Imali smo jednom, jedan ljetni seminar na nekom od otoka ili malih mista na dalmatinskoj obali, kojemu sam namjerno zaboravila ime: na jednome od onih ugodnih mjesta, gdje su svi toliko željni ljudi, da svakome priušte kraljevski tretman, pokažu sve najbolje što imaju i ne libe se govoriti o novcu koji ste im dužni platit.
Budući da se radilo o radnome izletu, nijedna od nas nije bila spremna potezati novčanik, niti za suvenire koje bi priložila kao dokaz da je bila prisutna i sudjelovala. A i zašto bi, ako se kasnije javno dijele potvrde i certifikati. Sve uračunato u cijenu.
Gradić je bio prepun polugolih turista i sezonskih djelatnika, a nas dvadesetak u punoj spremi za obilazak interesantnih lokaliteta po najljućoj žezi, bojeći se iti reći da bi bilo ugodnije sjediti u hladu da nas se ne proglasi nekulturnima i lijenima.
Svi mogući jezici, znani i neznani, isplaženi na vidjelo, jedino naš mrtav i nitko ga ne razumije. I kako već biva, u tim prilikama, pronađete spas u brodu stare crkve. U tim starim građevinama zaista stanuje bog. Ili ga je makar tamo najlakše pronaći.
Ugodan polumrak, prošaran obojenim sjenama lijepo ukrašenih prozorskih stakalaca na visokim kamenim zidovima. I što ti više treba. Mekane drvene klupice, sjajne i ugodno hladne, oblikovane po mjeri nepoznatih brojnih posjetitelja, molitelja, tražitelja mira i tišine, i svaka vam odgovara. U svaku upadate točno. Svaka vas podržava. Uzme i vaš otisak, i pusti da odete s mirom. Čujete svoj vlastiti dah. Tako je mirno. Čujete svoje vlastito srce, ne samo kako udara, nego i kako ti udarci šalju i usmjeravaju nešto živodajno po ostatku tijela. Ruke vam same od sebe, traže jedna drugu. Pravilno, onako kako su vas učili kao malu: kažiprst na kažiprst, srednjak na srednjak, prstenjak na prstenjak, od vrha do dna, mali na mali, i palce prekriži, desni preko lijevog.
Sjetite se i stihova pjesme, molitve, koju ste često slušali ko mala, i nikad više, jer vam se žurilo odrasti.
"Crkvica se gradi, kandilon se kadi, u njoj gospa kleči i od srca ječi, bile prste lomi, gorke suze roni..."
Kao mala, znala sam što znači, zato sam žurila odrasti. Kad sam odrasla, zaboravila sam.
Možda su riječi u međuvremenu promijenile značenje, i možda sam i sama sudjelovala u toj igri, a možda je baš to razlog zbog kojeg se pišu pjesme: da zadrže događaj u memoriji, bez straha da će ga netko iskriviti, bilo sa zlom namjerom, ili želeći da prikrije svoje vlastito neznanje. Slučajnosti ne postoje. Ne možete nešto razbiti slučajno: ili to napravite s namjerom, ili je bila božja volja. Eto, tako ja na to gledam.
Od sve ženske djece, iz moje šire familije, jedina sam ja primila pravi katolički odgoj, i jedina ja nisam formalni dio zajednice.
Velika se tajna splela oko mojih sakramenata, kao i oko čitavog mog rođenja i ranog djetinjstva: nikad nitko nije sjedio uza me i pričao mi, kako sam čula da priča mojoj starijoj sestri, ili ijednoj od rodica, znanica i nazovi prijateljica:
"Kad si ti bila mala, imala si ovakvu kosicu… smijala si se ovako... nosila si onakve cipelice... pričala si... igrala se... penjala se po drveću..." pokazujući fotografije da prisnaži priču, da dokaže, da je istinita.
Čak ni fotografija, grupnih ni pojedinačnih, na kojima bi bila prikazana i moja prisutnost, nema u obiteljskim albumima. Hvala bogu da je došlo vrijeme da slike blijede i traju koliko traje i baterija mobitela. I da nitko nema strpljenja za gledanje njih dvjesto istih, pogotovo ako su tuđe. Bolje se vidi, koliko značimo jedni drugima. Nije se promijenilo ništa drugo. Samo je sve vidljivije: tu smo si, i naši smo, sve dok zbog tebe (ili s tobom) mogu znati i svoje mjesto u svijetu, imati svoju priču i svrhu, lakše podnositi - bol? dosadu? neznanje, samoću, tišinu.
Meni su samoća i tišina bile jedine prijateljice. I najbolje. Dobro se sjećam, da sam ih mogla čuti, jednu i drugu, kako mi govore: kao mala, mislila sam da je to moja mama i moja sestra, mislila sam kako su jako mudre i žurila odrasti da mogu biti kao one, raditi stvari kao one, stvarne stvari u svijetu, kao one. Mislila sam da su one moja mama, stvarna mama, i moja sestra, jer sam morala glasovima dati neki oblik, a možda stvarno ima nešto istine u tome, da zaista, duhovi prostora i vremena, govore kroz ljude. Silentium incarnatum. To definitivno nije nešto što bi dijete izmislilo. Bilo je stvarno.
A stvarnost, ona se djetetu taji. Da li zbog zaštite, ili zato što zapravo nitko ni ne zna što mu se događa, pa je poštenije pustiti da svatko sam donosi svoje zaključke i uzima ono što mu odgovara. Dok god ne uzima nečije tuđe.
Postoje naravno najmanje dvije. Jedna je ona "univerzalna", druga je više materijalna, u smislu: ako je na putu kamen, možeš ga zaobići ili ugaziti na nj do sljedećeg koraka, ako je na putu rupa, a ti je ne vidiš i nitko ti to ne kaže, ili u nju upadaš, ili imaš vražju sreću, eto to!
Meni su odlučili zatajiti ovu drugu. Ali, kako se čini, s namjerom ili u svrhu učenja na tuđim greškama, takav je slučaj s većinom ljudi koje znam.
Ljudi su, uglavnini, slijepi: ali to ne zovu tako, ili to ne znaju. Pa proglase pametnima one, koji najmanji broj puta pogode istu grešku, podvale naivnima, prepuste prvenstvo slabijima, znate onu: "žene i djeca imaju prednost", pa ako ovi prođu, ponavljaju, vjerno ili onako kako mogu, njihove korake, patentiraju ih i prodaju mudrost kao svoju.
Ako preživite, pa ako vas uključe u svoju igru, postajete dio klana, a ako ne ostanete živi, naprave posao od toga: svi samo lipu robu nose, lipo plaču i lipe slike pokazivaju, "de mortuis nihil nisi bene!".
Mala mrtvačka glava, lubanjica, je bila uklesana u kameni pod pred bočnim oltarom, moje je lijevo stopalo vidjelo prije mene, a ostatak je tijela zadrhtao od poštovanja. Nije mi ni palo na pamet pitati što to znači; obiteljski grb, memento mori, grob, gusarski prilog, miserere nobis… Svjetlopis u mome smartfonu nije sačuvan, da, desna se ruka ponašala savršeno turistički, ali slika je bila potpuno crna, ni naknadno filtriranje nije ništa popravilo.
Mislim da tako počinje većina teorija zavjere, netko je nešto krivo preveo, i većina pustolovnih romana, nekome se je učinilo nešto, načuo je, nanjušio.
A možda se preplašio prirodne stvari. Zamijenio je za umjetnu. Izmislio nešto, uvjeren da će tako ostati u njegovoj kontroli.
Dok mašta ne okrilati i u tuđim lubanjama.
Potpuno glatka, sjajna unutrašnjost, pravilna i, zato predvidljiva, ugodna, sigurna i moja! A ovo krhko, lomljivo, bespomoćno golo tijelo, bijelo i mlohavo i nebranjeno i samo, u njoj, i što će ti više?!
I to vam je to, isto, u velikom i u malom. Misli u glavi, hrana u želucu, srž u kostima, kosti u koži, koža u ljetnoj haljini i u sandalama. Pod kosom, također, a kosa pod šeširom. Čak šešir pod krovom ili pod drvetom. Sve skupa pod ovim plavim nebom, jer, drukčije je boje ono iznad Marsa, oni koji se spremaju tamo, kažu da je crveno.
Crveno krvari kameni brod crkvice. Ali nema straha.
Časna sestra koja nas je imala dužnost povesti u razgledavanje pustinjačkog stana i muzeja koji je osnovan od strane jednog od monaških redova koji više nije aktivan na ovim našim prostorima, nije bila od velikih riječi, i bila sam zahvalna na tome. Uvela je grupu, od nas dvadesetak, u izložbeni prostor, zamolila da ne fotografiramo, nego radije kupimo(!) prospekt ili razglednicu, i da svaki prilog ide u donaciju katoličkim obiteljima slabijega imovinskog stanja. Ni jedna od nas nije kupila ništa. Ulaznice su bile, tadašnjih deset kuna, što je puno manje nego u muzejima koje vodi, financira i sponzorira nacionalna vlada, i nekoliko se glasova glasno usprotivilo: "Deset kuna, kako ih nije sram!" Ispotiha: "Imaju oni, kurbe su popi... Samo skupljaju sebi, tima nikad dosta.."
Voditeljica je tražila račun i rekla da će obavijestiti ravnatelja.
Da nisam navikla, i da nisam očekivala, bilo bi me sram. Ovako sam mogla samo propustiti ručak.
Mala sobica samostana, u kojoj je boravio lokalni svetac svjetskog glasa, bila je širom otvorena.
Kad imate, u svom malom gradu, nekog tako znamenitog, držite to pod ključem i ključ prodajete po zlato, a ovdje, sve otvoreno.
Sjetila sam se svakog onog puta kad sam čula da katolici sve ovijaju tajnom: sve da je mistično, nejasno, skriveno, opasno i zlo. A sve je na dlanu, sve je rečeno, sve opjevano.
Slamarica, pisaći pribor i klecalo. Veliki prozor bez kapaka. Pogled na planinu. Nebo. Predivno plavo svjetlo.
- Mme meni, kako su mogliiii!!!
- Jaaadni..
- Iš, šta t je život!
- E, a šta ti više triba od ovoga? - pa svi udri u smij.
Ne volim putovati u grupi. Ići na koncerte, priredbe ni predstave, u grupi. Grupa kvari doživljaj, a na putovanje, koncert, priredbu, idete zbog doživljaja. Vaš jezik je višak, čak vaš glas sve pokvari. I u bučnoj muzici možete uživati, ako imate dovoljno tišine u sebi. A glasni smijeh ima namjeru. Da povrati sve u prvobitno stanje. Da unizi. Spusti na razinu koju ste nastojali prijeći. Što će vam stalno uvijek jedno te poznato isto?!
Da, iz te minijaturne prostorije, malenog samostana, maloga grada u maloj državi, kolikog je obilja izlio na svijet rečeni pustinjak! Da je slučajno mislio da mu treba i ovo i ono, bi li bio stigao uraditi sve što je uradio i još osjećati da je mogao bolje i da je mogao još?
U tome je razlika, o tome je riječ. Puževa kućica: sve svoje sa sobom.
Omnia mea? Mihi omnia!!
"Eto, i tako se oni zavuku u tuđe kuće, nabacaju na njih gipsa i morske trave, i misle da su nešto postigli. Da su se pomakli, da nekamo idu. A ne idu nikud, jer ne mogu. Pužu je kuća dio njega, ako je ostavi, nije puž nego golać. A kućica se onda polako osuši i možeš je sa dva prsta skršit. Dok je on u njoj, čvrsta je. A mi mislimo da ona štiti njega. Štite se međusobno. Ne može on bez nje, niti ona bez njega. Takva je priroda stvari. Sve je jedno."
Moja, jedva dvije godine, starija sestra nije mogla biti toliko mudra da bi mi ispričala priču o raku koji pojede domaćina i zavuče se u njegovu kuću, ali ja bi se bila zaklela da jest. Kad bi je sljedeći tren pitala da mi priča ponovo, gledala bi me kao da upravo padam s Marsa.
Ta je priča bila važna, jednako kao i molitva koju sam zapamtila, osjećala sam to, ali nisam imala svojih riječi, pa nisam znala prenijeti, točno pitati da mi pričaju ponovo baš tu, niti gdje ću je tražeći, naći.
Pa sam satima sjedila na obali gledajući morske pužiće zalijepljene na sike. Pitajući se, u kojoj je od njih živi puž, a u koju se već uselio rak. Sjećam se i dječaka s malim nožićima, koji su gulili priljepke sa stijena. Ne znam, da li za jelo, ili iz obijesti. Govorili su da se priljepci skupljaju "di je more šporko od travurine".
Meni je oduvijek, morska trava, mirisala privlačno. Nikada je ne bi nazivala prljavom.
"Tako je i s ljudima, sve isto preslikano: vide nešto što im se svidi, pa pokušavaju prekopirat. Pošto ne mogu sve točno prekopirat, nikad nisu zadovoljni, pa misle da, ako imaju točno to što ima taj drugi, točno tu kuću, kosu, glavu, um, da će postat sretni. Pa se prvo ulizuju, dodvoravaju, nastoje se dopast i sprijateljit:
- vidiš da smo iste. skoro iste. slične.
tako da ih ovi sami pozovu u goste. A kad uđu u kuću, pojedu i domaćina, pa oni zagospodare. I opet im ne valja, jer kad nema domaćina, kuća se osuši i možeš je sa dva prsta skršit. A oni i dalje misle da je stvar u kući, pa navale gipsa i betona i žice i željeza i svega. I postanu rob groba. Kuća treba da je živa, da se skupa s tobom kreće, di ti tu i ona, ona te štiti, to joj je svrha, a ne obratno. Ona raste s tobom, kako ti tako i ona, a ne obratno. Što je manja, lakše ju je nosit. I manje će pažnje privlačit. Ono što je unutra, plijeni i privlači. Ono što je oku nevidljivo ."
Nenametljivo.
A sveprožimajuće.
Čini ti se, prstom kad bi dotakao, izbušio bi rupu, kroz koju bi sve isteklo, kad ono... Sve je samoobnavljajuće!
Čisto ko suza. Slano ko zrak. Jasno ko nebo.
Dok ne doplovi oblak na kojem se navodi točan odlomak, redak ili stih citata, jer moramo nekom dokazati da je rečena mudrost potvrđena od strane najvišeg autoriteta. Mi smo medij, a ne izvor. Što bi mi bez posrednika!
"Crkvica se gradi, kandilon se kadi, u njoj gospa kleči i od srca ječi, bile prste lomi, gorke suze roni..."
- Jaaaadna…
- Daj mala nemoj i ti sad zajebavat'!
I tu počinje naša priča. Točnije, potreba da bude ispričana.
