Poglavlje (četrnaesto) u kojem se šuti.
Sada kad je spomenuta, red je da se napiše koja riječ i o Ianovoj majci.
U par crta: bila je od onih žena koje su se specijalizirale u preživljavanju. I nekako malo nakon Ianova rođenja joj je palo na pamet, da bi mogla biti nešto više od žene koja samo preživljava. Ali kako sama nije znala ništa osim da bude poslušna u muškom društvu i pažljiva u ženskom, prebacila je ambicije i aspiracije na svoju djecu.
Isto kao i Vivianne, rađala je sedam puta, prije Iana, šest kćeriju.
Ona sama, više nego otac Gadd, je htjela imati sina. Nije on žudio za nasljednikom, toliko koliko ona. Ne zbog produžavanja loze, zbog slavnog imena, nikako. Ništa takvo.
Do njezinog vremena već je jako bila popularna i praktično primjenjivana ona stara izreka - a voljela je Mirianne stare izreke više od svega što je mogla naći napisano - da se svakome djetetu majka zna, ali ne i otac. Po tome, ona je bila ta, čija će se slava pronositi, čija krv, čiji geni, ako ne i ime.
Kada se rodio, bio je jednaki grop sluzi, kao i sve njene kćerke. Dok je bio dječak, bio je jednaki snop mišića, koji vibriraju. Kad je postao mladić, vidjelo se malo jasnije, iako su se svi pretvarali da ne vide ništa, da je njegova koža bitno drugačije pigmentirana, nego što je to bila koža njegovih roditelja i sestara.
Ian je bio kletva bačena na nju. Znala je to. Svi su joj to govorili nijemim pogledima.
Njezina će oholost biti kažnjena već u ovome životu, ne treba se njoj bojati nikakvog devetog kruga pakla!
Na površini, Mirianne je bila dijametralna suprotnost Vivianne.
Vivianne je glasno plakala i žalila samu sebe, zbog Yagodina rođenja, ne samo izgleda ili stanja.
- Bože moj, šta sam ja tebi skrivila - i sama Yagoda je mogla čuti majku kako žali samu sebe.
- Bože moj dragi, šta sam ja ono rodilaaa!
Vivianne je tražila pomoć, gdje se moglo i ne moglo. Htjela je da joj netko popravi dijete. Da je vrati u normalu. Da izgovori čarobne riječi, da zamijeni dio koji ne valja, bilo što. Nije štedjela ni novca ni energije. Samo pogled na djevojčicu, stvarao je u njoj osjećaj jada i srama i bijesa i strave, da je htjela iskakati iz vlastite kože. Ali kako se to (još tada) nije moglo (ili ona nije znala da se može), sve je svoje snage uperila prema Yagodinoj. Prema tamnocrvenoj flekici na Yagodinu licu, kao da je jedino to što na njoj postoji, kao kakav vražji znak, prst u oko. I kad tog znaka ne bi bilo, kad on ne bi bio na tako vidljivu mjestu, sve bi bilo u najboljem redu.
Mirianne nije bila glasna. Nitko od nas ne zna je li tražila pomoć. Kod poznatih nije. Nitko ju nikada nije čuo da proklinje, boga, ili dijete. Pogotovo ne oca Gadda.
Prihvaćanje, prihvaćanje u šutnji, to je bilo glavno oružje i glavna tajna njenog preživljavanja. Jer nije bila ni brža, ni ljepša, ni pametnija od drugih žena.
Njezina je vrlina bila u tome što je znala lijepo šutjeti. Poput životinje ili žive lutke, uvijek prisutna, makar tijelom, i stoga spremna preuzeti krivicu, podijeliti tugu, ublažiti samoću, ispuniti prazninu.
Što se rojilo u njezinoj glavi? O tome nitko nije mislio.
Njene su se misli trebale slagati sa vašima. Njene riječi su bile potvrde vaših. Čak ako ste znali da djela i nisu bila dragovoljna.
Podrazumijevala se zloba. Ali tu je zlobu bilo moguće držati pod kontrolom.
Paradoks je bio u ovom:
Klasična podjela grijeha na onu, "mišlju, riječju, djelom", je shvaćana u kontekstu zle prirode ljudske. Uobičajeno je bilo misliti da je čovjek po prirodi zao, u prirodi mu je da griješi. Jedino što se je moglo napraviti po tom pitanju, bilo je umanjiti posljedice tih grijeha.
Dakle, ako pomislimo nešto (podrazumijevaju se grešne misli), štetimo samo sebi. Ako i djelujemo na osnovu takvih loših misli, jedini smo mi sami koji ćemo trpjeti posljedice.
Zbog toga su se eremiti iz davnih vremena držali po strani. Imali su toliki osjećaj odgovornosti, njihova svijest je već tada bila na tome nivou, da su znali da njome mogu utjecati na druge. Radili su marljivo na tome da očiste svoje misli, a to se moglo jedino ako ih nitko ne bi ometao u toj radnji. Ometao, vlastitim grešnim mislima, riječima koje bi im skretale pažnju u tom smjeru, ili pak, najgorim od svega najgoreg što postoji, grešnim djelima.
Dalje, ako kažemo ono što stvarno mislimo (dakle, grešno), sada smo već otvorena opasnost! Ne štetimo više samo svome tijelu niti samo svojoj duši, jer su sad te misli dobile zvuk, koji se može preliti u nečije tuđe uši, pa kroz lijevke ući u mozak, i u tuđem mozgu napraviti nered. Više ne trpimo samo mi. Trpi i onaj koji sluša.
I tu se je našao lijek. Dapače nekoliko njih, ovisno o školi:
Mogli ste, naravno, svjesno šutjeti. Ako ste živjeli u okruženju koje šutnju tolerira i podržava.
Što je rijetko bio slučaj.
Zato se krećete u krugu istomišljenika, tako da ničije misli nisu uznemiravane ničime što bi bilo drugačije od vaših internih dogovora - a takvi se dogovori smatraju istinom. Što je više ljudi pristalo na određeni dogovor, to je više ljudi koji će biti mirni. A onda se takav dogovor smatra - istinom!
A hereza se strogo kažnjava.
Drugi je način bio da, znajući da su riječi misli, a misli da su izvorno grešne, da biste ih ispravili, radite sve suprotno, ako vas se njima navodi na djela. A ako se očekuje da ih prenosite dalje, da prenesete sve suprotno.
To je već misija za svece. I za mistike! Očekujete laž, sve je laž, dakle sve suprotno je istina. Istina je posvuda zapisana. A vi ste je dekodirali!
Razumijete?
Mirianne je imala sreću da odraste u okruženju koje je podržavalo i poticalo šutjnju. Barem kad su djevojčice bile u pitanju.
Njezini su vjerovali da su ženska bića superiornija u svemu. Budući da im je bog dao maternicu koja nije ništa drugo nego plodno tlo za sjeme koje će, nakon što se posije i poraste, postati biće najviše bogu nalik. Trebalo je pažljivo čuvati takva bića. Trebalo je paziti da im se ne stavi kakva loša misao u glavu pa da zemlja ne pokvari sjemenku zbog toga.
Superiornija u svemu?
Da, bez zemlje ne bi bilo života. Sjeme proliveno u vodu ili bačeno u oblak, slobodno zaboravi! A žena je zemlja za sjeme, za biće... da se ne ponavljam.
Uglavnom, iskrivljenje se dogodilo u uvjerenju - a što je uvjerenje nego dogovor koji je bio nečija misao, koja je "izvorno" grešna - da žena, budući da je zemlja, odnosno da ima tu jednu osobinu, koja je vidljiva u činjenici da iz njene unutrašnjosti doslovno izlazi bogusličan život, dakle, iskrivljenje je u tome da žena koja misli, ima još snažnije misli, dakle, još grešnije. Jer "poboljšanje" može ići samo u tom smjeru, budući da je čovjek po prirodi grešan. Stoga ju se mora što prije i što učinkovitije ušutkati.
Ako namjera i jest bila dobra, nešto je, do Mirianninog vremena, grdo pošlo po zlu.
Ako namjera i jest bila loša, nekome je ipak nešto ispalo na dobro.
Mirianne je bila odgajana za to da šuti i bude poslušna muškarčevu sjemenu. Čak ako to sjeme i nije bilo dobro. Ono nije bilo toliko opasno, koliko su mogle biti opasne Miriannine riječi. Koje su misli. Koje su grešne. A budući da su ženske, a žena je jača od muškarca... Razumijete?
Ni jedno od djece koju je Mirianne rodila, nije bilo začeto s njenim pristankom ni voljom. Njena se šutnja uzimala kao pristanak.
Ni jedno od djece koju je Vivianne rodila, nije bilo začeto s njenim pristankom ni voljom. Njeno se brbljanje shvaćalo kao lakomislenost, i nije se uzimalo u obzir. Njeno se "ne!", kao čarolijom pretvaralo u 'da'. Sve suprotno, sjećate se? A njeni krikovi su tumačeni kao "vatrenost".
Zašto svi mrze žene koje govore?
Malo tko ih uopće razumije. Zašto onda?
Čak i same žene, više vole žene koje lijepo šute.
U ovom ćemo poglavlju, dakle, šutjeti.
