Poglavlje (19) u kojem se očekuje napad iz sjene.
A onda je došao red i za 'zbijanje šale'.
Kako god da je slojevitost, vidjeli smo u prethodnom poglavlju, bila uzimana kao sinonim za život, tako je duhovitost bila znak okretnosti duha koji život daje.
Nebitno sad, na koji način, sa koje strane, s kojim ciljem, i u kojem smjeru.
Kako god su se slojevi odjeće i šminke poistovjećivali s dubinom, umjesto sa širinom ili visinom, tako se smijeh uzimao za dokaz prisutnosti duha, duše, božjeg daha.
Zadah nije bitan, ili bar ne kao nešto čemu se nije moglo doskočiti, negirajući ga, ili preimenovanjima. Riječi nisu bile bitne. Iako se činilo da su jedino čemu se pridaje važnost. Čak do te mjere da se za svaku postojala opširna i različita tumačenja.
Ovisno o školi.
Slojevima, prema vani, se dalo manipulirati, moglo ih se kontrolirati.
A to je jedino bilo bitno. To je vještina koja se cijenila i tražila. Koja se mogla naučiti, ali to su znanje mogli primiti samo odabrani.
Slično je bilo sa smijehom. Na smijanje vas se moglo prisiliti. Smijeh se mogao izazvati. Smijanje se moglo i odglumiti. A ovom je društvu to bila specijalnost.
- Vidi Smile, šta te ona mala gleda!
Uobičajena šala za pridošlice. Za došljake koji još nisu bili upoznati sasvim s time tko je tko u društvu, koliko god da se pretvarao da dominira.
Yagoda je sjedila ravno i nepomično, znajući što slijedi, i znajući da ona tu ništa neće moći.
Ian nije znao što se događa.
Otac Gadd je imao anđele čuvare koji su imali paziti na njega, a ne govoriti mu što se dešava, ili na bilo koji način olakšavati navigaciju kroz hrpu nepovezanih zvukova.
Kad bi zaključili da je tuđa desnica na Ianovu ramenu preagresivna, vlasnika bi te desnice, nevidljivo i neprimijećeno pozvali sa strane i objasnili mu kako stvari stoje.
Ian o ničemu nije pojma imao.
Mogao je osjetiti nelagodu u zraku, ali taj zrak nije bio ništa drugačiji sada, nego što je bio na početku večeri. Ništa drugačiji od onog koji je mogao zamisliti dok je tražio izgovore da se ne pojavljuje tamo.
Smileon je najavio kolosalan ulet, koji u ovom trenutku možemo samo zamišljati na temelju onog što je do ovog našeg vremena zapisano pod 'kolosalnim uletima'.
Znajući Smileona, vjerojatnost da je ulijetao ovako, je prilično velika:
- Šta mi ti radiš tu sama, seljančice?
Ne trebate se pretjerano truditi da zamislite nalijepljeni cerek na širokome licu. U svemu, Smileon je mislio da izgleda lijepo. A svi oko njega su se trudili da mu daju glasnu potvrdu toga.
Yagoda nije reagirala.
A znala je da se obraća njoj.
Ipak, jednostavno, nije.
Smileon je na tren odglumio zbunjenost, a zainteresirana javnost je na tren odglumila odobravanje.
- Ne znaš ti, Smile, 'ko ti je ta damaaaa!
Sljedeća je linija, koja bi bila dostojna prilike, i dostojna hrabrog Smileona:
- Zašto dama sjedi sama. - koju slijedi prisiljavanje na druženje.
Djevojka je, već je označeno kao bitno, očito bila slijepa.
A nitko nije vidio u tome svoju tragičnu grešku.
Dapače, činilo se da su svi bili jako ponosni, što su joj pronašli svrhu.
To je bilo komešanje, zujenje, koje je Ian primijetio da se vrti oko centra u kojem je Yagoda, ali nije mogao procijeniti o čemu se radi, niti da je Yagoda u kakvoj opasnosti.
Sjedila je mirna i lijepa, i on nije mogao odvojiti očiju od nje.
Te oči, njoj su dale snagu. Tim očima je sada gledala.
I vidjela je svijetlu točku. Vidjela je čvrst oslonac na kojem je počivao svemir. Vidjela je mjesto koje je teško bilo poremetiti. Ono mjesto sa kojeg biste se mogli, kada biste imali noge za skakanje, odgurnuti i poletjeti prema gore.
- Smile, ne lupetaj, ta je mala obećana mladome Gaddu -
Na sami spomen Ianova imena, Mihael, Uriel i Gaddael su se spremili za protunapad.
- Komeeee? - Smileon je odglumio naivnost. Uzimalo se kao znak hrabrosti i okretnosti duha, sprdati s Gaddovim imenom. A što se cijenilo više od okretnosti duha, koji je znak života i živosti. Životnosti, u toj močvari u kojoj su i bijeli zidovi imali više sličnosti s bogovima. Više od ovih, koji su imali i ruke i noge za pokretanje. Stvari, radnji i namjera. Ali su ipak samo bacali blato jedni na druge.
- Mladom Gaddu! - usudio se proslovkati netko iz gomile.
- Našemu Ianu.
- Ianu? - Smileon nije odustajao - Pa i ja sam Ian. Kri! Sti! Ian! Ian.
Društvo se cerekalo. Mislio je da je jako pametan. Yagodin je pogled i dalje zurio u točku. Šutnja se uzela kao pristanak. Natrag se nije moglo.
Jedan od anđela je spustio nekakav veo na gomilu, u trenutku kad se Smileon odlučio odvažiti na fizički kontakt.
Yagoda je sporo usmjerila lice prema novom 'Ianu', i učinilo mu se da gleda u vrata samog pakla. Njene su oči promijenile boju. Iz crne u sivu. Kao površina jezera u noći mladog mjeseca. Magleno crne. Blješteći sive. Prelijevale su nepoznato i zato opasno nešto.
Nešto što Smileon do kraja života nije zaboravio.
Ne, nije ga znatiželja zalijepila za tu djevojku, za kojom je nastavio žudjeti izdaleka. Nego sram. Stid što ispred gomile ljudi nije uspio ostvariti svoju očitu namjeru. Bojao se da je ispao smiješan ili glup. I da će ga takvoga zapamtiti. Jer prvi je dojam, dojam koji traje.
Ne, nikako nije bilo poželjno ostati zapamćen kao smiješan lik. On je trebao biti taj koji je sposoban u drugih izazvati smijeh, ali ne na svome liku.
Smijati se njemu, i smijati se s njime. Razlika je pregolema.
Opet vam govorim, do toga vremena riječi nisu značile ništa, iako se ni za šta i ničemu, nije davalo više važnosti ni pažnje.
Smijeh, humor i duhovitost.
Sve što je bilo krivo. Pogrešno. Tužno.
Time se više i time se glasnije društvo cerekalo.
Ravnoteža je bila uspostavljena? Ian je utonuo u svoj mir. Yagoda je nekamo nestala. Anđeli su, još neko vrijeme, pod svojom kontrolom držali osvjetljenje dvorane. Svjetlo je postalo tirkizno i rasipalo se u treperećim točkicama.
- Pripazite dobro, mala je nestala. - nečiji šapat je vratio paničan strah, koji je bio njihova realnost.
- Ma daaaaj, ta mala je anđeo. A sve i da nije, šta nam ona jadna može?
- Nije ti, ni ni nije ti ona anđeo. Ona je mjerač!
- Khaaaaaa! Mje, mje, mjerač - nekoliko njih je prelazilo kažiprstom preko svojih čela, pa se hvatalo za trbuh od tobožnjeg smijeha.
- Lol, lol, lol. Lmao. Rofl.
Pomodne su bile te stare riječi, kojima nitko nije znao stvarno značenje, ali morale su značiti nešto, što je odgovaralo prilici.
Ne, nikako nije bila Yagoda ta koja se spremala za napad.
Ona je bila ta koju se napadalo.
A Ian je znao da tu ne može ništa.
Svjetlo je opet zatreperilo. A kad se ponovno upalilo, nestao je i on.
