Lica drugarica, prijateljica iz osnovne i srednje škole, sa starih fotografija, više ne izgledaju poznatima. Ne govorim vam ovdje da su sada stranci, zbog puno godina koje su prošle i kroz koje smo izgubile svaki kontakt, nego da, zbog zdravog odmaka, mogu gledati sve bez emocija, pa zato tobožnjim novim, svježim očima. Onako kako bih ovlaš pogledala lica s reklama iz časopisa ili sa portala koji forsiraju retro look. Što je bilo moderno prije pedesetak godina, dobra stara vremena i dobre djevojke koje idu u raj baš sve.
Onako kako započinje svaki starinski horror film, ne scenama nasilja, zidovima poštrapanih krvlju, nego dječjom igrom, uspavankom ili šlagerom sa radija na kuhinjskoj radnoj plohi.
Znali su naši stari gdje počinje rat za preživljavanje. Odakle nas vrebaju čudovišta. Tko su. Mogli smo to biti i mi sami.
Nađa i Maja, dvije male fotografije, one koje su se stavljale na pokaz za bus, pa pošto ih u radnji prodaju više nego što ti stvarno treba, jednu uzme mama, drugu baba, treću baka, četvrtu daš momku ako ga već imaš, ako ne, uzme je najbolja prija, eto tako ja još čuvam njihove male slike.
I jedna i druga imaju ona okrugla, plosnata lica, s prćastim nosevima, kakve danas povezujemo sa licima osoba s autizmom. Ali one nisu bile dijagnosticirane rano, ni jedna ni druga nisu autistične bile, dapače. Ali tko zna, kakve su bile kad nismo bile zajedno! Kako bi se činile nekome stručnijem od mene.
Na slikama od sljedeće godine, ili nekoliko njih, istoga malog formata, i jedna i druga imaju dosta crnoga oko očiju i na trepavicama, i minival s pramenovima. Taj minival s pramenovima i dandanas je najskuplja moguća frizerska varijanta.
Lica su ista ispod sve te šminke: okrugli i plosnati obrazi, mali prćast nos, prirodno debela usta, za kakva današnje cure plaćaju i pate, oko kojih lebdi onaj zamišljeni osmijeh govoreći "znam te, proziran si, mogu te prozrijeti ali ti neću ništa".
Iza onog crnog ispod trepavica nema očiju, ipak je ovo horror priča, nešto se sjajucka, ali može to biti mržnja jednako kao i suze. Šminkom može vješta šminkerica otvoriti pogled i podarit mu jasnoću, sjaj i bistrinu. Vaše oko, tuđem oku. Razumijemo li se stvarno, ili koristimo iste izraze i fraze za različite stvari?
Sad sa ove distance vidim da su one morale prolaziti potpuno istim putem, podnositi potpuno iste terete, koje sam podnosila, kojim sam prolazila i ja. Možda i istovremeno. Možda smo jedne drugima stajale na putu, ne znajući da bi ga mogle olakšati, skloniti se ili makar ne otežavati, kao što smo otežavale. Međusobno se bez prestanka uspoređujući, oponašajući, tiho svađajući, sve do razlaza.
Potpuno istim putem, potpuno isti teret, svaka je nosila na drugačiji svoj način.
Put je uvijek isti, onaj koji se može odrediti linearno, od kolijevke do groba: vrtić, mala škola, pričest, krizma, vjenčanje, ugovor za stalno, životno osiguranje.
Teret uvijek isti, vezano na stazu koja je linearna, od kolijevke do groba: obitelj, sestra/brat, prijatelji/slučajni prolaznici, kuća, ne nužno vaša, posao, ne nužno vaš, djeca, ne nužno vaša.
Cjeloživotno izluđivanje, koje se izrodi u autoimunu bolest koju će svatko pokušati izliječiti, ublažiti, umanjiti, da bi svijetu dokazao, prikazao, pokazao... to što mu je već u planu.
Kad ste najmlađa u obitelji, miljenica ili maskota, to znači da nemate kome, pogotovo ako se stariji protive želji za posjedovanjem kućnoga ljubimca, dakle, nemate kome prebaciti krivnju, sve je na vama. I s vama bi stalo. Nestalo, onda kad vi nestanete.
Ako umrete tiho, svi tako lijepo plaču.
Ako odete na faks, sve se uroti tako da vas se vrati na polaznu tačku.
Ako napravite cirkus, mirno vas proglase crnom ovcom.
Ako se udate kako je i bilo predviđeno, samo ste si poduplali obaveze, a tko to može nosit?
Maja je, navodno, imala tešku govornu manu, a ja koja sam dosta vremena s njom provodila nisam znala za to. Pričale smo, uglavnom, o svemu. Razumjele smo se dobro. Ali sjećam se zgode iz razreda, kad ju je nastavnik, neugodan jako, ali s reputacijom pravedna & stroga, ispitivao pred pločom:
Na svako pitanje odgovarala je spremno, nije rekla ništa suvišno ni glupo, bila je pristojna i ozbiljna, od nje tako pametne i smjerne mogao si i pohvatati ono što je promicalo na "predavanjima", a onda je on hrapavim podrugljivim tonom prekinuo:
- Šta si sad stala tako? Kako to držiš glavu?
- Mo-olim?
- Šta moliš, nije ti ovo crkva, ovo je sekularna škola, u crkvi se moli
Razred je spremno zahihotao.
- I kako to govoriš? Kakva su ti to usta? Bogati, ko da nemaš zube, polomili se od oraja.
Štogod da to značilo. Znate kako vas već neriješene zagonetke drže godinama na iglama. Sve one misterije koje plutaju oko nas, tražeći da budu usidrene.
Tu počinje mit o Dentati.
Tad sam prvi put primijetila da Maja stvarno zamuckuje.
Da se u stvarnosti radi o zamućkivanju, znala sam po svojoj koži, ali prema drugima, pogotovo pred drugima koji se neće ustručavati iznositi svoja zapažanja, mišljenja & spoznaje, uvijek smo stroži.
Prije nego što zine, reci joj da je lažljivica. Prije nego prinese ustima, reci da je proždrljivica. Prije nego uzdahne, škrta škrtica koja ne bi ni zrak podijelila s voljenima, kad bi joj se moglo.
A Nađa, Nađa je imala najduže nokte od svih cura u razredu. Samo da ponovim da je vrijeme ove radnje prošlo stoljeće, ali da su cure i tad veliku pažnju posvećivale svojim noktima. Gojile su nokte, tako se to zvalo. Značilo je nešto, čak do granice svojevrsnog takmičenja, koja će uspjet svih deset na rukama imat podjednako oblikovane i duge. Govorilo je to nešto o karakteru, koja ima čvršće kosti, kičmu, temelj, tako nešto. Šokovi su bili i suze su vrcale ako bi koja slomila nokat, nokat a ne prst. A Nađa je imala najduže najdulje.
Nije to praktičan alat, zato joj nismo zavidjele, ali drugima, onima koji se nisu ustručavali glasno iznositi svoja zapažanja, mišljenja i analize karaktera, sigurno da smo ispadale tako.
Nađa je, mislim, bila, ne mogu to sad znat sigurno jer nikad nisam pravo ni znala ni mislila o tome, iz obične radničke obitelji, i velika je vjerojatnost da su je njeni ugurali u društvo s nas dvije. Vidjela sam dosad u životu hiljadu sličnih prigodnih sprijateljavanja, tipa:
Ako one prihvate mi ćemo govorit da kako su fine i dobre, one iz gosposke se druže sa običnim svitom, a ako ne rećemo da se ne denjaju, pa neka svit reče i vidi i odluči kakvi je ko. Po dici se vidi kakvi su im stari. Ne pada jabuka daleko od stabla.
i tako.
Kad ste najmlađa u obitelji, miljenica ili maskota, nemate izbora. Idete kamo vas šalju. Uzmete što vam se dade.
Po načinu na koji se (počela) šminkati Maja, sada s ove udaljenosti preko ovih malih fotografija za pokaznu ili za indeks ne znam više ni sama, mogu vidjeti da su njih dvije imale odvojenu priču od ove moje.
U istoj kovertici s njihovima, su moje dvije tri slike istoga formata. Ako sam dvije morala dat za pokaz, dvije za indeks i za ličnu kartu, znači da nikome nisam poklanjala preostatak. Ili ih nitko nije tražio ni htio.
Svijetlocrveni ruž, bitno drugačije nijanse od ove koju nose njih dvije, na uskom blijedom licu. Kratka sjajna kosa sa kolor šamponom da pojača kestenjastu. I crna marama preko mršavih ramena.
Crnina se oduvijek činila kao jedini izbor. Nisam nikad nosila crno jer je takav bio trend. Ili zbog žalosti nad nekakvim gubitkom.
Od puberteta na ovamo, to je bio način da označim svoje granice. Do ovdje i dalje ne. Sva ona gospoda i gospođe koje su mislile da vam moraju na neki način izraziti divljenje zbog ili preko robe koju je za vas izabrala mama. Pogotovo kad dobro znate da mama nije izabrala ništa, da je kupila to što je kupila jer, baš suprotno, nije imala izbora. Kako sam hiljadu puta do sada, sada odrasla ja imala priliku na vlastitoj koži osjetiti nametljivu agresivnost prodavačica koje znaju što bi za vas bilo najbolje:
- Mme, ovu, ovu, ovu, svi će bit ljubomorni i svi će te pitat di si to uzelaaaa.
Ne želim da me svi pitaju. Nisam ja vaša hodajuća reklama. Pustite me na miru. Eto to je moja crna govorila. A ne kojem klanu pripadam ni kakvu glazbu slušam. Klasičnu, mhm, aha, da, naravno. Alter pop. Goth!
Eto, tako smo se odvojile.
Iako priča kaže da su darkeri ti koji žive u paklu, ili su na putu prema tamo. Ja nisam nikad bila darkerica. Odmakla sam se od njih jer mi nije bila privlačna stvarnost koju su nastojale oponašati. Budi kao svi drugi, tako kako ti ja kažem, & svi su na nas ljubomorni zato što vide kako smo namazani i namirisani i uređeni, sređeni, i ...
- Kako mi tebe svi puno puno volimoooo.
Nije to ljubav.
Nije ljubomora, lijep osjećaj. Zbog čega bi mislila da postižem nešto naročito u životu ako u drugima izazivam osjećaj koji nije lijep? Ako želim ili mogu biti uzrok kakvoj promjeni, htjela bih da ta promjena bude na bolje. Ali pošto nije i pošto to ne mogu, onda biram ostati nevidljiva. Eto, zato sam uvijek birala crnu.
I sada se, kao stara najradije u crninu umatam i umotam. Kao da se vraćam kući. U duboku gustu toplu noć. Za nju se hvatam. Rukama i prstima. Očima. Dahom. Dahom darovanim, ukradenim, posuđenim s njezinih trepavica.
