U svakoj je kući bila po jedna. To se znalo, podrazumijevalo. Iako nitko nije znao, koja od žena, niti da li žena, jer, mogla je to biti i muška vještica, vještac ili višćun, a mogao je i mijenjati oblike, tijela i spol. Nitko to nije znao, od ukućana, ni od putnika dobronamjernika, ali po susjedstvu se znalo, šaputalo. Uvijek o nekome drugom, naravno, nikada o svojima, naravno, a po potrebi smo svi svoji.
I, iako je svaka kuća imala svoju, uvijek bi se izabralo govoriti samo o jednoj, kao da je ona sama i kao da druge ne postoje. Postojale su naravno, čekale u rezervi, čekale ni ne znajući svoj red. A reda mora biti.
Ta se stvar ne smije iscrpiti, ne smije stati. Jer ako stane, ako prestane, prestao bi sami život.
Vještica, to vam je nešto, kao dežurni krivac, strašilo, žrtveni jarac ili janjac, ovisno iz kojeg ste kraja, jer svaki kraj ima svoju inačicu, iako misli da ono što sam ima, nema nigdje nitko u svijetu.
Svijet je manji nego što to ljudi misle. I sličniji smo jedni drugima, nego vlastitom odrazu u ogledalu. Jer ogledalo zamijeni lijevo za desno, i ako ne gledate pažljivo, a nemate sreće da vam je netko to mogao reći, lako biste mogli potrošiti čitav život misleći da je ono što je pravo, krivo. Ili obratno.
Ne morate to biti baš vi, ali netko iz okruženja je uvijek žedan krvi, a kako sve tradicije brane da se s krvi petlja, osim jedne, taj netko uvijek gleda utaživši žeđ, prebaciti odgovornost, ili krivicu ili grijeh, nazovite vi kako vam je drago, na nekoga drugog. Tome vještice služe.
Zvali ih mi crnima ili bijelima, radi se samo o crnim ili bijelim lažima. Jer, navodno, svi lažu, samo što netko to radi s namjerom da ošteti nekog, netko da zaštiti nekog, netko da zamrači ili iskamči nešto, a netko zato što to svi rade pa sam ne zna što bi sam drugo osim laganja mogao.
Ovaj zadnji, obično biva oklevetan za najgorega. Nalijepe mu i što jest i što nije. Natovare toliko da se jedva podnosi. Dok mu ne popucaju rebra. A kad se slomi i kičma, kažu da je bio dobar čovjek ili da je šteta svakog čovjeka, pa makar bio i najgori lopov, pa se prebace na drugu kuću u susjedstvu.
Zao duh se preselio. Duhova se stvarno jako teško riješiti. A najdraže su im kuće u kojima ima dosta djece ili blaga. Pošto su svi, ili vidjeli ili čuli ili čitali ili slušali na propovijedima o tome kako je neki od proroka istjeravši zle duhove iz čovjeka u svinje, pa potopivši svinje u more potopio i zlo u njima, to više nitko ne drži blago po kućama, ali zato svi, ili velika većina drži u kućama kućne ljubimce, pa se duhovima nije promijenilo ništa. Niti onima koji predviđaju u čijoj će se kući sljedeći put nastaniti.
U toj su drugoj kući od rođenja odgajali jednu da bi bila - žrtva.
Ona je to zaista i bila, da se razumijemo, odrasli su članovi dobro razumjeli pročitano: znakovi su bili posvuda, proroci su govorili razumljivim jezicima, i svi su govorili isto, čuda su se bez ikakve sumnje događala u blizini tog djeteta, ili zbog njega ili kroz njega. Jedino na što nitko nije računao bilo je to da oni, ljudi, obični ljudi, nisu ti koji određuju smjer, a kamoli ishod putovanja.
Ako ste ikad čuli za izreku da cilj opravdava sredstva, onda znate da nitko nikada nije natuknuo da zna koji bi to bio cilj, osim smrti, niti da se, ako je smrt to čemu se teži, ne može smatrati naročito uspješnim onaj koji do tamo stigne - prvi.
Ljudi odvajkada lukavstvima nastoje nadmudriti smrt, dobiti na vremenu. Deset minuta je čitava vječnost! A sad odjednom - šta?
Trebali su se samo brinuti o njoj, a ne iskorištavati ju.
Samo to.
