Jeste li i vi primijetili da oni likovi koji svima u stvarnome životu jako paraju živce i idu na jetra, su isti oni u koje se zaljubite kad ih čitate u romanima bilo kojeg žanra ili gledate u serijama bilo kojeg tipa?
Ono kad vam bude žao jednog frankenštajna ili kad imate razumijevanja za komandanta datu, je drugi par cipela, jer to nisu živa ljudska bića, sad ovdje govorim o onim smetenjacima i smetalima koji u dubini duše krišom i potajno imaju širinu i dubinu, koja se na prvu na drugu ni treću ne vidi na licu niti na odijelu.
Pa kad u stvarnome životu sretnete nekoga tko nosi slične naočale s debelim lentama ili rasparene čarape ili voli čaj koji vama smrdi ili se jednostavno ne smije vašim dosjetkama, pomislite kako baš eto taj lik možda može biti supermen ili betmen u svoje slobodno vrijeme, pa ga pustite da diše još pet minuta prije nego što mu u mislima razbijete glavu, i to vam pruži osjećaj pronalaska tajne super moći u samome sebi koje do tad niste bili svjesni, eto na te ljude mislim.
Ono isto što ste dotada smatrali super-jadom, pretvorili ste, sami vi, uz malu pomoć sjećanja na odgledani film ili pročitani strip, u nešto zbog čega se, opet sami vi, osjećate super-moćan, ali na plemenit način, ne na nasilnički, i onda se zavolite još i više.
Niti ne vodeći računa o tome da ste izbjegli za dlaku stvarnoj transformaciji svijesti. A sad ću vam nacrtati i kako se to moglo desiti:
I vi sam, svojom pojavom sasvim sigurno nekome idete na živce. To je lako zaključiti već iz toga što svi mi funkcioniramo na istom principu, jer drugačije ne može ni biti s obzirom na atmosferska uvjetovanja.
Na primjer, kad se nacerite nekome što ljubaznije možete u lice, kamuflirajući zluradu misao "ma pogledaj budale, ne zna on to što ja znam, a znam da je budala i da to svi znaju", u isto to vrijeme ta ista misao zuji i njemu kroz glavu, ali misao njegova je upravljena prema vama. U isto se vrijeme nekome trećem što vas promatra sa strane može činiti da se baš lijepo razgovarate i da ste si baš pravi drugari, i taj će se dojam jednoga dana u jednom trenutku za bilo koga od vas pokazati koristan, ako ne i točan.
Svi mi imamo super-moć oblikovanja prostora mislima. Mogli ste izabrati da se barem prate: to što stvarno mislite s tim što stvarno kažete da stvarno radite. Brži bi vam bio put. I lakši za sve.
Ovako ste ostavili onog koga smatrate jadnikom da takav i ostane u vašoj glavi, dočim ste mogli imat poznanika, ako ne saveznika, iz druge dimenzije svijeta. Niti ste se vi sami uspjeli transformirat: nasilje je nasilje na kojem god planu da je počinjeno: misao, riječ, djelo, granice su izbrisive, zanemarive i vrlo vrlo maglene s ove pozicije sa koje ih promatramo. Vi ste običan buli. Budala bio i ostao.
Treće lice iz primjera uvijek izvuče gotovo svu dobit, čak i onda kada je nije svjesno, niti je očekuje. Pa to nazove, iznenadnom srećom. Višom silom. Ili božjom intervencijom.
Čak i kad je onaj slučaj, kad je dobit peh.
Eto, taj i takav bog ste mogli biti vi!
Da niste prepustili poziciju onom smetenjaku. U kojeg ćemo se svi zaljubiti tek ako, odnosno samo ako, bude dostojno opjevan.
Na što se misli pod "dostojno"?
Ni na šta posebno, to je do publike: jednostavno, netko više voli slatko pa posudi ljubić, netko više voli gorko pa ode u teatar, nekome je život gorak pa mu bude dosta samo da načuje da je nekom drugom gorči nego njemu. Crna kronika i nekrolozi su prepuni vrhunske poezije.
Eto, baš u tom duhu, od ove dvije uzaludne smrti, ili dva nesretna slučaja sa rampe za invalide ispred jedne od onih zgrada u državnome vlasništvu, kojoj se prvobitna namjena osramotila pa su je prenamijenili u Arhivu, Akademiju i još poneki Odjel ili Institut ili Štab koji se bavi proučavanjima, običnom svijetu neobjašnjivih, jer su nezanimljive, stvari, nastojeći joj tako udahnuti nov život i dušu, s pomoću dva radna stola i fiksne telefonske linije za svaki stol posebno, mogli ste očekivati makar "dostojan" nekrolog, kad ono ništa. Niti to.
Za studenta još kako-tako. Mogli su to njegovi sa sela. Mogli su proglasiti dan žalosti, pa time neradan dan po kojem bi ga svatko zapamtio i zahvalan mu bio barem onaj dio koji je zaposlen da ne bi morao radit. Ali ni to. Niti su pitali za nj, kamoli poslali kakvog psa tragača, nakon što su mu pronađeni dokumenti na cesti, ali ne i tijelo koje bi im pripadalo.
Ali djevojka je bila tu domaća, imala je ime i imala obitelj za koju se znalo. Pazite, u te državne službe ne ide baš svatko. Ta su vam mjesta zato i izmišljena da bi na njih zasjele usidjelice. One koje nitko ne bi hranio pa moramo svi mi koji ćemo poreznoj uplaćivati godišnji danak. A one to tumače kao ljubav i brigu i skrb i naklonost; To njoj po rođenju pripada. Jer da ne pripada, bila bi bez milosti prepuštena cesti, pa neka se snalazi kako zna i umije. Ili neka skapa.
Možda baš zbog takvog uvriježenog javnog mnijenja i nisu nju spominjali. Daleko od toga da su se mogli smatrati krivcima ili sudionicima krivaca za tragičan udes onako čudne cure.
A onda je šefu stigla delegacija i svi su naglo promijenili ploču: od "jedno govno manje" narativa, Terra je, zovimo pravu stvar njenim pravim imenom odsada, postala "plodno tlo za našu stvar", a naša stvar je, ako ste pažljivo pratili od početka radnje, uklanjanje rampe u korist dva parkirna mjesta.
- Zdrava prava cura na svom mjestu, omiljena u kolektivu, vrijedan član zajednice pa onako da izgubi život na rampi, Krvavi Most, dobro ste vi rekli, i prije su ljudi ginuli, klizili sa smrtnim posljedicama na tom kobnom mostu, da, da most je to most, ali onaj koji razdvaja život od smrti, a ne spaja ništa. Kakva strašna tragedija.
Tehničke stvari, ni trunka poezije.
Zato smo baš i spremili u rezervi dvoje novinara sa iskustvom, od kojih će jedno napisati hardcore krimić, a drugo romantičan roman s elementom misterije, po kojoj će se i snimiti vrlo gledana tv-serija koja će pobrati simpatije publike, ali ne i nagrade stručnjaka, te agenta prodaje, pisca amatera, zaljubljenika u znanstvenu fantastiku na tragu Star Treka (premetaljka!).
Ali pravi hit će biti pjesma koju će negdje čuti pa zapisati profesorica violine na davno zaboravljene stihove nepoznate zaljubljene u Krista opatice, i to tek nakon njene smrti.
Što se u stvarnosti dogodilo, znamo samo mi, koji smo stvarno i bili tamo, a na vama je da nam ili vjerujete na riječ, ili sve preokrenete na svoju.
