Razmišljate li ikad o tome, dok mažete očne kapke, dok čačkate trepavice i "oblikujete" obrve da bi pristajale baš tom obliku lica, koja im je bila prvotna zamišljena svrha?
Da, u redu, kapci štite očne jabučice, od prašine, svjetla, umora... Trepavice i obrvice, valjda isto to, plus da ne kaplje znoj sa čela direktno u oči. Nešto su kao oluci na krovovima. Da, tako nešto. Ali i crijepovi na krovovima i oluci na rubovima, se također ukrašavaju, kakvo je zlo u tome? Svi to tako rade.
Nema zla.
Sve je to od iste tvari napravljeno. Ista zemlja. Crljenica ili škriljevac. Aluminij, bakar, kositar.
A vaša kosa? I uopće dlake po tijelu. Zbog čega su neke dragocjene i vrijedne pažnje, a druge su suvišne i na rubu istrebljenja? Jednih se gledamo riješiti, a druge nastojimo makar prividno natrpati na samo jedno maleno i određeno točno mjesto našeg tijela. Negdje su potpuno nepoželjne, a tamo gdje su poželjne, kao da one same bježe: Sad već i žene ćelave jednakom brzinom kao i muškarci, te stavljaju umetke, mašne i trake, izvode čudesa i smišljaju trikove ne bi li im kosište izgledalo bujno.
Ili vaša koža? Jedino ako primijetite kakvu krasticu, mladež ili prištić, primjećujete da je skup krpica, da nije glatko izlivena poput voštanih figura, da je više poput platna u koje je neka marljiva ruka bar hiljadu puta ubola iglicom, da bi ju isplela baš takvu kakva je sada. I ti maleni ubodi, da su zapravo mjesta iz kojih bi moglo i izrasti nešto, ako bi se zasijalo pravo sjeme u rupice. Kao što divlje cvijeće zna niknuti na najneočekivanijim mjestima po cesti. Kao što šarene duge znaju izroniti iza poroznih oblaka nakon nevremena. Kao kad se orosi staklo za zimskih večeri, a vi mislite da znate da je to od toplog zraka s jedne strane, a hladnoga s druge. Učili ste o tome u školi, znali ste to jednom, imali ste pet iz prirode.
K'o što sada znate da je krasta, mladež ili prišt na tuđoj koži baš odvratan, fuj i bljak, dok je ovaj vaš, ili nekog tko vam je trenutno drag baš-baš, baš kul, simpa i obožavan.
- Mme kako b' ti men' bila lipa kad bi mi se pustila da te sredin!
Zašto bi ja, ili itko, pustio nekom drugom da ga sređuje tako da tom nekom drugom bude lijep, baš-baš? I meni je moja koža dovoljno dobra, a o tuđoj ni ne mislim dok ne priđe bliže da me direktno ugrožava. A ako o njoj mislim, ako me dira, onda je ugodna ili neugodna, željena ili neželjena, nametljiva ili s namjerom pozvana.
O tome ovisi, nazivam li nekog ili nešto, lijepim ili ružnim, dobrim ili lošim, toplim ili hladnim, pozitivnim/negativnim.
Čudo je pravo, koliko se drugih ljudi zaista - pusti. Dozvoli drugima da sređuju njih i njihove živote. Ne bi ni postojali da ih se ne definira. I kako su uvijek, baš takvi i ti, prvi i najžešći koji se bacaju kamenjem i drvljem na nas koji smo - svoji(?).
Tako se, mislim, na takve načine, stvaraju ekipe, klape, i uopće društva. Podijele se uloge, sredi se vanjština, i onda se "uvjerenje" ili "ideja" koja ih drži na okupu, brani do zadnje kapi krvi. Nakon što se, naravno, izmisle i neprijatelji, mrski i drski napadači, mrzitelji nas i svega što je naše. Pa vas preventivno nabubetaju, oklevetaju ili provociraju napade, razloge za borbu.
A vama je borba zadnja rupa na svirali. Dolazi u obzir tek kad vam je koža na tapetu. A često puta ni tad. Češće puta niti ni ne znate da vas se napada, tko ni zbog čega. Eto toliko smo svi sami, ograničeni, zatvoreni u svoje svjetove i uopće glupi.
Oni će reći da ste sve to samo vi. Jer se stalno držite po strani. Dok su oni Oni, i njih Svi znaju.
Da, znaju ih svi koje i oni sami znaju. I to je otprilike to.
Otprilike, samo, jer znaju ih sigurno, iako nisu žive, i pincete, sjenila, turpije i škare. Nevidljive i toksične mikročestice koje se nekontrolirano šire zrakom koji netko drugi diše, prenoseći zarazu, bolesti i smrt.
###
Šetnja na svježem zraku bi bila ugodna da sam se mogla složiti sa svime što su, nepromislivši, nastojali dočarati:
- Mme vidi, vidi, ajme oprosti ti ne možeš, kako ovoj ženi je izlizan đon od čizme na desnoj strani više nego na drugoj.
- Mme stvaaarno. - nadovezalo se dijete - Baš ruuuužno.
- Mme baš, dobro si ti rekla. Kako može takooo?
- Baš, stvarno! Bože moj zašto to tako?
- A šta ti ja znan... - upetljao se i bog.
- Šta b' to moglo značit'?
- Biće ima kozje noge! - tu ekipa nakratko zahihoće.
- Biž, biž, ćerce moja. Dobro ti i govoriš. Al bi inače imala 'nake čizme!
- Krije ih. Krije noge ka i zmija. Da svit ne vidi, dušo moja, to ti je.
- A jeste kokoše, bi'će se žena više podupire na desnu nogu, pa se i đon više liže. A one odma "kozje noge".
- A je li? A šta ti to znači "više se odupire"? Kako ti to znaš?
Nije vam pametno, govorim vam, raspravljat se sa klapama kad su u tom stanju. Niti pokušavat. Samo se strah i bijes preusmjere na vas. Dok možete to bit, budite tiho. I smišljajte bijeg. Ako nemate gdje bježat, prilagodbom ćete produljiti vijek trajanja tijelu. A duh vas je ionako, sa samom tom odlukom, već napustio.
Sve one ružne žene koje me gledaju iz ogledala, prave su i žive žene koje je moja klapa ubila.
- Ričima! Napada se ričima! ubija se ričima! Riči ubijaju i bole... - tako je ridao moj otac, kad sam po hiljaditi put uzaludno branila meni nepoznatu djevojku koju su proglasili jadnicom, seljankom i droljom, crvene glave, kože ko opanak, kokošjeg vratića pravom miss crivare.
- Neka, neka, govori ti samo, na dici će t' se vratit..
Vratilo se. Moj je vrat kokošji nabran i tanak. Moja je koža pjegava i suha. Moja kosa, trakice takne i masne. Moji kapci krmeljavi. Trepavice, obrvice dvi dlakice. A zubi, a nokti, ajme majko mila, ko da se sama išla manikirat.
Sve ružne žene koje vidim u ogledalima, prave su i žive žene koje moju obitelj proklinju. Mrtve žene sa crnim rupama umjesto očiju, narančaste zrnate kože, pepeljaste kose koja visi oko ušnih školjki, bezubim ustima izgovaraju kletve, molbe, zahtjeve da ih se ostavi na miru. Kao što bi one pustile na miru nas koje inače ne bi ni primijetile bile.
Vjerojatno je u tome stvar.
Netko je, iz sažaljenja, glupe ljude uvjerio da su lijepi, i da je to njihova životna svrha. A oni preskočivši smisao kletve, pomislili da je ljepota svrha života, pa udri u ispravke svega što po njihovu kriteriju podpada pod "ružno".
- Uvik ružno, uvik ružno, kad ćete primjetit da je nešto lipo, pa to lipo i pohvalit. Ili ste samo vi sebi lipe?
- A nije nije.. - zacvrkuću naše lijepo namazane i namirisane žene, a onda sljedećih nekoliko dana napadaju izljevima onog, što smatraju dobrotom. Istim tonom, s istom namjerom i na isti način:
- Mmeee, vidi vidi, a oprosti ti ne možeš, vidi onu ženu tamo kako je lipaaa, eno 'naki tak ja na čizmi volin, malo ovaako, pa ono, zaobljeni znaš?
- Mme stvarno, baš-baš. Jel tebi ona lipa? Je li? Mme baš. Bili volila bit ka' ona?
- Ee stvarno, ček-ček kako ono kako joj je ono? Aa znan znan kako ono onaaako, pa ovo, znan kako bi ti to napravila. Bi li volila bit ka ona?
- Zašto bi zaboga tila bit ka neko drugi. Pa viš da ni ona sama ne želi bit ka ona. Al bi se bila nako piturala i maškarala i namištala da je zadovoljna sa sobon, nego stalno pokušava bit ka neka druga. Glumica! Glumi. Pravi se samo.
- Ee draga, dobro si ti rekla. Znaaaaš.
Sve one mrtve žene koje zure u mene dok prolazim pokraj ogledala, strpljivo čekaju da im se pridružim iako ne zovu.
Znate ono, kad se kaže da smo jedni drugima ogledala. Da je ovaj svijet samo odraz onog što je stvarno. Il što stvarno može biti. Da je slika obrnuta, lijevo da je desno, gore da je dolje, crno da je bijelo. I da tek kad to vidimo takvim, moramo moći okrenuti sve neoštećeno i cijelo, kao palačinku, tanku palačinku na užarenoj tavi, cijelu u jednom komadu kako je bila izlivena, da bi se druga strana pokazala pravom(?) i postala dobrom za konzumaciju.
Pa tek tada možete stavljati namaze, birati okuse, boje i mirodije uz nju.
Uz neku lijepu melodiju.
