Ona je bila prvo kristalno dijete za koje sam čula i imala čast osobno poznavati. Doslovno, kristalno.
Odrasli su najprije govorili da ima staklene kosti. To vam je slično onome izrazu za koji ste sigurno jednom čuli ali niste sigurni što točno znači ili koga imenuje, "slon u staklani" ili staklarskoj radnji: staklo je lomljivo, a slon je trapav, pa to. Staklo kad ga baciš o tlo, ili pogodiš njime protivnika, može se razletjeti na hiljadu sitnih komada, a onda i ta staklena prašina, također, nešto slično kao ove današnje plastične mikročestice, ako je udahneš, izrezat će ti pluća. Ako ti se zalijepi za kožu, teško se ispere, a koža, kako je po sebi porozna, upije ju, i eto ti vraga. Ne mora se konzumirati otrov oralno, ili intravenozno, jednostavno se udahne, uđe ti kroz kožu, tako sitna i fina tvar, poput te vražje prašine, ne vidiš je, ali ona tebe zna.
Ne znam je li Milica u ovoj paradigmi bila slon ili čitava radnja, znam samo, dobro se toga sjećam, da je njena mama gorko plakala, da je moja mama jedina od svih žena koje sam poznavala i koje nisam, imala razumijevanja za njezine suze, i bila jedini glas tim nježnim bićima koje su izbjegavale kontakt s vanjskim svijetom, svojom voljom ili zbog odluke obiteljskih poglavara, taj dio ne znam ni danas.
Neki put je ljudima lakše razumjeti ili prihvatiti da su anđeli među njima, nego nekakvo medicinsko obrazloženje, moguće je da iz tog razloga i anđeli i demoni jednako dobro razumiju latinski.
Ako je zdravstveni slučaj ili problem, šta se ne izliječi više, koliko smo novaca dosad dali doktorima! A ljudi od vjere ne traže novce. Kad vidite trud i pažnju i strpljenje i blagost usprkos svemu, jedini način na koji im sve to možete vratiti i platiti je onaj iz materijalnog svijeta.
Tako je Milica, još za svog života postala anđelom. A onda su ljudi, budući jesu uvijek skloni pretjerivanju u svemu, i njenu mamu proglasili maltene Bogorodicom, pa je sve postalo još puno opasnije; pa su nakon anđela i demona uskoro i kod nas, o našoj maloj zajednici govorim, postali popularni svemirci i vanzemaljci, kriptonci i blufonci, djeca cvijeća, kristalna djeca, indigosi i sve ostale dugine boje, nisi znao koja ti je ljepša koja draža, a bilo je mjesta za svačije dijete.
Bolest, poremećaj, fenomen, ne znam kako to nazvati, lako lomljivih poroznih kostiju, s kojim je rođena, Milicu je i njezinu majku, i dalje držao u pokretnom krevetu, i kad je došla do dobi onih anđeoskih bića koja više podsjećaju na pop pjevačice nego na ružičaste kupidone sa srebrenim strjelicama koje pogađaju tvrdoglava srca došljaka.
- Opet ležiš.
- Prošlo ti je podne.
Postoji čak i pjesma, navodno iz srednjega vijeka, ali mislim, sigurna sam da sam je čula u nekoj pop ili rap obradi ili čak originalu!, jer povijest ne prestaje stalno iznova izmišljati sebe uvijek istim riječima i sa istim namjerama i ishodima:
- She's all dressed up for the bed / Flowers are for the sick and the dead.
Bio je jedno vrijeme dokumentarac na You Tube-u, ali brzo su ga makli, o tome kako su ljudi iz staroga vijeka, dakle još davnije od spomenute rime, rješavali ljude s misterioznim bolestima: već su vezani za krevet, i bez lanaca, i bez drogiranja, po prirodi stvari ne mogu iz njega. Ergo!!
Kad su otrpali Pompeje, u čitavome gradu nije pronađena niti jedna školska zgrada, ali takozvanih javnih kuća s posebnim uslugama je bilo koliko ti srce želi i želudac može probaviti. Anđeli, djeve, dame i mekoputnici, jer nema ovdje, nikad nije bilo, razlike između spolova kad je nečija zabava ili ljuta želja i potreba na tapeti, su boravili u jako malenim sobicama na čijim su zidovima bile opscene slikarije akrobatskih vratolomija koje danas nazivamo tantričkima.
Čista nekrofilija.
Sličan osjećaj imam i danas kad moram ući u bolničke zgrade. Oni metalni kreveti na tankim nožicama. Pomična uzglavlja i uznožja. Baldekina uokolo. Grijanje na plus trideset ljeti, zimi. Uzdrhtane lijepo namazane sestre i snažne i zdrave spremačice. Užurbani doktori u viziti, nešto kao rišu i popravljaju na grafovima zakačenim za rešetku vašega zatvora, a vama direktno ne govore ništa. Ne zanima ih vaša glava, ne čuju zvukove koje vi proizvodite, osim ako ih to nešto ne napaljuje u bilo kojem smislu. A gaće ionako ne nosite.
Milica je bila doma, u svojoj kući, u svojoj sobi, istoj onoj u kojoj je odrastala, u kojoj je jela, čitala, igrala se, na svoj tihi način. Neko vrijeme su je puštali na miru, jer je netko rekao da još nije žena, da nije dobila stvari, nije prokrvarila. A onda se netko sjetio da žena prokrvari tek kad počme imat odnose, i da je muški ud već izliječio i gore bolesti od njene.
- E da je prije bilo znat!
Miličinoj mami je prepuklo srce dok je bila na cesti u koloni prema jugu. Netko je rekao od vrućine, netko od stresa i nervorziranja, a netko od tuge za Milicom.
- A moglo je i od srama. Bar je umrla ko žena.
