Jeziv san koji moram zapisat da se ne bi ostvario na čvršćem mediju od ovog, na bolniji način, pa ako će kome doći u pomoć ili značiti nešto da se rastumači:
Troje nas je. Ovu dvojicu ili dvoje, ne mogu procijeniti koje je, ni da li uopće, jedno od njih žena, ali osjećaj je poznat, poput roditelja, dakle te osobe koje nisu ja, ne doživljavam kao prijetnju, ali nisu najugodnija bića. Na neki čudan način, jer familija smo si, dopuštam da me dodiruju po licu i vratu. Smiju se, kao prijateljski, kao medeno, kao nešto mi zgođuju i nešto mi fino nude.
- Aj da vidim, možeš li ti to - umiljatim tihim glasom. Adhortativno.
Kao kad djetetu dajete da jede, ili još zabavnije, pije, nešto što se smatra jelom za odrasle.
Ne znam na što sam testirana, ni što se događa, ali atmosfera je takva da se sve rastopi u blagosti, ljubaznosti, uslužnosti i milini. Nagonski, otvaraju mi se usta, dok me topla i poznata ruka, oblikom ljudska, češka ispod brade. U grlu mi je ljubičasta igla za pletenje, br. 4 - 6, i gutam je s mislima:
- Ej, vidiš da mogu.
Gutam na način tekućine. Ali nije tekuća. Osjećam je kao debelu, hladnu, metalnu pletaću iglu, i u tom je trenu grlo kreće gurat van. Još uvijek mi je lice nasmijano:
- Vidiš da mogu.
I prije nego se ugušim, ili mi presijeku grkljan, ili kolac iskida iznutrice na putu prema donjem otvoru, počinjem samu sebe glasno opominjat:
- Ovo je san. Ovo je san! Ovo je san!!! Budi se brzo, sad! Sad!! Sad!!!
Ni u jednom trenu nisam ni pomišljala da je išta drugo, da sam išta drugo, itko drugi, igdje drugdje osim u svojoj sobi u svom krevetu, u svom snu. Svome? Više nisam sigurna.
Ignoriraj. Takav je bio savjet za čudne lucidne(?) snove. Neka samo prođu kroz tebe.
Kao taj kolac? Na koji sam imala biti nataknuta.
Sutradan je prva vijest bila ona o pomoru stoke sitnog zuba na nekom od seoskih domaćinstava tu u okolici. Nepoznat virus. Bolest plavog jezika. Životinje si radije same pregrizu jezik, jer znaju kakva ih smrt čeka. Ne bi nikome bili gozba: ubili bi ih zbog komadića mesa oko kojeg će se bučno društvo bučno svađat, a ostatak će možda bacit psima, ali vjerojatnije u kantu s crnim poklopcem: miješani komunalni otpad. Smrdljivo smeće.
I zašto sam, sanjajući(?) mislila da gutam iglu za pletenje, a dva dana nakon, znala da je kolac?
Jeziva priča kojoj sam svjedočila kao slušač hvalitelja vještine nabijanja:
- I ja ću te isto izmrcvarit. Ali meni ćeš se mala pustit sama. Još ćeš me molit da te nabijam i nabijam. I stalno se vraćat po još.
Da se nisam probudila, bi li bila ubijena. Nabijena. Na živo. Mrtva?
žrtva
