U ovom krugu gospodare frizerke i konobari, u sljedećem su to vlasnice frizeraja i uopće salona za uljepšavanje i glancanje, i vlasnici kafića i klubova i štajaznam hotela i prenoćišta, u sljedećem oni koji su ih izgradili ili koji znaju kako se to radi ili znaju nekoga tko se toga još sjeća i tako dalje i tako dalje. To je ta golema snaga malenih ljudi o kojoj vam svi govore, a vi nikako da shvatite u čemu je stvar. Čarolija, i čarobne riječi, rečena kleveta i rečena pohvala. I jedno i drugo mogu biti istiniti ili sušta suprotnost istine. To je to po čemu se razlikuju. Ako znate da je materijalni svijet tek zrcalna slika onog svijeta koji je stvaran, tada nije lako zamisliti ili pretpostaviti da je onaj tko u ovom odrazu izgleda najjadnije u stvarnosti je veliki velikaš. A tko je na zlu glasu da je vjerojatno jedini koji radi sve kako bog zapovijeda. Baš dobro da su se sjetili ubiti boga. Ne u pojam, nego zapravo. Bog je mrtav, živio ja.
Kako je to najlakše provjeriti da biste mogli biti sigurni u kojoj ste razini, tko ste uopće, i kime ste sve okruženi. Čime nije upitno, nepomična materija je donijela svoju odluku odavno i takva je kakva je zapečena i ustabiljena do novog velikog potopa kad se sve opet rastvara za novo ispočetka.
Dakle, kad dođete u novu sredinu, kada ste vi taj koji je novi u nekoj zajednici koju čine ljudi koji su se po svojim internim pravilima rasporedili na određene pozicije, dakle, nije riječ samo o novom stanu u drugom kvartu ili gradu ili državi, ili o novom poslu u novoj zgradi ili novoj podružnici iste kompanije, gdje vam samo slova na papiru daju da naslutite da se pomičete s jednog mjesta na drugo, bez jasnih smjernica jeste li sad lijevo ili desno od početnog položaja, ali da, jeste li sad na boljem ili na gorem, to znate po zvukovima koji vas isprate ili dočekaju, a ne samo po svoti koju ste dužni iskeširat da bi se potvrdili. Znači, ušli ste među druge ljude i osim one službene i naglasno priznate hijerarhije mora postojati i ona zakulisna, a ta je bitnija, to je ta tiha većina koja ne zna da je dio većine koja je tiha, jer uvijek netko vrlo glasno laje kontra ili za bilo koga da mu se namjeri. Dalje unutar obje postoje još sitniji i zatvoreniji i privatniji kružoci od kojih su mnogi vjerojatno izmišljeni, ali svejedno to su ti kojih se svi boje. Znate ono, što će ljudi mislit o meni. A koliko je ljudi toliko je različitih mišljenja, pa sad ti svima udovolji.
I tu vam ulijeću frizerke i konobari. Frizerka vam, složili se vi s time ili znali uopće za tu istinu, realno radi na glavi, ili s glavom, po glavi. A usput i pričate nešto. Pa što ste vi hijerarhijski više to joj se lakše otvarate jer stvarno i nemate prijatelja s kojima biste se upuštali u otvorenije razgovore, em zato jer vam nisu ravni, em zato što nikome ne možete vjerovati, a što vam jedna obična uslužna radnica može? Još ako se potrudi da se lijepo opustite, pa pustite i jeziku i mašti na volju. Osim toga, ona se zna sa drugim ljudima i zna stvari. Lagana muzika u pozadini svirucka, dok vam lagano masira tjeme, samo vama ona to tako, ne ne onoj drugoj, ta je zla, jedva je se čeka riješit, nitko je živ ne voli. Slična je stvar sa konobarom, bio on na šanku ili samo strpljiv dok vam po stoti put donosi kavu baš kakvu vi volite, zna vas u dušu. Pa ako i nije pogodio, navika je navika.
Kad vam dođe gazda, znači da vas se dobro iztestiralo i da vam je došlo vrijeme da se i podružite zapravo. Kao dvoje ozbiljnih poslovnih ljudi. Vas dva, ili koliko god da vas treba bit, a da činite društvo.
Ove stvari vam je dobro znat ako vam je do pentranja, a do pentranja vam je jedino ako još ne znate da nakon toga slijedi samo pad, i da što ste na višoj poziciji taj bude to bolniji. Dobro je zato ako gorite do kraja, tako da ovi koji su vam za leđima mogu bolje vidjeti kako se to radi i kakvo je inače okruženje, vrijedi li ponavljanja, ili da ipak zavežu nekakvo uže sebi za gležanj, pa makar ih odbacilo do suprotnog kraja na kojem su oštre hridi nad pjenom sivog vala. Ako preživite sljedeća je stepenica ponovna gradnja. Od temelja. Da li vam se? U pravu ste, za koga.
Govorim vam ovo samo zato da objasnim zbog čega se odrasli ljudi naljute kad vide da se domovina pretvara u zemlju uslužnih djelatnosti, narodskim jezikom u zemlju konobara i sobarica. Gospodine izvolite.
Ako je drugo ime raja na zemlji sedmo nebo, dakle ono koje nastojimo biti ako se već hoćemo zvati ljudima, tada bi bilo za očekivati da se okrenemo zemlji, na koju je ova razina nasađena, o materiji govorim o elementu a ne o oblaku u nečijim mislima. Ono što zovemo realnost kao takva. Niti bi frizerke imale što za počešljat niti čime, da nije kosa izrasla na nekakvom tjemenu, to je ta usporedba, niti bi konobar imao što servirat za pojest / popit, a da zemlja nije rodila. O takvim oblacima vam govorim. E da je para, ništa nikom ne bi manjkalo.
Samo što para ne postoji, izvjetri, promijeni agregatno stanje još jedared i procuri kroz prste. Niti ruke da zaprljaš, sve ostaje čisto.
Kako god je zemlja ostala prljava, da svi od nje zaziremo. Čak do te mjere da se gledamo odalečit što dalje od svojih korijena.
Znači, sramotno je iz nekoga razloga gomilati zlato u riznicama i škrinjama, ali neka nama bude što više nula iza jedinica na računima, to je ta logika. Neš mi ti broja. Jedan ko nijedan. Nula, ergo, ništa.
A u ništa - sve.
