno, čak majka ga drži za ruke i za noge, a uvijek postoji i ono posramljivanje na račun nezahvalnog djeteta prema majčinoj ljubavi koja je poslovično bez granica jer je njega takvoga iznijela na svijet, da bi mu se tako vraćalo, je u onom blaženom momentu pauze između tračanja i namještanja glasova u nečiju korist ili na nečiju štetu bez ikakvog računa, skrivene dobiti ili troška, to je čisto nešto čime se dokoni ljudi bave, dakle u toj je pauzi, ničime izazvana odjedanput vrisnula. Vrisnula velim kao da ju je netko proboo ili prenuo, ali ne i prestrašio jer je ona hrabra i vidjela je svijeta i zna ona kako i šta dalje, te je brže objasnila da je to trn u peti, od kojeg već dugo vremena boluje. 

Bila sam već toliko velika da sam znala da odrasli ne vole kad ih se pita zašto, nego da se treba pitanje formulirati drugačije ako se žele izbjeći izrugivanja i štipanja za bradu, te sam pitala što je to trn u peti? 

- Ne znaš šta je trn u peti? - začuđeno je pogledala - Zar ni to ne znaš? 

Znala sam što je trn, a također sam znala i gdje je peta, na stopalu, ali onako povezano kako je ona rekla, bolest od koje dugo pati, to sam prvi put čula i tako sam rekla. 

- Boli li to jako? 

- Slušaj ti ovo sad, kud to vodi, da boli li. - gospođin ton je postajao sve podrugljiviji i glasniji i pobojala sam se da će izuti cipelu da bi pokazala svima koliko je to bolno i neugodno, i da će me gađati njome, cipelom, te sam se povukla. 

Mislim da je to onaj tip povlačenja, kad Sadhguru kaže, svjesna ranjivost, ne uplitati se dalje u razgovore koji vode samo na jedno mjesto, jednostavno ustati i otići, bez obzira na to što dobro znate što ostavljate iza svojih leđa. Umijeće ratovanja također na ovakvim mjestima savjetuje razuman odmak, ako je neprijatelj fizički snažniji ili brojniji i ako niste na poznatom terenu, povucite se. 

Mogla sam iz svog tog sigurnog mjesta čuti kako su se ona i mama i još te neke žene koje su se skupljale oko nje, iščuđavale kako mala ne zna šta je trn u peti, i kako je bezobrazna i neodgojena a ne samo glupa, a onda su tješile mamu, mislim da je to i bio razlog što ih je podnosila, ti rijetki izrazi pažnje koju je ona mijenjala za ljubav i naklonost. 

- Vidi, kako mi tebe volimo, a ne ona, samo te sramoti. 

Tu igru igraju sve žene koje znam. Na isti su taj način i bile prevarene u brakove koji su drugo ime za zatvorsku kaznu na rok doživotno. To je ta metoda tješenja, češljanja kose i mazanja očiju, vrlo doslovno. A ne greška u prijevodu. 

One sve jako usrdno mole i čekaju nekog nazovi princa da ih spasi iz njihovih horora u koje su se ispretvarala obećanja romantične komedije, pa kad im anđeo čuvar ili vratar dođe u obliku njihova djeteta, kao da ga se srame uglavnom urote se baš oko toga da njemu natovare što više svog tereta, ne vodeći računa o snazi mišica ni uma koji očito preteže na drugu stranu. Pa dok ga ne slome, na jednak ili maštovitiji način od onog na koji je društvo već lomilo i slomilo i njih same. 

Nisam tada znala niti mogla slagati kockice na način kako ih sada pred vama slažem, nego sam se zaista osjetila posramljenom, i nastojala po svaku cijenu osvjetlati obraz moje jadne majke, to sam uzela knjigu, a bile su to redom: enciklopedija za djecu u dva toma zvala se Svijet oko nas, zatim ilustrirane bajke po jedna za svaki dan u godini iz studija volta diznija, i naravno opća ona za odrasle, koju mi je bilo zabranjeno dirati i gledati a kamoli otvarati, ali bila je na dohvatu i trebalo je samo uvrebati trenutak. 

Tako da sam u vezi trnja doznala da postoje ovakve priče: 

Lav i miš je bila basna u kojoj je sivi mali miš donio olakšanje zlatnom velikom lavu izliječivši mu šapu na koju nije mogao hodati. Lav bi miju u standardnim slučajevima bio pojeo, jer mačke jedu miševe to svatko zna, ali sad je imao bolesnu šapu i nije mogao potrčati, miš je vidjevši da ga lav ne juri zastao da vidi u čemu je problem, je li možda postao nezanimljiv ili neukusan, ili se pojavio nekakav bolji obrok ili dostojniji protivnik, da bi vidio da je lavić ranjen iz nekakve očito nepoštenije borbe za lavove od one koju inače igra sa slabijima od sebe. Vidjevši da ovaj krvari, i nema volje za jelom, osjetio se sigurnijim da mu se približi i ponudi svoju pomoć. Isprao mu je ranu koja bi se bila inficirala, i povio povojima, donosio meleme i nježno ga tješio dok se ovaj nije umirio toliko da zaspe i u tom mirovanju ne ozdravi, jer svaki mu je korak nanosio samo dodatnu bol i pogoršavao stanje. Mirovanje je bio ključ. 

Kad je napokon ozdravio, vratio mu se i prijašnji apetit, i za jelom i za lovom na miševe, ali, dobro se sjećao tko mu je pomogao kad mu je bilo u životu najteže, te je tog puta tog miša poštedio. Kasnije kad je bio nailazio na svom putu na miševe slične vrste, onaj trn sjećanja na miša dobročinitelja bi ga podsjetio na to da iskaže barem tu mrvicu zahvalnosti da ga ne ošteti ikako drugačije osim što će mu priuštiti malo panične trke oko kuće, čisto da mu krv prokola i osjeti se življim. 

To je bilo objašnjenje zašto lavovi ne jedu miševe, dok domaće mačke, ipak da. A trn dakle nije nešto negativno ili bolno, dapače. Moguća je bila i greška u prijevodu, moglo je komodno umjesto te riječi stajati podsjetnik, signal, triger, ili kakav je već običaj kad se moderne znanosti nadograđuju na stare i poznate priče. 

Postojala je naravno i ona stara i poznata priča o slonu koji je ugazio u trnje pa mu je miš, također, izvukao strano tijelo iz stopala, što on sam nikako nije mogao, budući ili nije mogao vidjeti što je to točno ili gdje je, a nije imao niti tako vješte šape, surlu ili rep, ili čime se već slonovi koriste umjesto prstiju kad se čiste ili dohvaćaju hranu. Poznato je, navodno, u prirodi da se slonovi i inače panično boje malih miševa, ali nije nigdje objašnjeno zašto, makar ja nisam nigdje naišla na objašnjenje koje zadovoljava. Valjda je to također alegorija, ili dosjetka koju su izmislili ljudi koji su na životinjama jer je to tako bezopasnije tumačili društvene pojave, dakle, situacije koje se inače događaju u ljudskim društvima a za koje nema drugog lijeka, osim priče pa tko shvati, shvatio je, tko ne shvati, ponavljat će isti krug ali sad u drugoj ulozi, onoj žrtve koju je u prvom krugu oštetio. 

Sad je znači na mišonji red da pokaže svoju ljudskost prema slonu, i ovaj je dobro naučio, dakle, nije pobjegao kad je ovaj bio u nevolji za promjenu, i on je maleni pomogao njemu velikome, bez obzira na to što je i sam pod tim golemim stopalom mogao nastradati. Veličina srca je ovdje bila stavljena u suodnos sa veličinom tijela, i ta je pobijedila. A to u velikih zna izazvati paničan strah. Slon je posramljen miševom hrabrošću, i ne toliko hrabrošću, ako se u toj igri nema to izgubiti niti dobiti, koliko onim što zovemo ljudskošću, iako uglavnom ne znamo što to podrazumijeva. 

Treća je priča o grmu, ruže mirisne ili šipka, ne znam osim da od drugog možete napraviti ukusan čaj ili pekmez, dok ova prva samo lijepo miriše, iako čujem da možda mogu postojati i slatkiši od ružinih latica i likeri, ali to ne znam iskustveno kao ovo prvo. 

Naizgled lekcija iz botanike ili iz kuharice, počinjala je izrekom o trnju i o cvijeću na istoj stabljici, na kojoj je i jedno i drugo potrebno, ima svoju svrhu i nije za odbacit, pa bi tako i inače trebalo gledati na ono što zovemo srećom i nesrećom, dobitkom i gubitkom, lijepim i nelijepim čime nas život obasipa bez prestanka. 

Trn vas štiti dok ne procvjetate, kad ste jednom procvjetali nećete odbaciti trnje ili ga poricati a kamoli se sramiti što ga imate ili ste ga jednom imali, dapače, izrazit ćete mu zahvalnost na zaštiti i staviti ga na počasno mjesto, u tom smislu trnova kruna i nije nešto što je nekom palo na pamet iznebuha ili sa zlom namjerom da nekoga posrami, možda je baš čuo ovu priču ovako kako vam je ja sad pripovijedam, ali je nije dobro razumio, ili ju je naprotiv razumio pre doslovno, pa učinio to što je učinio ne misleći da same latice i ono što one pokrivaju i nisu nešto što bi očekivalo itko da budu na taj način ukrašene. Što je prirodno nije sramotno, a što je isforsirano, doslovno ubija, barem dok narod sve riječima ne pozlati. U tom smislu ta trnova kruna i nije baš na veliku čast narodu, ali neka. 

I na koncu, a vezno uz prethodnu, ta zabuna, trn ili trun, pa što je pravilno. Jer i trn i trun kad upadne u oko jednako bodu, tako da će samo cjepidlake ili potpuni bezumnici jako tvrde kože upadati u prepirke i nadmudrivanja tipa što je veće i oštrije ili sa kojeg je drveta opalo koje grane ili loze, ili koji ga je vjetar dopuhao u sluznicu. 

- Što gledaš trun u oku brata svoga, a u tvom je oku cijela greda. 

- Nije greda nego balvan! Ni to ne zna!