Prošla su vremena kad se moralo uvijeno govoriti o važnim stvarima iz straha da ne bismo uvrijedili nečiji ponos, i time prouzročili bolne nevolje sebi i svojima.
Ne samo zato što su sada modernija vremena, u kojima prevladava slobodnjačka misao, nego više zato što se ljudi više ne okupljaju u neugodne klastere iz razloga što misle da su oni sami, ona neshvaćena a pametnija stranka: odšutjet će gluposti zvaničnoga gospodara, ali kad dođe vrijeme za akciju, ili će uraditi suprotno (jer su oni pametniji pa znaju), ili neće uraditi ništa (da ne prljaju ruke? Jednostavno jer im je lijeno.).
Bivša verzija ove istinite priče počinje sa:
Nisam vam još pričala, kako sam postala mali mrav.
Mama je znala modrice, kraste i otoke koji bi joj se tu i tamo znali pojaviti na licu, pravdati time da ima - bolesno dijete.
Ljudima koji bi pokazali interes za takvu njenu priču, objasnila bi da se dijete ne da, da se otima, vrišti, mlatara nogicama i rukicama, a ona kao majka, mora napravit što joj njena majčinska dužnost, ljubav i srce nalažu: nahraniti, urediti, odjenuti, počešljati... Pa za tu ljubav, nagrada joj budu udarci u lice. Baš u lice. Ostatak nje je dobro zakopčan, do grla.
Oni koji bi otprve prihvatili njena objašnjenja, isto tako šutke bi prispodobili sebi i razlog razbijenog namještaja, posuđa i rasparane odjeće.
Kako tako sitno, i naoko mirno dijete ima u sebi toliko snage da razvali vrata od ormara i razbacuje po stanu rublje i cipele, objašnjeno je primjerom iz prirode:
pogledajte samo malenoga mrava, on jedan i sam ponese zrno pšenice ili kakvu grančicu koja je bar tri, četiri puta veća od njega, nama naizgled. U njegovoj stvarnosti, u stvarnosti mravljeg svijeta, sigurno je to jedno zrno bar deset ili čak sto puta teže od težine rečenoga mrava.
Postoji i primjer iz društva:
poznata je svima ona priča da žene, u stanju velikoga šoka ili gonjene ljubavlju prema svojem djetetu ili strahom da mu se što ne dogodi, mogu podizati i bacati stvari teške i po nekoliko tona: jedna je žena pomakla kola golim rukama da bi spasila svoje par mjesečno dijete. U modernim su verzijama ta kola, kamion. A priča je o Krišninom djetinjstvu. Rečena majka, skoro boginja. Neusporediva s ovime što danas nazivamo ženom. I čini se da je beba, Krišna bio taj koji je spomenuti kamion podigao svojim dječjim ručicama.
Ali on je bog, i on je dobar, a poznato je da zlo posjeduje još i više moći u materijalnom svijetu.
Razbila sam tuš-kadu, prije nego što mi je bilo dozvoljeno da se sama kupam. I dok nisam imala visinu da bih dohvatila tuš. Razbila sam krevet, u sobi u koju nisam smjela ulaziti. Progrizla sam mamin nakit od bižuterije i izgubila njeno zlato. Rasparala sam joj novi pulover da bi ga mogla smotati u klupka i igrati se s tim klupkima na graničara u hodniku.
Nabrajam samo ono što znam i čega se mogu sjetiti kao nečeg što, ne samo da se čini nevjerojatnim da bi moglo napraviti dijete koje je i samo stalno bilo u zavojima, nego ne bi imalo objašnjenja ni kada biste mislili da je to dijete pokretno i zdravo.
Ali te se stvari jesu dešavale. Svi su za njih znali još u vrijeme kad su se dešavale. Jedina ja sam doznala za njih naknadno. Kao već odrasla. Da sam od djetinjstva pokazivala da imam natprirodne moći.
Horor priča, zar ne?
Telepatija i telekineza. Čudo uma.
Te su se stvari nastavile događati i nakon što sam ja otišla od kuće. Uzeli su me djed i baka. I to nikome nije bilo drago.
Meni samoj bilo je svejedno. Kad znate, kad osjećate da ste neželjeni, lako pomislite i da ste nepotrebni. Dopustite da se prema vama odnose kao prema stvari. Jer nemate izbora. Nisu vam ga dali. A ovako vam ubiju i volju, da pokažete svoju - ljudskost.
I to je stvarnost svih žena koje poznajem.
Nedavno sam slušala svjedočanstva bivših logoraša iz Vukovara: pričali su kako su bili svakog dana mučeni.
- Mlate vas i boli vas briga - rekao je jedan od njih - Ako imate sreće odmah se onesvijestite i ne osjetite ništa. Oni rade svoje, a vi se skupite i odbijete znati za sebe.
U tom tijelu vi više niste. Bog se pobrine za to da vas smjesti negdje gdje je sigurno i lijepo. Otuda osmijeh, koji još više izluđuje nasilnika.
Ti nesretni ljudi pomisle da vam je drago primati batine, pa vam ih pošalju još.
Stvar je u tome, da vi u to ne povjerujete. Ako povjerujete, sami ćete tražiti baš takva mjesta gdje vam se nanosi samo bol.
Mislim da se to dogodilo mami. Da je to, to što se dogodilo svim ženama koje su odlučile ostati u vezama koje za njih nisu dobre.
Možda nisu imale podršku okoline. Možda ih je okolina uvjerila da je to njihova dužnost:
- Pobrinuti se za to da još jedan bijesan pas bude sklonjen sa ulice.
Podnositi zlostavljanja. Jer je bolje da pati ona jedna za sve one druge koje će zbog toga biti pošteđene.
Te pošteđene tuke, nikada neće izraziti zahvalnost, dapače, likovat će nad vašom nesrećom, u boljem ili gorem slučaju, ne mogu se još odlučiti, će vas žaliti, bez namjere da ikako pomognu: postojite za to da njih podsjetite na sve ono za što trebaju biti zahvalne bogu. Potrošit će to bogom dano vrijeme i energiju na gluposti i fantaziranja. Ili će, opet pod pritiskom umjetno izazvanih emocija koje društvo naziva sviješću, "pomagati" niti ne čuvši, a kamoli shvativši zašto ih molite neka molim prestanu. Takva pomoć samo nadodaje još boli na bol.
Zatvorenik iz Vukovara je rekao da je najgore od svega slušati tuđa zapomaganja: nije strašno kad zlostavljaju vas, nego kad slušate druge kako vrište, ne možete učiniti ništa, nego čekati da na vas dođe red.
Mama nije vrištala, nikad. Ja ju makar nisam nikada čula da naglas plače ili traži pomoć, išta. Sa ovoga razmaka, može se činiti da je bila nevjerojatno hrabra. Ja ne mislim tako. Vjerojatno je da jednom jest nekom nešto rekla, i sigurno je da je to ispalo gore od ovoga što je odabrala.
Za razliku od zatvorenika, ona je imala mogućnost "bijega". Imala je svoje novce, imala je svoje ime, i imala je svoju djecu, s kojom je mogla stvoriti zdraviju obitelj, i koju je imala dužnost zaštititi. Mislim da nije ostavila oca jedino zato što je znala da bi vani, sama, sa dvije male djevojčice u društvu takvom kakvo jest, a sva su društva krojena na isti kalup, bila još ranjivija.
Znamo kakvi su ljudi kad nanjuše krv.
Oduvijek sam mislila da sam razlog ja. Da je tužna jer sam ja bolesna, i da nikad neću ozdraviti.
Ona sama nije podržavala tu priču, preda mnom nikad. Ali to je bila priča koja se pričala svima drugima. A preko tih drugih, došla je do mene.
Točno onog dana kad su djed i baka došli po mene, da me uzmu od tad do - tko zna kad, razbilo se ogledalo.
Jednostavno je puklo. Iz čista mira.
Svi su bili u tinelu, nikog nije bilo u hodniku, ogledalo na zidnoj vješalici, preko kojeg je visjelo nekoliko kaputa i pelerina, jednostavno se prosulo na bezbroj komada, od kojih je svaki ostao na svom mjestu, ni stakalce nije bilo pronađeno na podu, dok je mama panično pipala golim rukama, klečeći na koljenima.
Zrcalni dio je ostao u svom okviru, ali kao išaran, izrezan, paukovom mrežom.
- Ett ti, sad si miran sedam godina. - netko se značajno nasmijao. Ne znam kome. I to je bila zagonetka koja će me mučiti dobar dio života, tako da ju još i sada pamtim.
Nakon mojeg odlaska iz roditeljske kuće, čudni napadi su se i dalje događali. Pojačavali su se.
Dobila sam još više moći. Još veću moć.
Nečija prisutnost može učiniti da se stvari dogode ili da nestanu. U njenoj odsutnosti, ti događaji i ti nestanci postaju još jači.
Danas to objašnjavam sebi, nedostatkom uobičajenog opravdanja, mogućnošću bijega u dječiju sobu da, tobože provjeravajući šta djeca rade, ukrade sebi trenutak odmora. A svi znaju da briga za bolesno dijete zahtijeva truda i vremena.
Batine koje bi inače podijelila sa mnom, primala je sama.
Vratili su me doma, i prije nego što se napunilo sedam.
Ali, u tih par godina kod bake i djeda, sama sam imala vremena shvatiti da život može biti drugačiji. Da drugačiji jest. Da ono što sam smatrala životom, to zapravo nije.
Dakle, ne da imam pravo na život, nego da sama već jesam živa.
Počela sam shvaćati i primjećivati da mi se i samoj pojavljuju modrice na nadlakticama, zapešćima, bedrima. A mrlje na odjeći da su krv, a ne šporkica.
I svu sam svoju misao posvetila planiranju bijega.
Sad kad mislim o tome, ne osjećam žaljenje, ni tugu ni gorčinu. Pogotovo ne potrebu da bih se opravdavala i dokazivala da nisam ja mogla bit kriva. Jer,
moćna je to zaštita.
Kad živite u društvu tako praznovjernom, jedina vam je šansa da uopće preživite, taj glas o strašnima vama: Nemate zaštitu, apsolutno ničiju pomoć, podršku niti zaklon. Sve što kažete, okrenut će kontra vas. Prije nego progovorite, reći će da lažete. Kad šutite onda ste pasivno agresivna i još ste opasnija. Kad se skupite i odete, jednostavno se sklonite s puta, vrebat će vas, očekujući da se spremate napasti iz sjene. Neće vam dati ni trenutka mira. Jer ga ni sami nemaju. Predali su ga, predali su sami sebe svojem izmišljenom strahu.
Stalno na oprezu od fantoma kojeg su si sami napravili. Napravili od vas. Tako da nemate druge, nego prihvatiti igru: umotati se u veo tajne, kad vam to odgovara, odmotati ga kad ste sami sa sobom. I biti mirno, znajući da je običnima jednina vrlina, osobina - sposobnost oponašanja.
To je jedino što rade.
To su napravili kad im je bilo rečeno da je nasilje okej, kad su oponašajući šprancu mog kukavičkog oca, mlatili slabije od sebe, pa krivili njih same, bez grižnje savjesti:
- Duh je to. Takav je duh vremena. Ne možeš ti ništa protiv toga.
I to će napaviti kad se duh umiri. Kad napokon vide, da osoba koja je nositelj, začetnik ili žrtva, u fizičkom miru sama sa sobom.
***
Kako moja sestra nije nikada primijetila da nas otac tuče na dnevnoj bazi, nikako ne mogu objasniti sebi. Nije moguće da, ona koja je zdrava i pokretna i koja je imala dopuštenje ulaziti u prostore i na mjesta koja su meni bila nedostupna i zabranjena, nikad nije primijetila ništa.
Kad danas vidim, čujem kako je okrutna prema djeci koju je sama izrađala, bojim se da je zao duh našega oca preselio u nju. Ili je to naučeni obrazac. Normalizacija nenormalnog. Ako se to dogodilo njoj, tako to treba, to je način, drugačijeg nema.
Njeni sada odrasli sinovi, jednaki su tiho podli nasilnici. Osmijeh prema vani. Roba i parfemi. Skupi mobiteli na kojima znaju koristiti samo dvije funkcije, ali - nek ga ja imam i neka svi to vide, i zavide.
Bojim se da mama, koja se prema vani pretvara da u njima ima zaštitnike, u stvarnosti ima nova dva problema.
Bez srama od nje traže novac za svako "volim te", koje joj kažu, a ona im i bez pitanja plaća, kako bi kmetovi plaćali danak šerifima.
Šerifima koje su sami na to mjesto postavili.
Obrazac se nastavlja bez obzira. Iz istoga korijena.
Možda tako mora biti: stabla rastu, granaju se i puštaju korijenje, i prema unutra i prema vani. Na granama pjevaju ptice i svijaju gnijezda za piliće koji će razviti tolika krila da mogu poletjeti nebu pod oblake, ili još dalje. Po korijenju, vjerojatno ima crva i mravaca, koji skupljaju hranu za novu zimu, prevrću zemlju da se ne uplijesni i legu svoja jajašca ili se jednostavno prepolove na pola pa opet na pola pa opet i opet i odgmižu samo. Daleko, što dalje od mraka koji poznaju u bilo kakvu čahuricu, dok se ne oleptire.
