Zapisana je već negdje ta priča o toj drugoj šansi, ili o zadnjoj, koja se daje svima, bez obzira na to kakav život da se provodi i provede, znate ono, prije ulaska u raj, koji u zadnje vrijeme sve više ljudi izjednačava sa stanjem uma, radije nego fizičkim prostorom, mjestom na koje se odlazi nakon smrti. Dakle, na koje duša pokojnika odlazi nakon što napusti zemljano tijelo, jednom i zauvijek.
Ima logike neke, ako promislite da je duša ono što je zarobljeno u tijelu, a svi se nekako tako osjećamo, bez obzira na to kako poletno i pokretno tijelo da imamo. Zarobljeno, dakle, poput ptice u krletci, medvjeda na lancu, psa na povodcu, guštera u terariju ili insekta u stakleniku, ovisno o osobnim ukusima, izloženosti tuđim utjecajima ili sposobnosti imaginacije. Dakle da nema tog fizičkog tijela, duša bi lelujala slobodno u tankom zraku.
I eto nas sad i ovdje, napustili smo tijelo, i svejedno nam je zima.
Da bi se ugrijali, potrebna je ova priča.
Glavni lik je taj razbojnik, a vi shvatite naziv kako god da vam se svidi, jer ja vam neću znati reći radi li se o nekom razbijaču, pljačkašu i ubojici samo po toj jednoj riječi. Nekome razbojnik može značiti i moguće simpatičnog nekog, veseljaka i obješenjaka, šaljivčinu, bećara i berekina. Harlekina. Neshvaćenu pjesničku dušu, koja se eto na taj nesretan način snalazila u tijelu u kojem je zapela, i to je taj naziv koji joj se dodao, pa ostavimo ga i mi ovako bez daljih obrazloženja.
Razbojnik je, dakle, u svom jadnom životu prepunom loših, gorih i krivljih odluka, jednom prilikom poštedio i to svjesno, život jednog pauka, i sad mu pred ulaskom u raj, duša ovisi o tome.
Dakle, priča kaže, razbojniku teškom puno tisuća života kojima je nanio štetu ovako ili onako, doslovno duša visi o jednoj niti iz paukove mreže koju mu je, prije nego se za nj zauvijek zatvore vrata raja, dodao taj jedan insekt kojem je jednom bio poštedio život. I to je ta metafora, "(o)visiti o niti", koju su svi čuli, ali malo nas zna što točno znači i koje joj je porijeklo. Da se svako, i najmanje dobro djelo itekako računa!
Ne znam koliko paukova nit, dakle, nit koju isprede maleni kukac, može biti čvrsta. Teško je i zamisliti da bi mogla ponijeti težinu i malenog djeteta a kamoli tvrdokornog kriminalca, ali tko je samo jednom u životu zapleo metlu, krpu ili prste o nju, taj sigurno zna da ta tvar nikako nije nešto čega se je lako otarasiti.
Radi li se o sličnoj slini ili čak istoj onoj, koju može proizvesti i tijelo ljudskog bića, a koja povremeno zna prokapati kroz tjelesne šupljine, uglavnom nesvjesno, to ne želim ni znati niti provjeravati sada. Ako bude bilo dano. U nekom drugom životu. i za drugu neku priču. Ali za ovu sad, to je mislim bila ta druga prilika za ovu jadnu dušu.
Dakle, nakon pada, dugog, dugog, dugog pada, razbojnik je čuo da ga doziva netko po krsnom imenu. Nije mogao odrediti odakle glas dolazi, niti je mogao prepoznati boju glasa, ali način na koji ga se dozivalo i sama činjenica da ga se zove imenom koje su svi, pa skoro i on sam, zaboravili bili, jer dani bezbrižnoga djetinjstva su bili daleko, daleko za njim, bio je dovoljan razlog da se osvrne na sve četiri strane svijeta, pa tek onda dolje i gore, da, gore!, i napokon primijeti da mu netko baca uže za spašavanje, ili pokazuje dolje na sigurnosnu mrežu.
Uhvatio se, naravno, što je brže-bolje mogao i počeo se sa sva četri uda upinjati prema nečemu što se činilo kao svijetla točka u daljini. Svjetlo na kraju tunela.
Kroz te napore, ili na tom putu, mogao je vidjeti i sresti, čuti i omirisati, sve događaje iz vlastitog života, ali ih nije prepoznavao kao takve. Jer je onaj lik koji je najviše sličio na njega, bio teško đubre.
Nije se kajao: baš zato što je taj lik toliko podsjećao na njega, pronalazio mu je tisuću i jedno opravdanje. Iako s gnušanjem. U ove ostale uloge, nije se htio niti unositi, kamoli uživljavati. Jadni nesretnici, jedina misao je bila. Na isti taj način je skoro mimoišao i tog jednog pauka: Tanak, tanak, mršav, samo oči i noge, ajde baš da vidim koliko će daleko, eto tako ga je pustio na miru.
- Vidiš da je, jadan, dobar. Ipak ima u njemu nešto ljudskoga. Pusti ga da vidiš koliko će daleko.
Razumijete?
I eto ga sad, ovisi o niti za to jedno skoro dobročinstvo! Potpuno nesvjestan. Ali možda mu se sada desi.
Puzao je, ili pentrao se, verao, što god da je to bilo, i kako god da se u sportskim terminima zvalo prebacivanje šake pred šaku pa zgrčkom nogama po konopcu, prema svome sitnom svjetlu koje je značilo drugi život, drugu priliku ili zadnju šansu, i baš kad je dopuzao, doverao se ili dopentrao do uskog prolaza koji je obećavao ulazak u nešto mnogo sjajnije i veće od ovoga što je dosada poznavao, otvore mu se oči i ugleda tog tankog pauka za čiju se pljuvačku drži, i obuzme ga jak i snažan osjećaj gađenja.
Odvratno je biće imalo dlakave noge i čudno sjajan pogled u svih osam očnih jabučica, i razbojnik je pomislio da se ne smije tom biću nikako vjerovati, sve ako mu do sada jest spašavao život, zacijelo je to činio s nekom skrivenom i nečasnom namjerom.
Pazite, razbojničke misli. Svatko prema onome što poznaje. Kakve su ti misli, takav ti je život.ni vijek, zauvijek.
- A ne, prijatelju, mene nećeš prevarit. - nacerio se pobjednički pauku u najbliže mu oko, i pustivši konopac iz ruku, survao u bezdan. Slobodna volja. Slobodan izbor.
Zvanična priča ne govori kako je sve izgledao iz paukove perspektive. Ali recimo samo da je osjećaj gađenja koji netko može izazvati kod nekog drugog, dobar, dobar repelent i moćna, moćna zaštita.
Sažaljenje uopće nije opcija.
