Ja sam, na primjer, imala sreću odrastati u zajednici koja je procjenjivala bistrinu nečijeg uma, odlukama koje je promatrana osoba donosila i načinom na koji ih je provodila u djelo, pri čemu je najvažniji kriterij bio utjecaj na ostale članove zajednice. Ekstremnije od toga bi bilo, da su se u ravnopravne članove brojile životinje i biljke, a svaku bi granicu prelazilo, i promisliti o uključivanju pripadnika iz drugih društvenih skupina.
Dakle, uzrok - posljedica. Imate problem i trebate rješenje. Čije se pokaže u razumnom periodu kao najbolje i najisplativije, najodrživije na dulje staze, taj dobiva status obiteljskog zaštitnika. Plemenita karaktera. Rečenog, plemenitaša, plemića. Boljara.
Pošto um, nije naočigled svima, poput frizure ili kože kad se ta frizura ošiša, potrebno je i malo duže i strpljenije promatranje, što je izazov sam po sebi, i test, također.
Nije bila rijetkost da bi se tako jedan od najbistrijih umova pronalazio i prepoznavao u fizički najnezamjetnijima, poput starica, nevjestica i malih djevojčica. Stare su žene imale nakupljenog životnog iskustva, vlastitog i tuđeg, jer su, kao žene vječno zašutkivane, bile prisiljene pažljivo samo slušati, a budući da ih nitko nije doživljavao kao opasnost, pred njima se govorilo slobodno. Zaštićen onom, ako stara šta i lane, ionako svi znaju da je luda: "Pusti ludu neka govori". Ista je potpuno stvar sa nevjesticom u obitelji i sitnim djevojčicama. Za razliku od dječaka, od kojih se stalno očekuje da pokazuju hrabrost, pamet i vještinu, djevojčice se uglavnom pusti neka se snalaze same. Osim naravno, ako ih se ne odluči upotrijebiti za svrhu ispunjavanja praznine, pa ih se zarana pretvara u tortice, ovisne o tome koliko će se svidjeti i kome, potpuno opranog mozga, ali sjajne kože.
Govorim vam sad o raritetima i o ekstremima, jer je čak i meni kao djetetu, brzo postalo jasno da većina obitelji i širih zajednica funkcionira na bitno drugačije načine. I oni su, također, okupirani tuđim stanjima uma, više nego vlastitima, ali mjere ih na drugačije načine, i najbitnije od svega, isključe iz svojih procjena i promatranja i testiranja, osobu koju se namjere testirati. Uz prigodno pojašnjenje: "Naj je bolje kad ona ne zna, jer da zna glumila bi.".
A onda izmisle problem, namještaju trapule, unaprijed naštimaju nekoliko mogućih ishoda, koja nazovu rješenjima, i čekaju u koju će se klopku zaplest. U koju rupu upast. Da bi se pojavilo petnaestak vatrogasaca da spašavaju stvar.
Da, očekuje se da "pametnica" bude ženska. Ili netko koga će proglasiti takvim.
Moguće po onoj staroj da snaga klade valja, a um da caruje. A zna se 'ko je gazda u kući!
I dok su u zajednicama moga tipa, ženska bića uglavnom zaštićena svojom neprimjetnošću, u ovima u koje sam silom prilika bivala uguravana, žene su u prvom planu, bilo da se same bore biti na što vidljivijim pozicijama, bilo da ih se po rođenju namjestilo tako, bilo da su od ovih prije spomenutih kojima se testiranjima za koja same ne znaju, nastoji odrediti mjesto i vrijednost u društvu.
Izbor im nije velik, jer je određen i ograničen samo onime što već same znaju ili su imale vidjeti da to tako drugi rade. Dakle, ili je za kolače ili za slike, ili za mazanja, ili za maženja.
Ovaj drugi tip društva, koji dijeli ženska bića na "tri em" (brojevima i slovima 3M: oznaka za maca, mudrica, mučenica), uobičajeno se smatra feminističkim. Borba za ženska prava, ravnopravnost spolova, svako po sposobnostima i mogućnostima, svakome po potrebama, i slične popularne parole.
Ta takozvana feministička i nasilu feminizirana, prevladavaju pogotovo tamo gdje je dobro usidrena muška dominacija.
Niti je tajna, niti je jako neobično da se naši junaci sakrivaju ispod prve suknje koju vide, kad naslute opasnost. Postali su toliki eksperti u predosjećanju oluja, da ih sami mogu uvjerljivo glumiti. Svi znaju da naj je gore kad muškarac plače. Pa se čitav svemir skupi samo da bi njemu otirali suze.
Ništa nema brige za posljedice.
Sjećate se one priče, o mališi koji je stalno vikao "To je vuk! To je vuk!", da mu nisu povjerovali kad je vuk za stvarno naišao?
Sjećaju se i oni, zato su i pripremili toliko dežurnih krivaca.
To su ove cure, koje nisu tile dat!, koje i tako niko ne voli, koje se testira, i koje će valjada poslužit nekoj svrsi. Sve dok oni glume kako nešto važno rade, vade svih i sve iz problema, i rješavaju situacije komplicirane.
Ako je komplicirano, sto je posto fingirano.
I sad se desilo da se jedna iz prve grupe, u kojoj je zajednica vidjela stvarnu vrijednost jedne pojedine i određene male žene te se prema njoj na prikladan način i ponaša, dakle, s dužnim poštovanjem, jer je ipak riješila jedan stvaran problem, ma kako se nevažnim kompliciranima mogao učiniti, morala pomiješati s drugom grupom ovih koji na sav glas poštivaju žene! Sve! Bez iznimke i zadrške! Više nego muške. Jer one to zaslužuju.
Prvo što primijeti je da u tim društvima nema osobe u koju bi se moglo u ičemu pouzdati, iako je hijerarhija strogo određena. Zna se tko, imenom i prezimenom, sjedi na vrhu piramide i kome se najskuplji darovi nose, inače...
Logično, ne poštuje nikog, oponaša druge, dok joj se ne otvori, što se od nje očekuje.
Oni mjere, kako se čini, prisutnost nečijega duha, stvarju ili likom u koju ili kojeg su mu oči usmjerene.
Promatraju da l se nekom oči sjaje ili žare, trepću li ili namiguju, i na osnovi tih kratkih tjelesnih trzaja donose velike zaključke o nečijem stanju duše, određuju mu tijek života, i zalijepe etiketu tog i takvog karaktera, i nikakvog više!
Ako su vam oči sjajne dok gledate u osobu suprotnog spola, tada ste zaljubljeni, ako u osobu istoga, ljubomorni. Iako se s pojavom homo/bi/trans-osobnosti, i to nekako izmiješalo.
Ako su vam oči upaljene dok gledate kroz prozor u nebo bogu pod oblake, lud ste i treba vas spašavati. Iako se s pojavom genijalnih zanesenjaka, i to nekako pretvorilo u velika očekivanja.
Ako su vam oči suzne, depresivan ste, i trebaju vam terapije i elektro šokiranja. Ako su vam oči mutne, e to je siguran znak poremećena uma.
Mogla bi vam ovako u nedogled nabrajati, svejedno me nećete ozbiljno shvaćati sve ako ćete i čitati sve do ovdje.
Odsutnost duha se mjeri odbijanjem ili izostankom ulizivanja osobi koja misli da je glavna. Kao, taj glavni je taj koji osigurava, koji nudi, dijeli i proizvodi hranu, odjeću i betonske blokove koje zovemo stanovima. Da nema tog jednog njega, i da mu se ne poklonimo, svi bismo bili i goli i bosi, i gladni i žedni. Atroke bog na nebesima!
Samo kompletna budala bi pilala granu na kojoj sjedi. A pila je neulizujuć se.
Ako ste miran, tempirana ste bomba, vječna opasnost, i zato vas se treba razdrmati, rastresti i razveseljavati. Bez obzira što pojam veselja ne mora odgovarati isti svima. Vi znate koja ste boja i koji ste okus: onaj pravi. Onaj koji svi potajno ili javno žele za sebe. Onaj koji i kakav svi trebaju biti.
U svaku zajednicu, u svaki razred, stave barem jednog takvog. Jednoga od tih koje treba rastresati.
Podmetnut je, neću vam lagati, zato da bi, on jedan miran takav kakav već jeste, olakšao pripitomljavanje divljih. Ali, pošto su i učiteljice i šefice zajednica, već i same divlje, to nema podrške, i njegova tiha i nijema prisutnost mu je jedino oruđe i jedina zaštita.
Što bi jedna grupa veseljaka mogla naučiti od jednog tihog pojedinca?
Pa da bude tiho. Da se nauči poštivati vlastitu i tuđu privatnost. Da čuva svoje stvari i da ne dira druge. Osim ako mu se same ne ponude. A čak i onda da ima izbora, prihvatiti ili ne. Da gleda svoja posla, i da ako može uči na greškama, a ne da ih se srami i gura pod tepih. Da ne petlja, i da se ne petlja u ono čemu nije dorastao i što ga se ne tiče. Da radi na sebi. Da upozna sebe. Pa kad upozna dobro samog sebe, može, ako se osjeti pozvan, i drugima pomoći.
To.
U grupi se teško uči. A još pogotovije, grupa sama teško uči. Teško, ili nikako.
Ja sam, dakle, imala sreću da budem dio ove prve zajednice koja je iznašla način da unutar sebe štuje pojedince. A onda još veću, što me je život poslao da vidim kako drugi "žive". Te uvidjeh dobro sve prednosti i nedostatke, prve i druge.
Oduvijek sam se ravnala i još se uvijek ravnam po tom davno prošlom sjećanju. Jer, kako se čini, ta moja obitelj nikad u ovoj fizičkoj stvarnosti nije postojala.
Bila je jednom jedna mala Palma, koja je puno pametna bila, uvik je puno čitala i puno je toga znala, i koja se nije tila udavat. Pa su joj ušli u sobu i sve porazbijali. I veliko su zlo učinili. A kad su je našli, izmrcvarena tila, imala je tako zadovoljno lice, ko da je boga uvatila za bradu. E da je prije bilo znat! Ne bi joj propa život.
Tipkam vam ovo, gledajući njenim mokrim očima.
Da je sada živa, rođena u ovo doba, na osnovi tih očiju, smjestili bi je u stacionar, radi zaštite: da sebe zaštite, jer ne znaš ti šta ti ona može. Bez obzira kako vam se razumno obraćala, kako pametnim i blagim riječima, kako nježnim i tihim tonom. Mislili bi, jer ne biste razumjeli jezik kojim se služila, da ne zna što govori, i da vas napada. Takvo je stanje kolektivnog uma.
I ove zgodne moderne cure, sve bi one imale iste takve oči, iste takve izraze lica, ista takva zamućenja, kad ne bi bilo kolobara šminke, maskare, tuševa i sjenila da ih zamaskira. Pa su prebacile pažnju s onog što ih stvarno muči i onoga što bi stvarno trebale rješavat, na oblike kutijica, bočica, boje pakiranja. Čak ni cijena nije bitna. Bitan je naziv i bitna je marka, ljepila koje će nosit poput drugog lica, preko iste maske.
A to što govore, i što imaju za reći, ili što bi možda imale za reći, ionako nitko ne sluša, ne razumije, ne reagira. Tri su em su tri su! Koje izabrati? Sigurno ćeš pogriješiti!
Smiješno je što oni to zovu svjesnim izborom.
Oblik i izgled oka govore više o nečijem karakteru, jer je oko ogledalo duše. Otvorenost i širina pogleda određuje se bojom i potezom šminke i sjenila. Čak izvijenošću obrva. Do te mjere da i same vjeruju u to i važnije im je što im kaže ogledalo, nego svrab po vlastitoj koži.
Prodavačica kozmetike i ona koja ju nanosi, bolje zna kako se osjećate kad vam stavi dva sloja pudera s fiksatorom ili bez njega. Na koliko dugo.
Pa mi vi recite da nisu začarane. Da ne postoje čarobne riječi. I da ne možete biti proklet uz svesrdni pristanak.
Tanka je linija.
Postoji i šminka koja oponaša prirodan izgled. Ne dajte se zavarati.
Mislim da je sjećanje, ili priča koja je pratila teta Palminu smrt, bila razlog što se mami dogodilo to što se dogodilo, i razlog što je tretirala ili bolje sačuvala mene, ovako kako već je, kakva jesam.
Strah od desetminutnog horora, moguće i kraće, mislim da je smrt bila trenutačna, natjerao ju je u cjeloživotni pakao sa "tatom". A onda taj pakao u svo ono pretvaranje i prenemaganje i laganje koje je štitilo mene. Mislim da sam uspomenu na Palminu, upila preko nje. Isto ko što se jasno sjećam da su mi razne nepoznate žene meketavim glasovima unoseći se u lišce govorile: "Ti si naša Palma. Jesi li ti naša Palmina?"
Nepoznate moje tete, neprisutne u mojem životu, nepozvane i daleke. Sve su vjerovale u reinkarnacije, u putovanja duša i u seobu iz tijela u tijelo. Moguće da su je prepoznale u mojim mokrim očima. Moguće da su je prepoznale u dječijem tonu glasa. Možda u nekoj frazi koju sam ponavljala. Bhagava. Bagava. Dugo sam mislila da je to riječ kojom me žele uvrijediti i koja označava bogalja. Tko zna, možda i jest. Na nekom jeziku. U nekom drugom društvu. U ovome drugom, u koje sam silom utjerana.
Tako su Palmu podijelili nasilu. Mamu su prisiljavali da se dijeli. A mene kradu samo u riječima.
Tri iste žene, tri iste sudbine, svaka svoju je ponijela ili podnosi na samo svoj način.
Eto to je mislim ta stvar izbora. A ne profesija ili zanimanje. Maska koja se navlači, od roba do groba.
Imale smo, mislim, a da nas nisu ni pitali ni ciljano testirali, bolje živote i bolje izbore.
I u tom je, mislim, to, što zovu obiljem.
.jpg)
