Poglavlje (21) koje nas vraća u perspektivu, a dolazi s bilješkama koje će znatno skratiti put i olakšati putovanje.
- Kako je tamo dolje, Iane?
I kada živite na 66/6. katu okruglog, staklenog solitera, i mislite da poviše vas nisu niti oblaci, svejedno će se pojaviti netko ili nešto da vas podsjeti da ste, u odnosu na to nešto, ipak 'tamo dolje'.
Ipak je, napola šaljivo, ispružio vrat preko balkona, ali sve što je mogao vidjeti bila je tenda koja je stvarala buku. Pomislio je da bi trebao obavijestiti službu spašavanja, tenda je opasno vijorila, i postojala je realna opasnost da se sasvim otkine i odleti, i napravi kakvu štetu: padne na auto na cesti i izazove sudar, padne na pješaka i uplaši ga, padne na tuđi balkon i izazove čuđenje. To su bile moguće katastrofe koje je Ian mogao zamisliti.
- Jesi li već sreo Yagodu? Kako se snalazi?
Bio je to glas. Bila su to pitanja. I obraćao se njemu. I očekivali su se odgovori.
- Da. Čini se da je u redu. - nasmješio se - Tretiraju je kao boga.
- Tako strašno, znači.
Vrijeme je prolazilo sporo. Tenda se otkačila i zavijorila ispred Ianova lica. Nije se činilo da je primijetio. Ostao je miran. Nasmiješen.
- Da. Čini se da se uvijek ponavljaju iste stvari.
- Ovdje smo počeli zaboravljati, zato pitam.
Stravične stvari su ljudi činili jedni drugima, kad su povjerovali da se 'bogatstvo' koje se nalazi u čovjeku, može silom izvući vani i uzimati kako vam drago.
Nije li zato izumljen sistem obrazovanja?
Stara riječ za edukaciju, znači upravo to: izvesti vani ono što je unutra.
U primitivna se vremena to izvodilo šibom.
Šibanjem se istjerivalo zlo, a utjerivao strah.
Malo po malo, dodali su toj šibi i mrkvu, tretirajući ljude kao magarce.
Do ovoga vremena ista se stvar radi samo riječima. Obećanjima, koja se ne namjeravaju ispuniti. Ne zato što je prevara početna namjera, nego zato što se za bolje ne zna.
Početak svega je misao.
Ide se polako prema tome, da se misao zagadi čim poteče sa izvora.
Nema se milosti ni prema djeci. Dok su još u pelenama. Odvajaju ih od majki, sve pod egidom mode ili progresa. Moderno je, da žene rade sve isto što i muškarci, a to se smatra jednakošću, to su famozna ženska prava: Ne biti žena, nego muškarac s defektom. Nedostaje im, naime, jedan vitalni organ i njegovi svjedoci.
Smiješno, jer smo ženu zamislili, kao poboljšanog čovjeka. Onoga koji ima sposobnost tijelo stvoriti iz tijela, i dali smo joj razum, da spozna da za taj čin nije sposobna sama, da se ne uzoholi.
Čak i to se prevrnulo na zlo; ona je inkubator za sveto muškarčevo sjeme.
Trebalo bi vidjeti, što bi se iz tog sjemena izleglo, da ga jednostavno posiju u travu. Kao što siju tijela nakon što ih duša napusti.
Bi li opet iskopavali masovne grobnice, pa spaljivali čarobnice, koje u svojoj proždrljivosti, nisu stigle poglođati baš sve kosti?
Ili bi izrastao nekakav korov, kojem bi dugo tražili svrhu, pa ne našavši bolje, izmislili bolest, za koju je baš to lijek?
Pa gradili sustav koji brine o javnom zdravlju. Jer, svi su bolesni. Misli da je zdrav jedino onaj, koji nikada nije bio u bolnici. Zato u bolnicu moraju ući svi. Bar triput u životu. Najbolje, što češće.
- Je li bolje pustiti ljude da misle da su bolesni, ili ih uvjeravati da to nisu? Teško je naći nekakav balans.
Tko poznaje sebe, teško ga je izmanipulirati. Taj će razumjeti i držati se sa strane, u svom miru.
- Hoće li biti moguće taj mir preliti na još koga? Opet se vraćam na sustav edukacije.
Ovakav, kakav je sada: teško.
U davnini su roditelji imali nekakav osjećaj odgovornosti prema svome stablu, pazili su na to da plod sa svakom generacijom bude bolji, veći, slađi. Nije se štedjelo na djeci. Ali se nisu niti birala sredstva.
Zbog zlih jezika, rekao bih, djeca su se razočaravala u roditelje. Naivni i nevini bi lako povjerovali u svaku glupost koju bi od nekoga čuli. Nekoga tko bi tvrdio da ima vlast, uzeti i dati.
Uzimanje se, i davanje se, dokazivalo materijalnim stvarima, u što su se ubrajali i ljudi:
Tko je imao više, uzimalo se kao dokaz da je u pravu, da je radio dobro. Zbog čega bi se inače svi tako skupljali oko njega?
Nekolicina je samo predosjećala da je to proces u kojem su oni ti od kojih se uzima, i da su oni ti koji uvijek daju. Sluteći da se ne radi o vanjskome blagu, bježali su, što dalje.
Pa bivali označavani kao rušitelji mira, i otpadnici.
Bilo ih je potrebno, silom ispravljati. Preodgajati.
Eto u što se pretvorio edukacijski sustav.
Ono što se dotad htjelo izvući van batinama, promijenilo je stranu, te se sada nastojalo što više toga izvana ubaciti unutra. A učinkovitom metodom se pokazalo javno sramoćenje.
Tko je znao napamet više informacija, koje niti nisu morale biti točne, bitno da se izlažu s pouzdanjem, jasnim glasom, i uvjerljivim tonom, taj je imao više šansi za napredovanje. Penjanje po društvenim ljestvicama.
Hijerarhija je pažljivo razrađena. Navodno oponaša onu koja je na nebu. Ali, to već znamo, oni koji su zapisali i prenosili nebesku hijerarhiju, nikada nisu sami bili na nebu. Niti su ikada poznavali ikoga koji bi mogao doći od tamo, kao niti ikoga koji bi mogao dospjeti tamo.
Izoliranje, kao odgojna metoda, shvaćana je kao negativna stvar. Sramotna stvar. Isto se uradilo i namjernoj tišini. Ako nije bila proglašavana psihičkim ili fizičkim poremećajem, nastojalo se prikazati ju kao nešto što ste vi nametnuli. Zabranili se, tihom čovjeku da govori. Jer nije vrijedan da ga se čuje. Ili jer govori same gluposti.
Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Oni koji su još imali nekakvu podršku u svojim zajednicama, nastojalo se odvojiti iz njih.
Eto, i to je jedna od uloga javnih škola i javnih bolnica. Slomiti ono što još nije slomljeno.
Taj osjećaj napuštenosti, koji se tobože izazivao, kod nekih izuzetnih pojedinaca, pokazao se, ipak, kao dobra stvar: počinjali su, naime, tražiti svoje istinsko podrijetlo. Da bi se sigurno vratili doma.
Ali većina je, uvijek, prateći glasove ljudi koji su im lijepo lagali, zaboravljala i dom na nebu, kao i onaj na zemlji.
Razočarani u djecu, ljudi su se sve rjeđe odlučivali na stvaranja obiteljskih gnijezda, pogotovo žene, iako i tu postoji čitav plan da ih se prisili da rađaju djecu. Ratovi su još uvijek vrlo učinkoviti i živi. Veliki i mali. Na drugoj se strani ide toliko daleko da ih se uvjerava da imaju pravo na abortus. Ubiti svoje dijete da je žensko ljudsko pravo! Neke se, vjerujući svemu što čuju negdje drugdje, osim u svom srcu, čak i žestoko bore, za to svoje 'pravo'.
A neke druge, prebacuju svoju razornu pažnju i prema životinjama, jer one ne mogu govoriti, iako mogu ugristi, pa prema biljkama, jer one niti ne grizu, ali mogu biti otrovne, pa prema samoj zemlji, jer nju možete gaziti a da ona niti ne zastenje.
I tako su, spašavajući sebe, uništili zemlju.
Pa sad traže, tko je kriv.
Žele znati točno ime, prezime, osobni identifikacijski broj i obiteljsko stablo do 14-tog koljena, da bi objesili krivca.
Jer ne žele znati da sve ono što smatraju lošim, kao i sve ono što smatraju dobrim, postoji unutar njih samih.
Možda sjećajući se užasnih muka, koje su prolazili oni koji su to znali. Užasnih stvari, koje su dokumentirane do detalja, koje su jedni ljudi radili drugima, želeći im uzeti unutarnje blago, i presaditi ga na neko drugo mjesto. Ako ne u sebe same.
A možda, jednostavno, bez razloga, zaboravljajući.
- Misliš li da su i to ljudi?
Da, ljudi su, nema sumnje.
- I ovi zavedeni i ovi koji zavode?
Pitaš me o žitu i o kukolju? Prvome se zna svrha, iako uvijek može bolje i više.
- I drugačije. Zato i jesu dospjeli u ovu vrstu pakla. Sve okrenuti, sve izvrnuti. Kao da je to jedina svrha.
Ne treba se niti raspravljati oko toga.
A vrijedi li ovo mjesto spašavati, još jednom, na sreću, ne moram odlučiti ja. Niti se mora odlučiti sad.
- To isto je rekla Yagoda.
Izmjeriti, pa popraviti što se popraviti da.
Pokrivati se s onime što imaš. Onoliko dugo koliko se može.
Vrijeme istječe.
Bilješke:
tenda igra neku ulogu: može biti siva sa bijelim i crnim trakicama, tako da podsjeća na onu golubicu iz nekoga od gornjih poglavlja. Nekakvom fotomontažom se može stopiti u jedan oblik i postati novi dokaz nove-stare dogme o golubici kao o svetoj ptici i Ianu koju s njome komunicira. Još ne znam da li će to biti percipirano u pozitivnom smislu ili ne. Hoću li ostaviti kakvo "sjeme" za novu nadu, ili ih potpuno uništiti, pa sve ispočetka.
OK:
radnja se događa u neodređenoj budućnosti, reference na stare spise knjige i simbole, po kojima se ravnaju likovi pokušavajući izgraditi smisleni život, nisu biblija ni kabala, nego ostatci pop folk kulture s kraja xx. i početka xxi. stoljeća.
emotikoni, ili emotikone, muški ili ženski rod. gejmerske kratice. možda harry potter.
i nitko ne zna što su to ustvari. niti se ne nagađa, jer se tobože podrazumijeva. reći da se ne zna je sramota, zato se svi pretvaraju da znaju. odnosno izruguje one koji bi pitali, tražili odgovore, ili one koji zaista jesu na tragu nečega što bi sličilo na odgovore.
XD i XP, su jedne od tih nepoznanica, do te mjere da se poistovjećuju s osobama.
smatra se da su to inicijali oniX jaDa, odnosno aleXX gaDDa. potonji je jači. i po vlastitim imenima, on.. i al.. da se zaključiti da su nekakva božanstva.
kristian smileon će doći do zaključka da se radi o nasmješenoj emotikoni, a njegovo prezime na drevnom jeziku znači baš to: samo se smij! a ime se može pisati Xtian, kao merry x-mas.
što se tiče XP, idemo na fasces: snopić stegnut remenom po sredini, sa sjekiricom. znak konstantina velikog, u kojem je pobijedio!
a trebalo je samo otvoriti prozore, i pustiti malo svježeg zraka za vidjeti da je poslije došla Vista, pa sedmica, osmica, desetka XD
