Poglavlje (22) u kojem čitamo, što je to rekla Yagoda.
Žive u elementu, u kojem bi trebali hodati, sa mogućnošću lebdenja, ali oni puze. Čak i kad ih nitko ne tjera na to. Bez prisile. I bez poduke. Sami, radije biraju puzati. Gmizati, poput crva.
I nekako uspijevaju to proglasiti - uzvišenom patnjom.
Čak se ni djeca ne znaju igrati:
od straha da se ne zaprljaju, povrijede, razbole.
Tobože, sve je čisto, uredno i uređeno, svakoj stvari se zna mjesto, ime i upotrebna vrijednost. Čak ljepota ima različite stadije i nivoe. A opet, sve je prljavo do gađenja.
Mozak je zeznuta stvar. Sve uspije izvrnuti do neprepoznatljivosti.
One sitnice, za koje se pokazao dobrim, preuveličale su se do smiješnih proporcija, i tako su samima sebi, još za života, sagradili spomenik "trajniji od mjedi".
Da mogu plakati, danima i noćima, za onim što se propustilo, isplakali bi novi ocean.
Možda je to što je potrebno učiniti.
Lacrimae mundi.
Jedino rješenje.
Iterim, deluvium.
Je li ovo odluka, ili je moje skromno mišljenje, ne znam. Ljudski rod, ovakav kakav je, i ono prema čemu srlja, ne zaslužuje novu priliku.
Znakovi su posvuda. Proroci su poslani. Svijet duše im zdušno pomaže u svemu. Čak knjige su napisane, i kao svatko čita.
Pa zar ne razumiju, ljudskoga jezika? Zar ne znaju slova koja su sami izmislili?
- Netko nauči jezik za dva ili tri mjeseca intenzivnog učenja, nekome treba pet ili šest godina studiranja na sveučilištu, pa svejedno ne nauči ništa. Nekome morate glasno govoriti, vikati u uho, svejedno neće čuti. Nekome možete milozvučno šaputati, a da ne primijeti niti vaš dah. Netko po rođenju ili od rođenja, zna sve napamet, pa mu se opet pamet promijeni. I bolje je da je tako. Zbog toga su ljudi. Nedovršen projekt. Kad bi se barem sjetili da su jedino oni sami ti koji mogu dovršiti same sebe. Umjesto što u svakome drugome traže potvrdu, smjernice i točan plan puta.
I redovito ih pronalaze.
Na posve pogrešnim mjestima.
Strašno mi je žao.
