Pokušavam se sjetiti, složiti kockice da bih mogla sagledati čitavu priču. Uvjerena da će nekome biti lakše, ako ne meni samoj, ako se ispostavi da je sve imalo smisla, da još uvijek ima smisla; ustati, hodati, boriti se ili pobjeći glavom bez obzira. Ili, u slučaju da vam noge otkazuju poslušnost; ostati na mjestu miran i ponosan. Bježeći u vlastitu glavu, bez obzira.
Nije li to to: pisanje priča, slaganje kockica, točkica i crtica, bijeg od realnosti? Ako da, čije to realnosti? Ako ne, stvaram li pisanjem nekome, ako ne sebi samoj, drugu neku realnost od koje ću na isti način pobjeći?
U početku je bila misao, koja je postala riječ, koja je postala tijelo. Dobro sam promislila, prije nego što sam zapisala, i sad je na vama koji čitate kakav ćete joj oblik dati.
Tako se stvara čarolija na ovome svijetu. Na ovoj našoj razini.
Nekome se čini da je sto godina puno, nekome su par trenutaka. U tih par trenutaka moglo se je poizdešavati svašta. Desilo se samo to da vam se nudi druga mogućnost izlaska iz sadašnjeg stanja.
Nekome će se činiti preobičnim i svakodnevnim i nevrijednim pokušavanja. Netko će širom otvoriti ruke (i noge). Netko će samo zuriti u čudo, ne prepoznavajući ga kao takvo, ali imenujući ga takvim. Nemojte da to zapadne vas.
Počelo je rođenjem. Rađa se sa svakim dizanjem sunca. Rađa se sa svakim dahom koji uzme bilo tko od nas. I nastavit će se rađati i onda kada vi za sebe izaberete smrt.
Zato što mnoge od stvari o kojima pišem ili ću tek pisati, zato što dosta tih sjećanja ne doživljavam kao svoja osobna, lakše mi je pisati i govoriti o njima. Zato što realno ona niti ne mogu biti isključivo moja, zato što je velik dio njih tek tuđa priča, tumačenje ili slutnja, to mi je lakše pisati i govoriti o njima. Zato što ne pišem niti ne govorim samo zato da umirim sebe, da zabavim svoje ruke, zato ih pišem u prvome licu, ponekad u jednini, ponekad u množini. Da bi se i ti čitatelju, i vi čitatelji, mogao/li uživjeti u lik i doživjeti ga kao sebe sama.
