Poglavlje (šesnaesto) u kojem će biti još riječi o opasnim i čudnim hobijima.
Da nije jedini promatrač ptica na svijetu, to je znao. Ali, kako nije poznavao mnogo ljudi, niti je znao mnogo o ljudima, jer bio je još jako mlad, pomislio je da se radi o nekome sličnom njemu samom, ili u bolju ruku, o nekome sličnom uvaženom profesoru. Zato i nije osjećao opasnost, niti nelagodu, primijetivši da s prozora susjedne zgrade netko nametljivo promatra.
Promatra? Što?
Bolje, koga.
Samog Iana? To je netko od onih dosadnjakovića, koji pokušavaju ostvariti svoj život, preko života boljih ili zanimljivijih od sebe? Odvratni mali bogataš jest, svakako bio, laka meta za laku zaradu. Kako živi, s kime živi, s kime spava, što jede... Sve one uobičajene svakodnevne stvari koje je potrebno oponašati, jer inače ne biste bili svjesni da ih radite. Koje je potrebno stavljati stalno pred oči svima, inače vam ne bi vjerovali da ih radite. Da, ne bi vam vjerovali da zaista jedete neku hranu, ako to svima ne ispričate, ili da kuhate neku hranu da bi je pojeli, ako sa svima ne podijelite točan postupak i sastojke. Precizno izmjerene. Tako da i vama ispadne isto, ako se slučajno, ma sigurno!, odlučite da i sami ponovite to što ste čuli da je netko čuo da je bilo viđeno ili rečeno o Ianu Gaddu.
Ili bilo kome, tko je u to doba - popularan.
Međutim, radilo se o još nečemu:
Postojala je čitava mreža vrebača. Jedni su vrebali ptice. Jedni su vrebali vrijeme. Jedni su vrebali ljude. Jedni su vrebali mjesta. Za ulogoriti se.
Koji je stan prazan. U kojemu žive samci. Gdje su čitave obitelji i u kakvim su odnosima.
Zašto?
Radi raspodjele dobara! Radi čega drugoga.
Ponekad su surađivali. Ali uglavnom je u pitanju bila ljuta borba za preživljavanje.
Činilo se da im je vođa stanoviti Kristian Smileon. Ili je on sam volio misliti da je to tako.
Do te mjere da se bez srama hvalio i šepurio pričajući koga je uvrebao i kome je taj plijen namijenio ili namjestio.
Specijalnost su mu bili mirni samci.
Dakle, lažu vam kad kažu da se ljudi grupiraju i te grupe ozakonjuju, radi ostvarivanja nekakvih zajedničkih interesa, tipa stvaranja obitelji, odgajanja djece, pomaganja široj zajednici. Ljudi se, naime, zakonito grupiraju zbog straha. Ne od samoće, samoća je uglavnom tiha žudnja sviju, i učinkovit lijek za većinu boli. Zbog straha od drugih ljudi. Od onoga što bi drugi mogli misliti pa reći... Sjećate se te priče? Misli su, izvorno grešne, a riječi i djela koji bi ih slijedili bi vodili u sigurnu propast. Zato je bilo bitno voditi računa više o tuđim mislima nego o svojim vlastitima, a to je ono u čemu je Smileon bio stručnjak.
On je mogao navesti ljude da misle loše o vama. A operirao je ovako:
Recimo da imate nešto zaista lijepo, nešto zbog čega se osjećate dobro i s čime se osjećate dobro. Smileon vas uvjeri da je to nešto što svi žele imati i da vam radi toga prijeti opasnost.
Najprije od krađe. To obično upali. Pogotovo ako su u pitanju materijalne stvari, kao komad nakita ili kakva nekretnina. Počinjete se panično osvrtati na svaki šum iz blizine. Počinjete vidjeti lopova ili špijuna u svakome koga sretnete, a svatko tko vas pogleda, ima urokljivo oko.
Ako se radi o fizičkoj ljepoti. Izazove u vama oholost, koja se onda lijepi na sve što vam može pasti na pamet. Svi vas gledaju, žele i zavide vam. Sve dok i sami ne postanete zavidni na druge, jer se bojite da bi netko jednom mogao postati ljepši od vas samih, preoteti vam primat... A to je vid krađe, zar nije?
Ako ste mirni, uznemiri vas. Ako ste veseli, rastuži vas. Ako ste sramežljivi, proglasi vas umišljenom i na taj način pokopa svaku nadu da će vas ljudi zavoljeti i pozivati u društva. Takve stvari. Uglavnom mu uspijeva (možda ne u ovom zadnjem slučaju, jer sramežljivi ne žele ići u društva. A bivaju pozivani svi, jer svi žele ispadati dobri domaćini... to je ta shema!), ne zato jer je jako pametan, nego jer je jako besraman i jer svatko uspjeh mjeri prema vlastitim mjerilima, jednako kao što ima i vlastitu definiciju te riječi.
Uspijeva mu jer je strah od ljudske misli, duboko ukorijenjen u duh i tijelo ljudi, a s tim se strahom svatko nosio na svoj način.
Pod uvjetom da ga je uopće bio svjestan.
Jad i Gadd su radili na širokom planu.
Smileon na sitnom. Ali, svakako se nadao postati jednim od velikih igrača.
Preko Iana. I preko Yagode. To je bio put. To je bilo jasno.
Uskoro je znao sve o njima. Večernju molitvu. Položaj spavanja. Jutarnju rutinu. Dnevne obaveze.
Mislio je da zna koje su im najdraže boje, najdraže jelo, najdraža pjesma. Hvatao ih je u različitim raspoloženjima, različitih položaja tijela, izraza lica. Tumačio je, za sebe i za one koji su ga htjeli slušati, što svaki od tih položaja i izraza, zaista i znači. A tih je slušača uvijek bilo puno, iako nisu svaki puta bili isti. Jer su Ian i Yagoda bili to tko su bili, i to što su bili. Tajanstvena i tiha bića, jednako tajanstvenih i tihih očeva, za koje se mislilo, ma što mislilo, sa sigurnošću znalo! da drmaju poznatim i nepoznatim svijetom.
I tako je legenda rođena?
Legendu su stvorili oni sami. Smileon je samo nusprodukt. Mali smrad koji se htio ubaciti u igru. Ne birajući načine, ne pitajući za cijenu. Ne misleći o cijeni, uopće.
Kako se činilo da ih je lako zastrašiti, jer difoltno djeca bogataša mrze svoje bogatstvo, trebalo je odmah prijeći u glavu, odnosno, na besmrtnu dušu, koja se u njihovo vrijeme izjednačavala sa fizičkim tijelom. Službena je dogma obećavala svima vječan život u istome tijelu, i jako se trudila da to svima učini ostvarljivim. Tako je Smileon krenuo sa ismijavanjem njihovih tjelesnih "mana": za Iana je pustio glas koji je udarao na boju njegove kože, čak je unio sumnju u to da je pravi, rođeni sin svog rođenog oca. A za svaki slučaj, ako bi kakav test pokazao da jest, boja Ianove kože je trebala poslužiti kao dokaz da je Ianova vanjština napokon pokazala kakvi su iznutra - crni!
Isto je bilo s malom flekom na Yagodinu čelu. On je bio prvi koji je "primijetio" da ta fleka nije fiksirana, da šeta kao da je živa, da je to nešto što treba uzeti za ozbiljno i naći nekoga tko će to moći čitati sa razumijevanjem. Nije izravno nudio sebe za čitača, jer, bojao se te djevojke, ne treba se tu puno okolišati. Ali svakako ju jest želio za sebe. I razvio je čitav mehanizam klopki kako bi zarobio to nešto što mu je privlačilo dušu (on je mislio tijelo, osobiti dio tijela), što ga je činilo živim, i čega se plašio kao vrag tamjana.
Kad bi ju gledao, njegov um je zbrajao bonuse. Kako je već bilo navedeno u gornjim poglavljima. Njegovo srce bi hvatalo ritam nečega većeg. On je mislio na novac koji je uvrebao u njenoga oca. To je bio njegov pojam većeg, čak i kad nije znao kako taj novac potrošiti, novac je značio mogućnost. A njegovo tijelo - ne samo osobiti dio, iako je Smileon bio svjestan samo toga dijela sebe i to mu je jako išlo na živce, do te mjere da je mogao ubiti, uništiti, na komade isjeći, uzrok toga stanja, radnje (ostvarene ili ne, ostvarive ili ne) ili zbivanja - njegovo tijelo bi postajalo budnije.
Kristian Smileon je bio živa opasnost.
Sve i kad bi se radilo samo o njemu, imao je ubilačke i rušilačke misli, i ruke koje su ih bile sposobne slijediti. Dapače, razvio je u svojoj glavi, čitav sistem opravdanja, zbog čega ti ljudi zaslužuju nasilje. Čitav sistem opravdanja zbog čega je to bio znak da su njegove misli ispravne i čiste. Jer uništavajući ljude poput njih, čisti svijet od ljudi poput njih, čini pravu stvar!
Sve i kad bi se radilo samo o njemu jednom, bio bi još jedan - atentator. Ludi terorist. Ili mučenik.
Međutim, on je zadao sebi misiju, on je skupio i dalje skupljao "istomišljenike". On je nastojao, jako je nastojao, oko toga da što više ljudi potvrdi njemu samom i čitavome svijetu, da je to što se on usuđuje reći, luda hrabrost, jer je sama istina.
Da su Ian i Yagoda, ne samo izdanci Sotone, nego da su prijetnja zla kakvo svijet još nije vidio.
Eto vam sad!, kako nešto što se može na prvu činiti bezazlenom zabavom, ili hobijem od kojeg se nadate napraviti profitabilan posao, postane fiksacija. Koja može biti smrtonosna. Postane?
Smrtonosna?
Za koga?
