Poglavlje (17) o legendi o ptici.
Tko vam je rekao da prava mržnja ne može spojiti ljude?!
Vi mi pokažite takvog klevetnika, a ja ću vama dokazati da i najveće zlo može izaći na nekakvo dobro, štoviše, da je nužno radi običnih ljudi koji inače ne bi shvatili važnost ni veličinu, jednog niti drugog, iako razliku neće spoznati.
Davno, još puno prije nama poznatog mjerenja vremena, postojao je narod koji je u drevnim knjigama opisivan kao 'izabrani'.
Radilo se o svega nekoliko imenom poznatih pojedinaca. Štoviše, bilo ih je toliko malo da se svakome znalo točno podrijetlo, po ocu i po materi.
Bilo je, iz nekoga razloga bitno, pratiti takve detalje, vjerojatno da bi svakom sjemenu mogli lakše predvidjeti u kakav će se razviti plod, te dobre što ranije odvojiti od loših.
Tih se, uglavnom loših, uskoro nakotio čitav čopor, i kako već biva sa gomilama, uz puno buke su proglasili sebe dobrima, te počeli proganjati ove koji su zaista ostajali pravednici.
Nisu, naime, znali, da ne mogu oni biti ti, koji su u poziciji da odvajaju, budući da ni sami to nisu bili. Budimo realni, kako ćete drugu pored sebe reći da se odmakne, jer smrdi, a da on istom tom mjerom ne odvrati vama.
Kad se nađu, jedan uz drugoga, ovakva dvojica, neko će vrijeme ratovati, a onda će preusmjeriti pažnju na nekoga tko se ne miješa u tuđe stvari, i tko s mirom gleda svoja posla.
Noah je bio jedan od takvih ljudi.
Uskoro mu nije bilo spasa.
Nebo i zemlja su gledali sa strepnjom, sa strahom. Nebo se sabilo u točku, zemlja se povukla u sebe. Potop!
Jedini Noah je ostao ploviti u elementu. Najmoćnijem koji postoji.
- Budi kao voda. Koja je tiha, i kad stvara buku, koja ne gleda nikog, a sve vidi, koja nema tijelo, a sve prožimlje. Koja daje život. Iako se čini da ga može udaviti. Koja će očistiti, i onda kad je sama prljava.
Nikada to nije!
Dugo je vremena Noah, sa šačicom sličnih sebi, živio na vodi, po vodi, i o vodi, da bi se naposlijetku, u liku golubice, predskazalo - kopno.
Čvrsto tlo.
Legenda je spominjala tri ptice, koje je siromašni Noah slao u izvidnicu, jedina golubica se nije vratila. I to je bio dobar znak!
Njezin je izostanak, njezin nestanak, se uzeo kao siguran dokaz, da je blizu kopno, da je blizu spas.
Mogla se je ona udaviti na pučini. Mogla je naletjeti na kakvog predatora. Mogla je nestati u tankome zraku.
Ništa od toga Noi nije bilo na pameti. I nije se prevario.
Navodno je kopno bilo na vidiku. Navodno su prišli dobrom kraju. Navodno su tamo stvorili novu zemlju. Navodno se počelo sve iz početka.
A golub, golubica je postala sveta ptica. Božji glasnik. Dobar znamen.
I tako je ostalo do ovoga vremena.
Ian je, naravno, znao za tu legendu, i htio je istražiti, ima li u njoj istine. I, koliko.
Nije ga zanimala arheologija; materijom se da lako manipulirati, rastumačiti na mnoge maštovite načine.
Ono što je htio doznati, bilo je, može li se iz ponašanja ptica, ovih sadašnjih i svagdašnjih, stvarnih ptica, pronaći kakav način, kakav dokaz, da se one zaista ne vraćaju onda kad nađu sebi dobro mjesto. A, dobro mjesto, znači li, 'dobro' za sviju, za svakoga, uključujući ljude.
Pravednike i one loše.
To je bilo pitanje koje je žudio postaviti profesoru ornitologu. I koje profesor nije htio čuti.
Povlačilo bi, to jedno pitanje, bar hiljadu drugih. Koja se ne bi ticala samo službene dogme, i to je moglo biti opasno.
Opasno, po život?
Po život materije.
- Ne razumijem.
Zato se, i ovdje, najpametnije, smijati.
Smijeh su bogovi dali ljudima da im olakšaju nositi kad postane preteško. Da smekšaju tamo gdje postane pretvrdo. Da makar prividno skrate put, onda kad se učini da ne vodi nikamo.
A onda je smijeh sam, postao od običnog sredstva - cilj.
Nekome je to jasnije. A netko, opet, nema nikakva smisla za humor.
I prvi i drugi često dobiju poriv da zatuku komičara.
I prvi i drugi misle, i nisu sasvim u krivu, da imaju pravo.
No, da sada, zajedno s Ianom istražimo, kakve su selice golubice? I jesu li selice uopće?
Ian je, vidjeli smo ranije, pronašao jednu, koja je našla utočište pod njegovim prozorom. A kad bi zatvorio oči, slušao je kako mu se obraća ljudskim glasom. Uglavnom je pitanja postavljala ona. Odgovarao je na svako, kao netko tko zna o čemu govori. Nikada mu nije prošlo kroz glavu da on sam upita odakle dolazi, čemu sva pitanja, i kako to da znade njegov jezik.
Ali mu jest prošlo kroz glavu to, da ona možda traži sebi mjesto na kojem će podići dom.
Sebi, i sebi sličnima.
Zato je govorio samo onako, kako je najiskrenije mogao i znao. I govorio je s autoritetom.
Ne kao netko tko je gospodar zemlje o kojoj se raspituje, nego kao onaj koji zna.
