Poglavlje (petnaesto) govori još malo o golubovima.
Vidjeli smo ranije, da je Jad bio Gaddova instalacija.
Instalacija, ili izum?
Jer u svakoj nakupini, postoji žito, i postoji kukolj. Žitu se našla svrha, kukolju još nije. I u tome je sva mudrost.
Žito nas hrani. A kukolj? Nitko ne zna što taj radi. Što može. Niti da li uopće može.
Pa ga se preventivno proglasi nepotrebnim. I baci sa strane. Neka ga anđeli gospodnji svrstaju, kako već oni najbolje znaju.
Ako neće znati niti oni, uvijek za tu svrhu postoji gospodin Bog!
Ono što ne znamo, straši. To je drugo tumačenje. Već smo vidjeli, da ima na ovome svijetu različitih škola, koje uvijek istoj stvari pristupaju na različiti način, i nude razna rješenja. U tome je njihov smisao. U tome leži njihova moć.
Ono što ne znamo straši, pa da nas ne bi strašilo, moramo to što straši, učiniti poznatim:
naučiti što se može više. Skupiti što više podataka, i na osnovu podataka, izmudriti svrhu, naći korist. Ili makar dati ime, i izmisliti priču.
Nekada davno, priče su se izmišljale, da bi se otjerao strah, do ovoga se vremena, u kojem se zbiva naša radnja, izmišljalo priče da bi se zastrašilo.
Ako nešto nismo znali, predavali bi to u ruke Bogu. Budući da boga nismo mogli vidjeti, morali smo vjerovati da postoje ljudi koji ga stvarno vide. Budući da vjerujemo da postoje ljudi koji vide Boga, red je da vjerujemo i u to da je sve što kažu, Bogom nadahnuto. Kad je nekome palo na um da zatraži dokaz, ovaj jedan neki, s darom božjeg duha, neodređeno je pokazao rukom:
- Pa sve, sve ovo je bog.
- Sve? Zar i ja?
Netko drugi, ne s darom božjeg duha, nego dobre memorije, sjećajući se da su sve misli grešne (osim ovih bogom nadahnutih;), a ne mogavši se izboriti za bolje, dakle, videći opasnost u tome da će ljudi pomislivši da su bogovi, početi zanemarivati svoje uobičajene dužnosti i tražiti bogovske, pokazao na golubicu koja je zalepršala zrakom:
- Da. I ti, i ja, i...
- I ova golubica!
Koja tako prosto zrakom leti. Samo zato da nama da do znanja da je bog s nama, da nas nije napustio. I da nas nije zaboravio.
Jadov je zadatak bio, istražiti tu dogmu. Da je golubica utjelovljeni duh božji.
Iz obijesti, ili iz lijenosti, jer nije mu bio prioritet promatrati ptice (vidjeli smo već da je imao drugačije afinitete), je napisao znanstveni rad u kojem tvrdi da su golubice, suprotno uvriježenom mišljenju, vrlo grabežljivi predatori.
Što je trebalo postati dogma suprotnoga tabora.
Gadd je, uz malu pomoć Jada (Jadove teorije) planirao izazvati metež, koji bi držao za dulje vrijeme, misli u ljudskim glavama usredotočene koliko-toliko na istu stvar. A kad misli previše ne vrludaju, kad su misli kako-tako mirne, bolja je šansa da posvuda bude mir.
I to je to!
Je li sada jasno, da su Gaddove namjere bile dobre?
Čak ako se, na prvu i čini, komplicirano?
Gadd je, dakle, pozitivac. A Jad je, okej, što je onda Jad?
A očito nešto drugo od onoga čime se prikazuje. No, da li on baš tako moćan? Odnosno, ako jest, može li se tu kako doskočiti?
Službena dogma se naslanjala na jednu davno zaboravljenu i napuštenu religiju, ostatci koje su nekoliko požutjelih fotografija na kojima pogrbljeni starac u bijelom, s balkona kićaste zgrade rukama, podignutim onoliko visoko koliko su mu njegove godine i tjelesna spremnost dopuštale, prati let nekoliko bijelih golubova. Iako je dojam mogao biti da iz svojih dlanova, svojih ispruženih ruku, pušta te golubove da lete prema nebu, nitko do ovoga vremena u to nije vjerovao. Ruke su dvije, a golubova nekoliko, čak i da su bili veličine strganog papira, fizika je pobijala mogućnost takve tvrdnje.
Po svemu sudeći, golub je bio povoljan simbol, dobar znak. Starčevo lice je zračilo dobrotom. Ili je barem tako protumačen njegov iznenađeni pogled i iskrivljena usta.
Znate, kad se kaže da slika vrijedi tisuću riječi, svejedno je većini ljudi potreban netko, tko će znati makar pedeset njih, ili manje, da je rastumači.
Da ne duljimo previše, od mnoštva knjiga koje je to razdoblje ljudske povijesti ostavilo, malo je bilo onih koje su stvarno bivale pročitavane, a i da jesu, čitali su ih različiti ljudi koji se nikada međusobom nisu razgovarali da bi uspoređivali dojmove i složili zajedničku priču, koja bi svima išla na ruku.
Kada bi se to i dogodilo, a događalo se: sastanci, forumi, konferencije i debate su postale kultovi sami za sebe, ali tražile su se razlike, a ne sličnosti. Iz prostog razloga što su razlike, ljudima koji su slični (ili isti) u svojim životnim nastojanjima, prostor za pokazivanje tolerantnosti, dobrote i vječite težnje za - pomirenjem nepomirljivoga.
Da, složili su se da je taj bijeli starac sa bijelim pticama, nešto oko čega se većina tadašnjeg civiliziranog svijeta, rado okupljala, ta fotografija je bila toliko popularna da se eto očuvala do današnjeg vremena. Mora da ju je imala svaka kuća koja je držala do sebe. A, ako se i nije očuvao kontekst, ta kontekst je lako prilagoditi sadašnjim prilikama.
Činilo se da je simbolika ptice potjecala iz još starijih dana, povezivala se, sad s usamljenom lađom na pustoj pučini, sad sa samom pustinjom, što je bio siguran znak, da je znak spasa.
Bog spašava! U liku ptice? Ptica je preteča boga! Ili nagovještaj? Da, nagovještaj, vjesnik iz nevidljivoga svijeta.
Prelazak.
Dogma je postala prepopularna, toliko da je postojala ozbiljna prijetnja da se lađa ne prevrne na jednu stranu.
Trebalo je, pod svaku cijenu unijeti balans.
Prije par sto godina, uspjelo im je goluba preobratiti u golubicu:
tada popularni znanstvenici su združili snage, i primijetivši da bijele ptice s fotografije imaju lepezaste repove, odmah objavili o mnogogodišnjoj zabludi štovanja krive vrste. U čemu se i pronašao glavni razlog svih neuspjeha.
Lingvisti i filolozi su, u starim knjigama, pronašli potvrdu ovakvoga otkrića, a dizajneri su odmah pristupili preinakama službenih oznaka.
Neko je vrijeme okupiranost greškom, držala svijet u miru. Nisu se previše tražili krivci. Znanost svaki dan napreduje, ne treba zato kriviti stare, na koncu, na njihovim ramenima sadašnji svijet počiva, a na nama ostaje da ih makar poštujemo, ako i ne možemo ništa poboljšati. Odnosno da poštujemo one koji to mogu, u tome je poanta!
Znanost je uspjela jedanput, znanost će uspjeti i ovaj put: golubice su predatori, u tome je stvar. Vrijeme je za novu dogmu!
Suprotni je tabor imao orla. Ili supa. I išlo im je sasvim dobro.
Sad samo, da li da ostavimo bijelu pticu, ili da ju se sasvim napusti i prijeđe na nešto drugačije?
Jad je mislio da ne treba previše komplicirati, neka makar znakovi ostanu isti, prepoznatljivi su, lako se crtaju i pamte, a svijet ih je kao takve prihvatio. Uostalom, a to nije bilo najmanje važno, ti vražji dizajneri samo kompliciraju bezveze, ima ih k'o pljeve, i skupi su k'o vrag.
Trebalo je samo promijeniti priču, za domaće stanovništvo. Da malo zabave jezike, ako već ne mogu glave. Da se malo maknu iz ustaljene kolotečine, i da malo misle da vode pametne razgovore. S rodbinom, susjedima i znancima. S kim drugim?
S rodbinom, susjedima i sa znancima se najčešće i svađamo i koljemo. Navedite, molim, jedan jedini rat koji nije bio bratoubilački.
Nek' se radije svađaju oko državnoga znaka, nego oko deset centimetara međe. Manja je vjerojatnost ozbiljnijeg sukoba.
A ako i iskrsne, može se uvijek reći da je simbol bio pogrešan, da treba promijeniti pečat, i opet sve ispočetka.
Razumijete?
Gadd se složio sa svime. Promjena znakovlja je nastavak serijala, ako gledanost bude dobra, i to je bila riješena stvar.
A onda se ispostavilo da Ian, njegov Ian, za stvarno i za istinu i u istinu, pokazuje interes za golubove, golubice, sveisto, svejedno, i da on, njegov Ian, komunicira s nekom pticom!
