Negdje u svijetu mora bit netko tko bi znao značenje toga što meni nikad nije bilo rastumačeno na način da bi mogla mirno zaboraviti, u duhu, ono što je temeljito naučeno i shvaćeno više se neće ponavljati, niti kao priča sa svojim početkom i svojim završetkom.
Sjećam se te zlatarnice u kojoj je radio neki tako su govorili čarobnjak koji je znao pogoditi kome treba i na koji način probušiti uši i koji dragi kamen i plemeniti metal treba ići u tu rupu. I tako za sav ostali nakit. Navodno taj nije htio prodavati ili uzimati novce, imati cjenike, nego ako biste mu došli, on bi sam odredio što vam treba i jedino to vam bio voljan dati. Sjećam su da su žene bile pune priča i o tim čarobnim užarenim iglama i koliko boli ili koliko ništa ne osjetiš i kako je vodila i mušku i žensku djecu podjednako, bez obzira što se nakit uvijek smatrao primjerenijim za djevojčice dok su se dječaci koji su se voljeli kititi smatrali curicama. Ali žene vole i inače dodavati u razgovorima i ono čega stvarno nema a kamoli ono što bi one voljele da ima ili da su negdje čule ili im se nešto učinilo, ili su poslane baš s tom namjerom da izazovu želju i potrebu za tom nekom određenom uslugom, ili zadatak da vas namame u tu kuću, jazbinu, birtiju, pa se ti dalje misli šta i kako sa životom nakon što jednom živ i izađeš, ako te puste.
Moja je majka koju i inače nije teško izmanipulirati odmah podigla nogu ko žaba iz one basne, uzela nas dvije sestru i mene, još vrlo malene djevojčice, zato vam i govorim sve ovo jer nije magla u ovome sjećanju prisutna samo zato što sam sada stara i memorija me napušta, dapače sjećam se bolje davnijih događaja jer je manje onih koji bi mi mogli reć da nije to tako bilo, dakle, sigurnija sam u svojim pričama, nego baš zato, što su oči male djece i kako se čini pogotovo je to slučaj sa djevojčicama, vrlo maglene dok ne nađu riječi koje bi pripadale i pristajale uz određena mjesta ljude i događaje. Ko minđuše i naušnice. Po tome znam da žene koje su mamu tamo naputile nisu bile iz našeg klana, a da po svoj prilici nije bio niti taj zlatar. Dobro se sjećam da je mama ušla u tu radnju, da su vrata bila teška tako da ih je morala gurati sa obje ruke, to znam jer je do tada čvrsto za jednu ruku držala mene a za drugu sestru. Dugo smo čekale, u toj svoj čipkastoj crveno narančasto sivoj prostoriji obloženoj mekanim prostirkama ili tapiserijama, neka je žena nešto prozborila, sjetim se toga svaki put kad sam i sama u situaciji da dolaze odrasli u pratnji djeteta, kako ga gurnu da odradi razbijanje leda umjesto njih koji ne znaju što će ni kako se pristojno pita što vam već treba i zašto ste došli.
Mama je tako uvijek gurala nas dvije kad bi sama nešto za sebe htjela, a onda bi bila razočarana kad bi došla doma i našla da njoj neće odgovarati veličina za dijete, koju je platila, tražila i dobila.
- Ništa to ne valja.
Kad je sestra odrasla malo, dobila sam dvije potrebite na moj račun, ona nikad nije ništa naučila iz svih tih obiteljskih šetnji, vidim to sada po načinu na koji dresira svoju djecu. Njoj bude neugodno priznati svoje želje i potrebe pa gurne dijete, pa dijete ispadne blesasto i bolesno i razmaženo i lijeno, sve mu jadna mater a on gotovan ne zna ni pozdravit, pa da mu makar kaže, nego pravi budalu i od njega i od sebe. Kakva će joj starost bit!
Taj nazovi čarobnjak nam nije htio prodat ili dat što je drugim ženama davao. Možda je i sam vidio ovo što vam sad govorim, da nije došla zbog nas dvije nego zbog sebe, pa zato. A možda mu se stvarno toliko nismo svidjele, možda je stvarno iz nas malenih zlo kuljalo da nas je mogao samo izbaciti da mu ne zagadimo posao. Ne znam. Sjećam se da je mama plakala, na onaj svoj način gutajući suze, a sestra da je glasno krivila mene za sve, drugi put nemoj nju vodit, ona sve pokvari. Navodno da je rekao da meni zlato neće trebat, i da mi neće bušiti uši. Sestri da je htio stavit neki bijeli kamen ali mama je tražila plavo zeleni da joj ide uz oči, i to je bila ta kap.
Kasnije su žene našle nekoga zlatara koji daje svakome po želji, mogao si birat boju kamena koju god si htio, a imao je sve moguće kombinacije šara i oblika. Čak nije ručno bušio nego nekim aparatom koji se sam dezinficira i ne treba grijat iglu i tako to. U tu radnju ja sama nisam htjela ulazit, jer sam se sjećala sramote iz ove prethodne, nisam mogla znat ni zašto smo išle tamo uopće, ali nekako sam slutila da se radi o istoj ili sličnoj stvari pa sam pomiješala ljude i mjesta sa događajem, nisam htjela opet biti ponižena ili okrivljena za nešto za što možda i jesam bila kriva kad su me svi onako gledali i rukama i glavama odmahivali.
Ako u toj dobi i znaš ili osjećaš na neki način da si odvojen od ostatka svijeta, u taj ostatak nikako ne ulazi mama o kojoj ovisiš i koju još uvijek gledaš kao jedno sa samim sobom. A sestra je dio nje, njena druga ruka.
Dugo vremena se sister kočoperila preda mnom s tim plavim naušnicama na način ja imam a ti nemaš. Možda je to bio način da izazove ljubomoru koja bi i mene natjerala u taj dućan po neke naušnice ili nešto, ali ja sam to čula i shvatila isključivo kao meni su dali, a ti nisi vrijedna. I to, nevrijedna si, me držalo dalje od dućana sličnog ili istog tipa, do praga ne želim a ne ne trebam, to je moja odluka. Ne inat, nikakav prkos kako su oni to tumačili, nego jednostavno, da mi treba palo bi mi s neba a ne bi se morala boriti za bilo što to bilo.
I tako je za sve.
Još uvijek ona tu istu igru igra, s bilo čime, ona je sebe stavila u poziciju bolje, u svojim očima, mislima i prenošenjima drugima koji je pitaju za sestru, i što god da joj se dogodi mjeri po tome što bi ja s time, što bi joj ja rekla, što bi dala da je to moje. Ona ima a ja nemam. I tu priča staje.
Nema veze što ja možda imam nešto drugo ili što su nam potrebe različite koliko su nam različiti i životi, i životni odabiri i putevi.
Što joj se naglo pojavljuju te neke davno izgubljene i zaboravljene prijateljice iz djetinjstva kad doznaju da sam joj ja sestra a preko mene bi mogli neku uslugu ostvarit, dobit koji bod kod boga ili što je već i koja je već priča u igri popularna. Znate ona iznenadna zaželjivanja kave sa mnom nakon što joj fleka od pretposljednje još nije izblijedjela ni u pranju ni u sjećanju. A onda, kad ostanemo sami, siktanja i predbacivanja, kad shvati da ta treća cura više pažnje meni posvećuje:
- Ona je moja (ovo ide velikim slovima) prijateljica!
- A jesam li ti ja sestra?
I onda napokon ni to ne zaboravimo ta preskakanja, ona će u moje ime to nešto tom nekome sređivat preko nekih ljudi koje ne poznaje ali oni znaju mene, ja bi sama pitala ali se sramim. Pa vraćaj dugove koje niti ne znaš kako su se natovarili.
- Pa zar bi ja tebi. Za koga me ti smatraš. Biće bi ti to tako, inače ja sama ne znam kako bi ti to uopće palo na pamet.
