Jezgra, citoplazma, stanična membrana. Tako su mene učili da glase imena čestica od kojih su sva bića stvorena. Membrana bi, mislim odgovarala koži ljudskog tijela, a citoplazma je ono što ju ispunja. Tek jezgra smo stvarni mi. Kojih, da bi mogli ostaviti ikakvoga traga u vanjskome svijetu, treba biti što više istih oko iste stvari, inače sami za sebe i kao takvi, značit ćemo vrlo malo do nikome ništa.
Isto vrijedi u suprotnom smjeru; kad je puno takvih ništa, stvar se preokrene. Ne u svoju drugu krajnost, već u posve drugu mogućnost. Zato je bolje držat se uz slične, imat ih uz sebe. imat ih na mjestu. i imati na oku.
Netko će previše pažnje posvetiti membranama, vanjskom sloju sebe i svega što ga okružuje. Granicama i graničarima. Bilo u smislu da izgleda što ljepše, bilo u smislu da se protegne što dulje, duže i šire. A netko će se opet više zabavljati punjenjima. Svih vrsta i fela.
Možda tako i treba biti, jer sve to, ili hrani ili štiti jezgru samu, koja je glava, koja je glavna i bez kojeg života u membrani nema.
Eto, tako ja na to gledam; na ono u školi naučeno treba dodati neki svoj smisao, inače ga nema. Gole, suhe činjenice same za sebe i kao takve, bi inače nestale u zaboravu, istog onog trena kad se dobije ocjena iz provjerenog naučenog, što zovemo znanjem.
- Alija se nalija, nalija se Alija, Alija se ulija, Napija se napija. - tako su za Alienom preokrenuli onu staru navijačku, i to vrlo glasno i javno, kad se doznalo za njegov izostanak, to jest kad se shvatilo da se vjerojatno više niti neće pojavljivati na faksu, neko se vrijeme pjevušilo tiše, ali se prestajalo nije. Ta je pjesma jednostavno pratila spomen njegova imena i tu se nije moglo ništa. Studenti glazbe!
Duhovitost i podrugljivost su davno pošle rukom pod ruku u ovoj dimenziji. I kako se čini, kako su došle, tako su i ostale jedna uz drugu, dvije sestre blizanke, jedna malo prije druga kasnije.
Ponekad, kad vidim, kako te nježne cure i mladići okrutno i zvjerski postupaju sa vlastitom kožom a sve ne bi li nekome izgledali lijepo i privlačno i prihvatljivo, pomislim da bolje niti ne zaslužuju.
Kad se netko s okrutnošću odnosi sa vlastitim tijelom, to je prvi znak da mu ni tuđe tijelo neće značiti puno, pa čemu sav taj trud?
Osjet bola je ono što razlikuje tijelo, od odijela.
Kad se naviknete prelaziti tu granicu, možete li još znati boli li vas glava, kosa ili kapa? Ruka, nokat ili rukavica? Uho, vosak ili prst?
Ili da postoje tuđe granice i tuđi bolovi koje nećete smjeti prijeći? Jer nećete moći, i neće vam se dati.
- Do ovdje, i dalje ne!!
Što ste dosad naučili?
Da će i onoga kome ćete nanositi istu tu bol, ista ta bol isto tako boljeti, i tako ćete sebi pronaći novog saveznika, srodnu dušu, nekog za koga ćete moći i imati razumijevanje, ili sredstvo za izmanipulirati nešto što vam je trenutan hir.
I naučili ste lijepo plakati. Vi znate što je to bol, kako boli bol. Patili ste u životu, poput pravog mučenika.
Za slučaj da tko zatreba tješitelja.
Unosno to može biti zanimanje, samo treba stvoriti što više potrošača.
Kakva je korist?
Nikakva.
- Ej Ali Ali Ali Li Alibaba, ej da l si junak bio ti ili obična bara-baraba, Hej Ali Li, kako smo se ljubiliiiii !!!!
Momak je bio zgodan, ako ste naslućivali sa početka ove priče, dobro ste naslutili. Tajanstven, taman i vrlo zagonetan. I da je ostao dulje, ili da je bio u boljim uvjetima, zasigurno bi čitavo društvo s velikom lakoćom pridobio na svoju agendu.
Da ju je imao.
Što je u stvari imao?
Imao je violinu, koju nije smio svirati osim u zgradi instituta u kojem se nalazio odjel za violinu, violu i violončelo. Imao je tamno plavi kratki kaputić na dvostruko kopčanje s kapuljačom i gustu i čvrstu u pletenicu spletenu kosu podignutu na vrh lijepe glave. Visokih jagodica na ponešto blijedom ozbiljnome licu, punih natečenih od gladi stisnutih usana. Pogleda upravljenog u daljinu, kako se ima vidjeti na fotografijama profesionalnih manekena koje sav normalan svijet smatra glumljenima, pa tako i njega. Ali i neporecivo privlačnoga.
Rijetko je govorio tako da su ga, nakon što je progutao par izazova, proglasili tupastim i praznim. Ali, isto bi mu bilo i da je govorio puno. Prelijep, a bez duše. Tako bi mu bilo u krugovima u kojima se trebao kretati.
Da se slučajno kretao u drugačijim krugovima, sasvim bi ga sigurno zaokupirala neka dama koja bi govorila smjelo u njegovo ime, a tko zna za čije interese.
Ove djevojke iz umjetničke industrije nisu bile ni odvažne ni napredne ni samosvjesne toliko. Ta i one same su čekale da ih netko zauzme i pobrine se za ostatak. Umjesto njih samih.
Alije su se, zovimo ga odsad imenom pod kojim je bio zaveden u službene arhive, plašili do granice za kojom počinje gađenje, da se ne bi preokrenulo u nasilnu verziju straha, pa su ga odlučili ismijavati u lice, kako god su sve ostale ismijavali iza leđa, i Alija je to smatrao boljom opcijom. Ovako je naime on sam, puno brže znao s kime ima posla, a to su mogli shvatiti brže i svi drugi.
Jedno od lica onoga što smo naviknuti zvati iskrenošću. Temelj i okvir za prava prijateljstva.
Sada je samo trebalo moći definirati pravo prijateljstvo i poraditi oko istoga.
Eto, toliko je postigao samo šuteći. Samo bivajući tamo s njima. Samom prisutnošću.
- Nemoj iza leđa. Reci meni. I reci mi u lice.
Je l se moglo u lice i javno pred svima, iskreno reći i nešto ugodno, lijepo i pohvalno, a da se ne shvati kao ulizivanje? Pretpostavka je da ne. I pretpostavka je točna.
Pogotovo ako istu tu stvar usporedite s Terrinim slučajem:
Terra je bila domaća, bila je naša, bila je oduvijek tamo, svi su je znali, nju i obitelj joj. Obitelj je još kao tobože nekako i cijenjena bila, ali izgleda baš zato što su se njoj mogli smijati u lice. Zbog svega, zbog imena, izgleda, imanja, insekata kojih se zasigurno moralo skupiti oko one dvije plastične kantice na prozorskoj dasci u koje je zasijala stare sorte sjemenja da bi joj izraslo tko zna što. A ovako nabrajam samo zato što se ne mogu sjetiti bolje riječi na "i" kako bi brojalica mogla biti s duhom ispunjena.
Sigurno ćete se vi sjetiti neke bolje, ili bilo koje.
- Inhalator!
Da je kupila inhalator koji su joj bili naručili u malom dućanu i namještali da ode tamo i sama ga ugleda i uzme jer joj očito treba nešto za šmrkanje, kad već od mazanja nema vajde, primili bi je bez po muke u svoje dobro društvo koje je uvijek samo za zdravu dozu smijeha i zabave, ali ne. Ona je uporno odlazila u veliki dućan, gubila se u njemu više nego što treba, i sve sama, ni s kim ne razgovarajući, i to je svima prisutnima i neprisutnima, poznatima i nepoznatima toliko išlo na živce da su samo čekali trenutak da se raspadne i da zaplače pa da ju barem mogu tješiti, kad ona ni to. Za ništa je bila. Beskorisna. Nepotrebna. Ni Za Šta!
Pa su je takvom i tretirati počeli: kao da je nema. Iza leđa i u lice, potpuno ista stvar.
Ako se nekome požali, svi će reći da izmišlja, da umišlja, fantazira i pokušava dobit pažnju koju, svi su rekli, svi su se složili, ne zaslužuje, niti je dostojna.
Alija će dobiti dostojnu pjesmu, sam će ju uliti u dušu profesorice koja nikad u životu do tad nije skladala sama, niti će ikada poslije. Trenutak inspiracije koji će joj donijeti besmrtnu slavu, i to tek nakon smrti.
Terra neće inspirirati ni dostojan posmrtni govor na sahrani. Svećenik će pročitati uobičajenu litaniju i pitat će, tu prisutne na licu mjesta:
- Kako se je pokojnica zvala.. - kad dođe do one linije obrane koje poziva na molitvu za njenu besmrtnu dušu.
Možda će nedostajati onim nježnim listićima koji su se počeli probijati iz humusa koji je svakog dana s pažnjom i veseljem promatrala, ali vjerojatnije će biti da će i oni uginuti kratko nakon što ih se prestane zalijevati, a radijator u stanu prepusti praznini prednost.
Tijela gibanjima stvaraju toplinu i osjećaj života. Probijanje žilja iz sjemenki u zimskim uvjetima teško da bi bio simulant kretanja.
Bilje možda neće preživjeti ovu zimu, ali možda žilje hoće hibernirat do proljeća u kojem će ih netko istresti u kompost. Pa iz komposta u kakav veći, pravi cvjetnjak.
Za nadati se je. A onda, od Terrina nedovršena djela, od njezine nade, neka Nova Zemlja? Tko zna.
