Divka je bila vrsta napitka sličnog ovome što danas zovemo kavom. Mljeveno žito ili cikorija ili i jedno i drugo, kojem je marketinška služba onog vremena, dala žensko ime, kao što su nekad davno, sela i pokrajine davali imena siru ili vinu po kojem su bili poznati. Pa je to jedno ime, i kad je geografija popustila pred prirodnim rasporedom, i kad se tvornica raspala ili prodala drugom vlasniku, ostalo u narodu kao sjećanje na minulu bolju prošlost, čak i kad je zaborav potpuno promijeni.
Tako nastaju tajne. Tajna učenja, tajne formule, tajna udruženja onih koji još znaju, prepoznaju ili naslućuju jednostavnost istine.
Ja se mogu sjetiti, da zaista jest bilo tako: prvi put si kupio tu potrebnu ti, ili popularnu tvar, bila hrana ili nešto drugo, u limenci ili u staklenci, a onda si svaki sljedeći put odlazio u dućan da se prazna ponovo napuni. Tako se rješavao i problem ovog što danas zovemo otpadom i smećem. Nad razbijenom bocom ili posudom se baš ljuto plakalo. Da, bile su skupe. Kad se pojavila plastika, onako jeftina, lagana, šarena, lijepa i zgodna, starije su žene čuvale jednako ljubomorno, svaku čašicu pojedenog jogurta ili sladoleda, a kamoli one tanke, sjajne kutijice za eurokrem, marmeladu ili za paštetu. Srebrena folija u koju je bila umotana šećerna tabla alias čokolada, bila je dragocjenost. Čak i kada se svemu tome i nije znala ni imala druga primjena, žene su ih čuvale onako prazne.
- Ne znaš ti za šta to može trebat.
Valjda sjećanje na priču o krađi hramskog posuđa, koja, sigurno je, ima svoju varijantu u svakodnevnom običnom životu, svakodnevnih i običnih ljudi.
U posudama se čuvala hrana i kuhala hrana, a hrana je život. Na Zemlji je tako.
Na nebu il na zemlji, ovako ili onako: i srce se napuni krvlju iz arterije pa se opet prazni, pluća se pune zrakom pa se ispušu, mozak mislima. Eto, tako i želudac hranom, nema tu ničeg tajnog ni skrivenog. A kamoli sramotnoga. Stvar je u tome što unos, za razliku od izbacivanja, mi sami možemo kontrolirat. U tom je sva mudrost.
Usta mogu bit i jesu vrata raja, ako okus odgovara. Ali prije dobro onjušite.
Tako i ovdje, sada u ovoj našoj priči:
Uvezena kava možda lijepo miriše, a možda smo samo uvjereni tako, možda prevareni, zavedeni pjesmom. Razumijete? Dok ne okusite pa dok želudac ne odluči mjesto vas, ne možete znati ništa.
Uglavnom, staro je pakiranje ostalo, staro ime, ali refil je bio drugačiji i tako je malo po malo, ime "Divka" ponijelo krivicu.
Kao mala sam mislila, i dugo je to ostalo tako kao amen, da je naša neudana susjeda koje su se svi bojali, baš ta Divka sa kutije koja se pokvarila; pokazala svoje pravo ime i lice, rekao bi baš čovjek.
Pravim imenom Ivančica, tako je na osmrtnici bilo napisano, pa tek onda Iva i Ivka, kako su je tobože od milja prozvali, kao da Ivančica nije po sebi dovoljno mileno i nježno. Rođena u ono vrijeme, kad su se "taknuta" djeca čuvala ko dragulji, da bi kad odrastu sami mogli postati i ostati čuvari obiteljske baštine. Dakle, ona djeca koja bi bila rođena s kakvom fizičkom različitošću, pa bilo to klempavo uho, kraća noga ili prstić viška ili manjka. Nisu se smatrali nakazama, ali narodu je bilo na volju da tumače sebi život kako god im paše. Nisu se, velim opet, smatrali nakaznim stvorovima, nego stvorenjima rijetkim, biserima, kojima je dana od rođenja prilika da se probiju u nešto što je van tjelesnoga. Nisu se morali ženiti ni udavati, osim ako sami nisu htjeli, i bilo im je dopušteno, u razumnim granicama, da uče, traže i istražuju stvari koje da su "zdravi", a zdravi podrazumijeva cjelovitost tijela, zemljanog, fizičkog tijela u obliku i veličini i količini koja se do tada pokazala kao najfunkcionalnija, ne bi smatrali vrijednima pažnje ako bi ih i primijetili.
Teta Divka se zanimala za stvari za koje se drugi nisu, znala je stvari koje drugi nisu i nije se ustručavala dati to drugima do znanja.
Ni o kakvim se tajnim informacijama ni podatcima nije radilo, jednostavno, jednostavni ne vole jednostavnost. O ovome govorim, kad imate dvije iste limenke ili staklenke, ne treba vam treća ni četvrta, pa kad vam netko kaže da podijelite svoj višak ili da ne uzimate stalno iste stvari, a vi napadnete onog tko govori razumno.
Teta Divka se sama teško kretala, nosila je štake, govorili su da ima kraću nekad lijevu, nekad desnu nogu, pa zato. Nekad su govorili da ima drvenu nogu, nekad da uopće nema noge, a nekad da ima i to dobre i dlakave, samo da se pravi, da glumi i da koristi. Lako je tako!
Nevjestica, zaova, što li, od brata joj žena je pričala koliko je Divka zla i da ju zna onako jadnu, slabu i nezaštićenu štapom dobro izdevetat, onako bez razloga i bez veze, iz čiste zloće. A onda bi sve prisutne žene i muškarci i malena djeca sućutno ili saučesno zaklimali glavama, u znak vjerovanja u teško vjerojatno.
Običnima je, kako sam se sama puno puta uvjerila, najveće veselje natovarit nekom krivnju koju ne može počiniti ni ponijeti iz očitog razloga, a onda gledat koliko vrijedi glas malenog čovjeka.
Sjetite se toga svaki put kad vas napadne gomila gnjevnih čovječuljaka, da vi jedan vrijedite koliko svi oni. I da je tako to svugdje, osim na demokratskim izborima na kojima svaki glas vrijedi isto.
Sljedeće i zadnje čega se sjećam vezano za nju, je zalijepljena osmrtnica na stupu za struju, u svijetloplavoj boji, umjesto u crnoj, kako je bio običaj da se štampa ako umre dijete, djevica ili anđel. Dugo se još bajalo i nagađalo i kombinirale se priče oko sličice i znaka otvorene knjige s perom zataknutim za stranice. E je li to ona, e na kojoj je stranici knjiga otvorena, e je li uopće otvorena i koja je to knjiga, e je li pero iz krila anđela e kojega anđela, je li zatornika ili glasnika i kome glasnika i čega. E je li pero od kokoše ili od pauna, koja je to podla i zla paunica bila. Ima paun oko u svakome peru, ali zavidno oko i urokljivo oko. Oko šta špijunira. Eto šta je i kakva je bila!
- Ali, pusti, draga, kako se kaže, ona je sad na istini a mi smo na laži, pa ti vidi kome je bolje a kome je gore. Je to tako kako se kaže, a sad ko će to pravo znat.
