Znate li vi šta je to đanki?
Jedno se vrijeme to u nas prevodilo kao smećko, onaj koji ima posla s onim što obični ljudi vole zvati smećem, dočim je to onaj koji reciklira. Nađe drugu primjenu staroj stvari. Podari onome što bi bilo odbačeno, drugi život. Još jednu šansu. Zar ne biste i vi voljeli da se s vama tako. Ono kad svi dignu ruke od vas, da vas netko oživi. Nađe vam skrivenu vrijednost. Ne idete li zato doktoru? Ili guruu?
A onda su im prepoznali čudan sjaj u očima kao nešto što je van ovoga svijeta i đanki je postao isto što i narkoman, onaj koji uzima kemikalije, tko treba vanjski poticaj da bi se iznutra osjetio haj. Lokalnim govorom drogeraš. Ne znam u kojem ste vi lokalu, pa da se ogradim. Jer postoji i robna marka koja se zove droga. A postoji i trava.
Nije, znači, nužno nešto loše, ali s tim prizvukom čisto zato da pažljivi budete, nije ni sasvim dobro kako se predstavlja.
Netko bi ih zvao umjetnicima, jer realno stvaraju novu vrijednost. A to je umijeće iz domene kreatora; stvoritelj i otkupitelj, skoro u rangu boga ili barem nekog od svetaca, onog koji nije samo sjedio u pećini i bio ljut na svijet koji mu smeta svojim zahtjevima da izmoli u svemogućega, i za njih to točno određeno nešto.
Netko ih zove i genijalcima, jer, vidi ti! kako im to samo pada na pamet.
A netko čarobnjacima, koji su pretvorili od jedne stvari nešto sasvim treće, i to nešto što ima smisla i upotrebnu vrijednost. Ma bio to samo ukras ili krpa za otiranje, svejedno veseli jer nije sasvim propalo, a veseli i sama pomisao, još više od pogleda da je moguća preobrazba, skoro u jedan tren iz nečistog u nešto što je čisto. Razumijete? Ima neka nade za nas.
Od stare su odjeće, bila ona iznošena ili da joj je prošla moda, žene izrađivale i tepihe i prekrivače i torbe i jastuke i što god da vam na um padne a da se od tkanine može napraviti. A onu su bolju donirale Karitasu. Nije to stara roba koja smrdi i koju se treba rješavat na drastične načine tipa spaljivanjem ili polijevanjem vapnom u rupi koju će netko iskopati u zemlji pa da ona očisti kako se sa mrtvima tijelima inače radi. Roba je persona, i imala je dušu onoga tko je izrađuje i kupuje i nosi. A u ormaru je kao da je živa zakopana, koja korist. Razumijete? Sve to nešto znači.
A od one gore, iznošene, ili sa mrljama koje se ne daju van, krpe za čišćenje, brisanje prašine i tako. A šta drugo, zar vi kupujete posebno čiste krpe koje ćete potrošiti u jednom korištenju a onda ih bacit i mislit kako je to toksično smeće. Pazite vi u tom smeću živite, i to je činjenica. Bili ste ga nosili ili kakogod koristili, dakle, vi ste ga učinili otrovom od kojeg sada zazirete. Ergo, tko je toksičan?
Kako naša zapadna povijest bilježi, prvi put je zapisano u vremenu Krista ta zabuna oko čistog i nečistog, problem sa smećem. I sad smo na tom putu jer tanka je granica od onoga što smo proglasili smećem nakon što smo potrošili sadržaj kad se radi o kutiji u kojoj je bila hrana ili roba koju smo bez pranja obukli, pa do ruku koje se peru ili ne peru i simbolično i doslovno, ili onog što je u nečijoj glavi, a to su bube. Svakoga tko kraj vas u tom danu prođe.
Fon Humboldt je navodno brojio vaške u kosama domorodaca koje su pljačkali, mi sada vidimo stjenice u svakoj kosi koja nije naša, jer to nije baš sasvim moguće, vidjeti naime svoje tjeme, čak i ako koristite najnoviji Samsung mobitel sa dvije kamere i puno nešto piksela. razlučivosti.
Samo vam kažem, mala je granica i lako se prijeđe. Da ono što je moglo biti čovjek opet postane krpašica. Daleko je od nje zvijer, ali slaba je to utjeha.
