Poglavlje (18) u kojem ćemo sudjelovati u debati.
Nije trebalo proći puno vremena, a da Ian ne bude pozvan da se predstavi u društvu.
Jedna vam stvar mora biti jasna: Otkada se, na svijetu, primijetilo da sve živo dolazi u slojevima, to se slojevitost uzimala kao dokaz života.
Ako vam se čini zapetljanim, uzet ću za primjer godove stabala, naime, u najdrevnija vremena, prema godovima ispilanog drveća, neki su ljudi mogli pročitati, ne samo način, stanje i brzinu rasta i razvoja samoga stabla, nego i uvjete u kojima je raslo. Kad su godine bile gladne, a kada su bile izdašne. U kojem su vremenu prevladavale suše, a u kojemu je bilo preobilno vlažno. Postojali su, dakle, oni koji su imali pojam (prošlog i sadašnjeg) vremena.
Bilo je, naravno, više onih koji su gledali i mogli vidjeti, samo površinu. Bube i gliste i gljive na kori stabala. U živim krošnjama. Jantarne suze. Prelce. Vjeverice. Što vam padne na um.
Između takvih je bilo onih koji su sjedili u hladu za velikih vrućina, sa zahvalnošću, ali i onih koji su se grozili da im se neki od tih stranih života ne zapetlja u kosu ili uliže u odjeću. Onih koji su grlili drveće da pokažu da su sposobni za bezuvjetnu ljubav. Onih koji su urezivali slova i simbole na koru, ne mareći i ne želeći znati, hoće li to netko smatrati vandalizmom ili ukrasom, a kamoli žulja li to drvo, ako već ne vrišti od boli.
Isto je sa stijenama. Isto sa biljkama. Isto sa životinjama, u koje su, po službenoj dogmi, ubrajani i ljudi.
Ostao je, ponovit ću opet, nejasan zapis. Nejasan, jer je bio čitljiv, i vrlo opširan, ali nije postojao nitko tko bi imao strpljenja da ga dovrši čitati do kraja, pa je razumijevanje redovito izostajalo, iako je bilo par citata koji su se često ponavljali. Često i rado. Toliko često, i toliko rado, da su postali dokaz sam po sebi. Pravilo koje se nastojalo zalijepiti svuda i na sve.
Slojevitost je značila živost.
Ne trebate biti stručnjak u lingvistici, nego u računu da biste zbrojili dva i dva: isto bi naime, bilo reći da je 'sloj život, a život da je sloj!'.
Po toj logici, ni Ian, kao ni Yagoda, nisu bili shvaćani kao nešto živo.
Bili su mirni i bili su tihi, i radije, ako ne baš uvijek, bili su sami. Nisu marili za odjeću, nisu se trudili oko frizure, Yagodu je majka trackala i birala joj šešire, Iana je mazala sestra, jer se sramila boje njegove kože. Ukratko, što god da si stavljao na njih, oni su to podnosili i nosili s dignitetom, i onda kad je bilo nepodnošljivo za gledanje.
Ako su u davnini, zaista postojali ljudi koji su mogli znati da stablo osjeća, za pretpostaviti bi bilo da su postojali i oni koji su znali da su i ljudi, pod površinom, osjetljiva bića. Da im je težak kaput koji nose, a kamoli koža. Da stenju od boli pod onime što netko zove ljubavnim zagrljajem.
Ali, to nije niti legenda, to samo dopuštam mašti da se raspojasa.
Međutim, slojevitost, sloj je smatran dokazom života, i silom se trudilo dokazati, i pronaći ga u svemu što se čini živim.
Na primjeru muzike, uvijek postoje back vokali, na primeru filma ili fotografije, uvijek je važnija kvaliteta papira, općenito medija koji sliku prenosi. Na primjeru društva, uvijek imate one koji se guraju u prvi plan, kojima je 'pobjeda' uvijek na pameti i uvijek zagarantirana, a u pozadini one koji ih tiho mrze, zavide im ili ih samo ogovaraju. I ništa dalje od toga.
U dubinu?
Pa da, postojali su uvijek oni koji su vam točno mogli reći, kao na primjeru stabla, koje su godine bile sušne, koje izdašne, kada je vladala Jadova strana, a kad je prevladala ona od Gadda. Kao i oni koji su bili spremni i osposobljeni otvoriti vam prsni koš da bi ugradili premosnicu put srca. Ili raskoliti lubanju da bi vidjeli sadržaj vašeg mozga.
I tako je Ian, ne želeći, ali nije ga se ni pitalo, stigao na banket!
Neke je ljude poznavao dobro, većinu samo iz viđenja. Primijetio je neke koje uopće nije viđao nikad! Ti su zacijelo bili novaci, kao i on sam. Pozvani samo radi razonode.
I nije se prevario.
Po glasnoći i razmetljivosti, istakao se Kristian Smileon. Bilo je to ime koje se ulijevalo u ušne lijevke, tako agresivno, da se činilo da se urezuje, prije nego se trajno tetovira.
O čemu je govorio? Po čemu se isticao?
Dok ste ga slušali, činilo se da samo puca "T-t-t-t-t-t-", i ponavlja "Hm-mh-hm-mh", ali svako od tih slova, jer teško da su to bile riječi, bivale su popraćene salvom dobrohotnog smijeha. Dojam je bio kao da dotični govori same duhovitosti, i kao da ima čitav zbor dobrohotnih slušača. I dojam je svakako bio da morate biti u njihovoj blizini, ako želite da svi misle da ste i vi jednako kul.
Ian se, instinktivno, odmaknuo u stranu.
- A vidi njeeeegaaaa - osjetio je tešku desnicu na ramenu - Šta se sramiš, priđi bližeeee!
Opet gromki smijeh. Vesela galama. Da desnica nije bila na Ianovoj lopatici, a razvučeni vokali u Ianovu uhu, bijeg bi mu bio lak.
- On vam je znate malo - isti glas se sada obraćao društvu. Društvo je napravilo sažaljivu grimasu. Grimasa se razvukla u osmijeh. Osmijesi su se dijelili izdašno svima. Iako su bili skupocjeni.
- Što god da kažeš, što god da napraviš, oni to vide, oni to čuju, pa prevode na naopak način. Dijalog je unaprijed napisan. Scena je pripremljena. Predviđeno je čak nekoliko njih. Ali samo tih nekoliko igra. Ne trudi se biti duhovit, birati riječi koje nisu pripremljene. Ako ne postoji program, tu sve završava. Ostani mirno. Ostani tiho. Neka glava ostane čista.
Prepoznao je taj glas. Bio mu je poznat taj ton. Znao je taj savjet, napamet.
Ona je bila tu. Iako ju nije mogao vidjeti. Bila je prisutna. I bila je na njegovoj strani.
Bez sumnje.
Zbog čega je uopće sumnjao u to?
Dodirnuo ju je pogledom. Sjedila je uspravna i mirna. Bez glasa. Gomila je zujala oko nje, kao da je ne primjećuje. To neprimjećivanje, nepostojanje za gomilu koja zuji, mora da daje neki vid slobode! Inače, zbog čega bi bila tu? Samo zbog poziva? Čak i ako se ne prihvatiti poziv u društvo, ne odazvati se ne bi nitko uzeo za zlo.
Pitao se, je li ona imala tog izbora.
A opet, to nikako nije moglo biti važno.
Važno je bilo debatirati. Ratovati, makar riječima.
Na riječima.
Teme su se mijenjale brzo. I nisu bile nikako povezane. Činilo se, jedini smisao je biti prisutan i proizvoditi buku.
Pobjednik je onaj koji ostavi dojam da će prvi izvući nož.
Pametniji popušta.
U tome je sva mudrost.
A onda se prikrasti pa napasti iz sjene.
Možda su se zato svi tako panično plašili tame.
