Mlada profesorica koja je vrlo kratko vrijeme bila na zamjeni, mi je iznenada jutros pala na pamet tako da me još drži nejasan osjećaj koji ne mogu nazvati uspomenom, ali mora se priznati da jest vrlo čudno da se sjećam njenog imena i pojave među toliko nastavnica, učiteljica, profesorica, trenerica, i uopće edukatorica koje su se zadržavale u mojem životu na puno duže periode vremenske, i puno nametljivije i upornije bile u svojim nastojanjima da privuku pažnju, a o kojima ovakvih, dakle, bilježenja vrijednih "uspomena" nemam.
Eto, tako je ta cura, jednom, na satu u razredu punom tinejdžera, ispričala osobnu priču iz doba studiranja. Navodila je stvarna imena i mjesta, nije izmišljala nepostojećeg momka i još nepostojećije prijatelje, iskreno je rekla, bila sam sama i osjećala sam se izgubljeno i nevoljeno, i dugo mi je vremena trebalo da shvatim da sam gladna, da mi je tijelo gladno, da se suši i mršavi i da me od tog boli glava.
"... da mi se glava ne obraća riječima, nego bolom. Da mozak još ne zna riječi, jer nije u dobrim odnosima s tijelom, ili da tijelo ne razumije govor glave. I da jedno s drugim komuniciraju, jakim emocijama. Znači da emocije nisu to što mislimo, u čemu se gubimo, nisu emocije ono:
- Ajme šta mi je odvratna ona žena, vidi šta je ono obukla, ideš mi na jetra ideš mi na živce, volim te jako, oćeš li mi bit simpatija i najbolja prija...
nego da su puno stvarnije od toga i da, kad pošteno razmisliš, moraš priznati sebi, da imaju svoju vrlo praktičnu primjenu i puno puno smisla.
A bila sam gladna jer me bilo sram jesti. A bilo me sram jesti jer sam vjerovala da prave vile i princeze, a ja sam to bila, i mama i tata su mi to govorili, ne trebaju hranu, to je za prostake i obične ljude. Oni se guše u niskim strastima i stvarima, i to je ono zbog čega na kraju i izgube glavu.
- Treba težiti višim ciljevima, pobrinut se najprije za duhovni razvoj.
Otišla bih u samoposlugu, i samo bi zaobišla police sa hranom i produžila do onih na kojemu su stvari, bilo kakve, bilo sredstva za čišćenje, bilo školski pribor, bilo igračke ili čak auto gume. Kupovala bi stvari za nekog drugoga, za poklon, a kad bi kupovala za sebe, prije je to bilo za odijelo nego za tijelo, za jelo.
Onda me je nazvala mama i rekla je nešto čudno, rekla je da me je vidio barba Luka, naš susjed iz Brela, i da mu se nisam htjela javit i da jel se sa mnom nešto čudno događa i je li vrijeme došlo da me vrate doma, jer možda veliki grad ne utječe dobro na moju psihu.
Sljedeći vikend sam se bojala otići doma u Brela, jer sam znala da će svi buljiti u mene i čekati da negdje pogriješim, što bi bio dokaz moje neuravnoteženosti i razlog da me se vrati na selo i uda za Antu na ho-ruk, da me Ante spasi.
- Čija je ono sirotica.
A on veliki heroj, spasitelj.
- Nu vidi imal mala šta maslinika uz orancu..
Da nisam znala stvarnu glad, sad bi mi se život vrtio oko toga, koja će mi "jedna moja" koju tortu ispeć za pričest za malu, a koja će donit kupovnu, i čija je bolja ostala na slici.
- E i šta b t fallo? - rekli bi današnji ljudi. Šta je tu loše. A ovako kvariš normalnu omladinu. Neće cure da se udavaju, neće momci da se ženu.
Da. Ja kvarim omladinu pa misle da je hrana za slikavanje, a gladna djeca da su neka tuđa.
Ona iz Tužaljki proroka Jeremije, Ja sam čovjek što upozna tugu...
Ispekle ste kolače tobože za kraljicu mira, a prepirete se i zbog rukopisa, kamoli zbog sastojaka. A nećete ih ni jesti, a da ne nađete bar tisuću mana. A onda je tako ogadit i drugima koji bi možda i da jedu.
Zar nije to sramota. Zar nije to grijeh. Smrtni. I to onaj najgori, nakon što prozuji kroz svih prednjih šest, prije oholosti. ..."
Marijana je, tako se je predstavila na prvome satu, baš tako je rekla, Moje ime je Marijana, a vama ću bit profesorica na zamjeni možda do kraja polugodišta, ako uprava ne procijeni da joj se isplati nešto sasvim treće. Marijana je jednostavno nestala, ne iz škole, iz grada iz mojeg, naših života, nego ishlapjela u tananom zraku, poput duha. Kao lica onih žena iz onog nježnog perioda djetinjstva koje su mi imale nešto važno za reći, i baš kad bi započele s podukom, pojavio bi se netko da me uzme za ruku i odvuče na silu u suprotnom smjeru, govoreći pritom glasom i tonom nekoga tko ima posla s debilnim djetetom:
- Ne ne tamo. Ona je zla. Zla je ona, nije dobra. Ne smiš puno s njom. Ajde vamo s nama.
Tako da ne znam, jesam li je izmislila, prema nekom tko možda jednom i jest postojao. Je li bila duh. Ili čak ja sama kad sam poodrasla. Ili netko tko sam, dok sam bila mala, zamišljala da ću jednog dana biti.
Kad sam, i sama kao jako mlada profesorica na zamjeni, putovala busom dolje prema jugu, ta njezina Brela su mi izgledala kao srebrn san. U kasnu jesen ili rano proljeće, spora vožnja rivom sa ponekim štandom cik uz cestu, sa šarenim maramama, slamnatim šeširima i điđama za plažu. Onako staklom zaštićena, ne bi ni mislila na nervozu i strah koji je mogao postojati pod velikim starim raskošnim krošnjama. Prozračnim krošnjama, da prozračnim su se činile jer list ne ide preko drugog lista, svakome je dano da se osunča i da se provjetri za svoj račun. Pa po tome ne računaš na to da su stabla stabla, a ljudi da su ljudi; da stalno paze i prate, tko će koga prije prevarit, uzet a da ne plati, kao slučajno istrest svoju mudrost dana, bolje sezoncu nego nekom koga znaš, i pokušat zamijenit nepostojeću valutu za onu unovčivu. Uspavano misliš klizeći tako polako kraj tuđih života, kako su kod njih stabla pristojna i pametna jer nisu razrovala pločnik, i da to mora značiti da tamo žive ljudi koji mogu dobro procijeniti na koju će dubinu koje stablo pustit korijen. Eno, čak i svilenkasto more nikad nije prešlo preko svoga zida. Do mahovinastog ruba, i dalje ne! Mora da tu žive baš posebni ljudi. Tako se čine uspavanom nekom.
