Navodno je Internet postao to što već jeste, dakle velika tržnica, zahvaljujući angažmanu vještica iz stvarnog svijeta, i duguje svoju popularnost običnim malim ženama, koje iako same žive neprimjetnim životima, stvaraju stvarnost onih koji misle da žive punim plućima.
I ne mislim ovdje samo na osobe ženskoga spola, spol tu igra manje bitnu rolu, nego više na one koji koriste svoje ruke, misli i uopće tijelo, vrijeme i energiju, radeći nešto svoje, pa bilo to pletenje košarica, uzlanje konopaca, pisanje SF noveleta ili dizajniranje i izrada nakita, odjeće ili namještaja.
Znate ono, kad obični kažu da imaju omiljenog pisca ili pjevača ili sportaša ili dizajnera parfema kojega žele upoznat baš baš? Pa kad ga upoznaju "shvate" da je sroljo, gad i mrgud. Takvih vještica!
- Ali valjda je to oznaka genijalca! Oni ne vole nas ljude, općenito.
Radi se samo o tome da "genijalci" učinkovitije koriste svoje vrijeme i snagu. Ruku na srce, u 24 sata koliko se toga može? Netko je izabrao u to vrijeme napisati pjesmu, isplesti rukavicu ili udarati loptu, i ponavljati isto, sa stalnim malim poboljšanjima, dok ne stigne do savršenstva koje će netko kao takvo i prepoznati. Dok netko drugi u isto vrijeme fantazira o tome što netko drugi radi ili ima ili nema, i što će ili bi on sam mogao imati ili biti ili uraditi, da samo ima mjesta i vremena.
Sjećam se da je jedno vrijeme, Internet ovu tvrdnju o vješticama, shvaćao prilično doslovno, te je sa svakoga ugla iskakala po reklama o skidanju i o stavljanju crnih i bijelih uroka, prodavali su se amuleti i talismani ili makar narukvice s magnetima koji poboljšavaju krvotok i reguliraju ostale tjelesne tekućine, uklanjale su se bradavice i mladeži, samo je trebalo kupiti tu neku specijalnu tvar i biti uporan u trljanju.
Onda je jedna duhovita žena prilično glasno, tako da sam ju čak i ja čula, zavapila:
- Kako oni znaju da ja imam po vratu sitne bradavice i papilome? Ovo je zastrašujuće! Zbog čega netko nešto ne poduzme za zaštitu običnih korisnika interneta?
Kako se svi sa svojim strahovima borimo na svoje načine, iz lančane reakcije pamtim stariju gospođu koja je rekla da ona voli svoje bradavice i da neće tolerirati nečije neukusne primjedbe na račun ičijega fizičkog izgleda.
- Danas moje bradavice, sutra tko zna čije. Danas bradavica, sutra tko zna što.
Danas baš ne iskaču, barem ne meni jer sve postaje duboko personalizirano, u oblicima oglasa sa ružnim slikama, ali vidim da ima dosta baš! pravih! klinika i privatnih ordinacija baš! pravih! liječnika sa diplomama poznatih sveučilišta, koji nude istu uslugu na drugačiji način.
Ako ima ponude, bit će da ima potražnje, ili je stvar obrnuta.
Ja imam, oduvijek sam imala, takvi smo po familiji, dosta madeža u svim bojama i veličinama, i znam da se jedno vrijeme govorilo da su tako "obilježeni" jako sretni ljudi. Pjesnik je rekao "kao zvijezde po nebu, ili biseri na dnu oceana".
A koža se mijenja, s godinama. Po njima to sigurnije znam. Da nisam svaki put ista. Neki put u istom danu, na dodir sam čvrsta ko makadam s tvrdim kamenčićima, a neki put ko mliječna staza mekana i glatka sa svim nebeskim prosucima nadohvat.
Po njima znam da mi je dopušteno ne biti uvijek ista. Mijenjati se s vremenom. I vraćati u slična stanja. Po njima znam zasigurno da nisam uvijek ista, ni očekivana. Iako postoji slutnja, ili prije nešto kao očekivanje ili nada, da postoji sigurna točka, mjesto na meni, u meni ili oko mene, koje barem na neko vrijeme, stoji, čeka i jest baš ondje i onakvo kakvo me je jučer, prekjučer čekalo i našlo.
Pa onda onaj moment, kad vam sve modne savjetnice iz svih modnih časopisa i portala, tihim, strpljenim glasovima vrište da
- … svaka žena MORA imati, jer jedino to po prirodi stvari MOŽE, lijepu kožu i lijepu kosu.
Pa vam nude šampone i losione. Pa ako to ne upali, pudere i boje. Pa ako to ne upali, pilinge i tretmane kože. Pa ako ni to ne upali, dubinsko čišćenje i agresivnije abrazive. Pa počinjete sami vapiti za intervencijama kirurga plastičara.
- … jer ne možete birati sami kakav vam je oblik oka ili nosa ili usana. Iako se sve to dade iscrtati. Ali šminka ne traje dugo, a i razlije se. A kosa i koža, ako su vam zdrave i ako su vam pravilno nahranjene, uvijek će takve biti, u podne u ponoć, gdje god se nalazili kad god se i s kim god se probudili. Kad vas vidi, uvijek ćete mu bit ista i predivna.
Majko moja mila, koliko muke, za koga?!
Moj otac i moja velika sestra imaju prirodno čistu kožu, takva je makar obiteljska podjela. Mama i ja smo pristojno obilježene. U podnošljivim granicama.
Mislim da sam na nekome mjestu čula, čitala nešto o povezanosti pigmentacije kože sa krvavim znojem, ali davno je to bilo da bih mogla prenijeti točno što je netko drugi mislio reći. Ovako samo kako sam upamtila ili razumjela tumačenje bogatstva kojega su mladeži znaci ili nagovještaji, a tiče se iskustva, životnog iskustva i načina na koji se kroza nj ili do njega dolazilo. Nešto su, kao žetoni, protuvrijednost duha u materijalnom svijetu, zarezi i oznake "tu sam bila, to sam vidjela i iskusila".
Znam da je mama jako patila. Znam da su joj nekada ruke, šake i podlaktice bile osute tim narančastim mrljama krvi, da je izgledalo da će prokapati vani, ali nikad nije.
Vidjela sam još, u svome ovom životu, i u drugih ljudi u sličnim situacijama sa istim takvim promjenama na koži. Sjećam se Robija, on je bio narančast od vrha glave sve do majke zemlje, tako su govorili. Sigurna sam da je otac imao veze s njegovim misterioznim nestankom i smrti.
Točno ga sad vidim kako se cereka dok priča da je šporak i da ga triba čeličnom žicom dobro izbruškinat.
A mama, i ja vjerojatno, s istom takvom kožom, pod njegovim krovom.
I on misli da je on čist. U glavi.
I stalna opasnost moje velike sestre i cura s kojima se družila. Svijest o tome da me one, ne, ne razumiju, nego niti ne slušaju ni ne žele čuti. Dok se cerekaju dok pričaju o nekoj svojoj neodređeno tajanstvenoj prijateljici koja ima skin tags po vratu i kojoj će one cak-cak-cak to sažuljat noktima.
- Mme, kad bi se ti meni, draga, pustila, kako bi ti meni bila lipa.
- Kome?
- Meni. Kako bi ti meni bila lipa. Kad bi mi se pustila.
A ona im se, glupača, pusti.
- Zašto bi ja tebi tila bit lipa?
Ili bilo kome.
- Mnu, ne znaš ti …
