Daleko je nada od nas, nego što je bilo dalje na tvarnome području, u materijalnom svijetu, u našoj ili bolje njihovoj realnosti, a da bi moglo biti dokazima poduprto, potkrijepljeno?
Oko detalja se stvaraju priče, već je natuknuto ono kad smo pratili sirotu djevojku po gradu s ne baš zdravim namjerama.
Kutijica za grožđanu mast koja je njoj nakratko donosila spas, nije izgledala (tražim sad najblažu moguću riječ, jer njene kolegice s posla nisu bile u odabiru nježne) prihvatljivo, a to je moglo značiti jedino i samo da u njoj skriva nešto nedopušteno i strano i tajno.
Niti ta grožđana mast nije bila nešto što se moglo kupiti kod akvizitera kozmetičkim preparatima, a niti u regularnoj apoteci, pitale su, uzele su krišom uzorak i odnijele su, one baš privatno su platile privatnome laboratoriju, stručnu i detaljnu analizu.
Sam način kako je to koristila bio je više nego bezobrazan! Ni s kim nije dijelila, nikad nikog nije ponudila. Ni za narugat se. Ko da bi joj stvarno bile i uzele ponuđeno, ma dajte molim vas!
I način na koji se oblačila, kako se češljala. One starinske suknje i gumene cokule. Da cokule, nego šta je ono, kako nazvat one bakanđetine obične šta ne bi ni babe sa sela kod prasaca išle u njima.
One znaju.
One su imale posebne cipele za promijenit za u ured. Ne možeš u kancelariji u istim cipelama u kojima ćeš gazit poslije po cesti pa da ti neko stane na njih i slomi ti prste. Ovako neka se prsti lome uz naše dopuštenje i znanje u skupim i finim cipelama. Iste one sa one reklame, koja je u stvari serija za žene od ukusa, sa stalnom postavom i provokativnom radnjom i inteligentnim dijalozima, kakvih ne možeš više čut u stvarnome svijetu među stvarnim ljudima. Ali zato možeš pričati o njima sutradan sa svima, analizirat i fantazirat, šta bi ja dao da sam na tvom mjestu.
Lijepo počešljana žena i duhoviti klavir su imali svoje epizode i u nastavcima prije i onima poslije, to nikad nije bila nikakva tajna, samo oni za to nisu znali.
Sva ta zaposlenja, to je bar svima jasno, koja glume radna mjesta su baš i stvarana s tom svrhom, da vas naime spase od bež boje doma, da vam budu drugi, topao dom, i to onaj koji će vam dati prostora i vremena da se ostvarite na bilo kojem polju.
Ako ste naprimjer cvrčak iz Ezopove basne orni za pjevanje, da pjevate s mirom i da ne brinete da bi mogli crknuti od gladi, jer vam onaj mrav neće htjeti dati niti zrno maka, a kamoli sjemenku iz koje će možda nešto da izraste u svom svome obilju, što bi možda jednog dana moglo i nahranit nekog. Ako već ne pjesmom, a ono bar kruhom.
Ljudi su shvatili gdje ima besplatnoga kruha, pa pomislili da je to i bila početna ideja. Cilj, svrha i namjera od početka svoga.
Za duh se tu nije znalo ni pitalo, kamoli za onaj koji treba dizat pjesmom.
A duhovitost je sa lakoćom prepustila podrugljivosti mjesto.
Da se ne ponavljam
E pa u tom duhu!, oni niti nisu znali niti mogli zamisliti da su Terci nešto krivo učinili. Krivnja uopće nije bila opcija. Ni u teoriji.
Stari je lisac još za neko vrijeme, a sve sjećajući se kao u nekoj magli, minulih ideja, ispotiha ispod brade možda još i znao ispaliti kakvu primjernu dosjetku, ali začinjenu gorko i grko i s grčem, koju ionako nitko ne bi shvatio, tako da je odustao.
Učinilo mu se bilo da je jadna cura imala nešto drugačije i posebno što prije nije bio vidio u nikog, ili makar u nikog od poznatih mu, iz realne realnosti ili one virtualne, pa se složio s agentom specijaliziranim za prodaju podnih obloga, da se moglo raditi o AI hologramskoj simulaciji, a ne materijaliziranom božijem stvorenju, i tu je stao i ostao s tim do penzije koja je došla po njega par mjeseci nakon nemilog slučaja.
Nakon toga nije više govorio ni mislio ništa. Stacionar. Hospicija. Tih sprovod bez vijenaca.
I bez suza.
Suze uopće nisu bile opcija, jer ih je i previše bilo, toliko puno su se plakale i toliko puno puta isplakale da nisu nikome značile ništa.
Od smijeha. Od blaženstva. Od boli. Od muke. Svejedno. Nebeske, morske, s vrhova planina, orošenih naočala, šoferšajbi, svejedno. Nitko nije obraćao pažnju, plače li svijet, cvijet, grupa ili pojedinac.
Uzmite novce da vas ne moramo gledat. Izgradit ćemo vam kuću da ne prosite po ulicama. A oni svejedno, s vremena na vrijeme pojave se vani s natpisima, rukom napisanim na uredskom materijalu koji im ne treba jer se posla nema, preselio se u kompjuter, i sloganima poput:
- Ja magi-star (što naglašava da su oni veće zvijezde), a mini-star ima veću plaću. - i to zovu prosvjednom akcijom, revolucijom i građanskim neposluhom. Dok zemljani ljudi gasnu, i klize niz rampe postavljane po okolišu da se olakša okolišavanje.
***
Čistačica Mara, koja je do Terrina dolaska bila dežuran krivac, a nakon Terrina iskliznuća s pruge, ponovno vraćena na taj isti položaj, je neko vrijeme razbijala glavu nad komadom plastike koji je pronašla ispod stalka za kišobrane i koji je oblikom neodoljivo podsjećao na polovicu kinder jaja.
Više iz znatiželje, nego iz dužnosti, je prionula traženju druge polovice, nadala se da će možda pronaći i figuricu ili makar nešto što bi dalo za naslutiti što je sadržavalo obećano iznenađenje, ali nije bila te sreće.
Napokon je zaključila, uz malenu pomoć svojih prijatelja, da s tom ljuskom nisu čista posla. "PRC" je pisalo s unutrašnje strane, što je očito bio dio nekog većeg teksta. "DA" je bio dio što je nedostajao, a po tom se dalje lako moglo zaključiti odakle je došla. Iz dupeta.
Brzo je, što je brže mogla, oprala je ruke. I tu je radnju sve češće ponavljala, kadgod bi dotaknula nešto što bi dodirom podsjećalo na taj komad plastike, ili na bivovanje u toj istoj prostoriji s njome. Činilo se da tako čisti veće stvari, iz drugih nekih sfera, nama još nepoznatih pa onda neimenovanih, ali u svakom slučaju, tu nisu bila čista ljudska posla. Ili makar ne onih ljudi sa čistim rukama.
Tako je taj komad dopao u ruke specijalnog agenta. Prepoznao je odmah, ta bio je svjetski čovjek i svjetski putnik, vidio je u životu svašta, pa tako i polukružnu zaštitu na balinima uredskih stolica. Netko je bio nepažljiv, ili jednostavno lijen ili nestručan da kuglice dobro zašarafi, i eto!, dobro su i prošli ovi, mogao je netko slomit vrat uslijed pada sa stolice na svom radnom mjestu. Težak im je život, posao opasan.
I sve je prilika za neslane šale na račun radnog naroda.
Eh, vidiš, ideja za kolegu iz osiguranja, da se podijeli! Dobro je imati takvih poznanstava. Nikad ne znaš sa kog mjesta smrt baš tebe vreba, eto vidiš što se desi toj nesretnoj curi, ispred zgrade u kojoj radi, i još dobro opremljenoj i pristupačnoj svima, čak i teško nepokretnima. Što ti je život! Danas jesi, sutra nisi. Ovako ispada da je bolje biti hrom i ćopav, nego prav i s pravom na svom radnom mjestu.
Neka makar plate premiju pošteno!
S tom je mišlju zgužvanu foliju Dvojnoga Ce koju je tog jutra kupio bio, jer je osjećao da će ga neki virus napast, a nije mu se čekalo ispred apoteke skupa s hipohondrima i tajnim kupcima (ili prodavačima?) koji vrebaju navesti na tanak led i u konkurentsku radnju prestrašene starce, ugurao u polovicu šišmišjeg jajeta kako ga je zvala Mara, i hitnuo je prema kontejneru za, jasno, plastični otpad.
Zamotuljak je odskočio od poklopca i opao na beton uz nekakvo šuštavo, ili ipak tupo tuk!, gdje je i ostao sve do jutarnje smjene, kad je i dočekao svoju bolju izvedbu, i to u lopati komunalnog redara koji je zviždukao sneno.
Je li neobičan spoj plastike, zgužvane folije i metala bio prvi akord te melodije, ili pak uzrok otčepljenja onog začepljenog mjesta koje je stvoreno po prirodi stvari da propušta zvuke bezimenih sfera, koje se samo naslutiti daju po davno prošlim sjećanjima na onaj period djetinjstva kad još nismo mogli razlikovati maštu od stvarnosti, javu od sna, zvuk od tišine, ne mogu vam reći. Ali znam sigurno da jest fijuk bio fantastičan, i ponavljao se u sve skladnijem ritmu, i sve češće i čišće svakog ranog jutra kad bi smjena zapadala baš toga redara.
Baš ispred te zgrade.
Jedna od profesorica glazbe, koja je znala uhvatiti zvuk papirom, ga je takvog zapisala.
Nije skladbu pokazala nikom, niti ju je ikad sama odsvirala, tako da je notni zapis, pronađen tek nakon njene smrti, kad se na odjelu tragalo za dokazima koji bi potvrdili činjenice navedene u CV-u novoga ministra, dočekan kao kuriozitet.
I tako, od provjere valjanosti nečije diplome, do otkrića pravog remek djela, jer svi su se složili da skladba djeluje božanski, put je vrlo čudan. Pogotovo kad vam nešto treba da odvuče pažnju.
Vjerojatno je, da je baš on, taj obični redar, smetlar, smećko, nazovite ga kakogod!, bio jedan od onih neotkrivenih i neostvarenih talenata kojemu je samo trebalo dati prostora i maha da se umjetnički i s duhom raspojasa, ali eto.
Slavu je pokupila bezimena redovnica iz petnaestog vijeka čija se sveta slika našla uz taj notni zapis, što je bilo dovoljno da se timovi stručnjaka raspišu o mogućnosti postojanja svjetla u tami koje je blistalo preko duša pojedinih ljudi mračnog srednjeg vijeka. Mračna je noć duše time premještena u sasvim drugi plan.
Redar je srećom imao mišićave, snažne ruke, i slobodu od muzičkih kritičara. Mogao je pjevat za svoju dušu, umjesto da dušu proda, mogla mu je bar ona ostati besplatna.
Žilave i stare konje, je odvajkada i posvuda po svijetu, bio običaj samljeti na sitno. Istući, isjeckati, pa stavit u vruću mast. Tako da će po svoj prilici, kao i stari konji, ostatak njega završit u bureku ili u piroški. Šteta da se baci.
I uopće, zanimljivo je to da ljudi koji tretiraju druge ljude, uključujući i same sebe, kao životinje, ne vide razliku između prvih i drugih, do te mjere da, kad napokon nalete na nekoga da im na to skrene pažnju, da im se u lice kaže na čemu su; dakle, ili zvijer ili vanzemaljac, najprostiji klingonac i ferengi, oni ne misle da su oni krivi, nego kriv je taj koji im govori!
A vidi životinje, kako smjerno šuti. I podnosi. Kao da je to njezina životna svrha, biti ispušni ventil budali koja ne zna kontrolirat svoje tijelo, pokrete i postupke. A kad osvijesti da teško kontrolira i riječi i misli, prvi im je potez da prebace krivnju: vi, naime, koji im to govorite i skrećete na to pažnju se ne kontrolirate. Ne oni. Oni su imali dobar i lijep i smislen, do tad, odnos, i prave drugare i ljubimce koji su im odani i vjerni bili sve do prerane smrti.
Koliko samo takvih idiota drži slike svojih pokojnih pasa i mačaka kao vlastite profilne, na društvenim mrežama:
- Ja sam taj pas - to vam njima govore
- Jedina je ta jadna beštija mene razumjela. - pa proguta suzu, jer je ta progutana bolje procijenjena, više košta, više joj se vjeruje.
Dobro, u pravu ste, treba svakoga tretirat isto, ali zašto ne na bolje isto, zašto sve na gore? Zašto ljude kao životinje, a ne životinje kao ljude, ako već znamo za razliku.
Kad bi zemlja proplakala kao što to nebo može, rekla bi vam isto to.
Eto to će biti vrijednost kojoj će doprinijeti Terra. Ona je i s biljkama na prozorskoj dasci pričala na isti način kao sa ljudima.
Ali trebat će još puno puno puno sijanja kroz razna sita i rešeta proći ta božja čestica.
Iz mljevenog mesa neće izrast ništa.
Spremljeno s namjerom da nekoga nahrani, izazvat će zahvalnost i to mu je krajnji domet, inače istruli onako i vrati se u zemlju nakon puno peripetija u zadanim vremenskim terminima i uvjetima.
Nekoga nahrani, nekoga posvadi, takva je sudbina. Sa svime. Sa svima. Posvuda.
Aliji je okus mljevenoga mesa, ili bolje reći začina kojima je bilo zamaskirano, bilo zadnje što je sa sobom ponio iz materijalnog svijeta.
Dok je gledao sam sebe na obdukcijskom stolu, nije se vidio nikako drugačije nego kao baš taj izvor na kojem je, jer treba biti, zahvalan.
Nije uopće mislio prelijeva li se ta zahvalnost i izvan okvira koji je do tada mislio da je. Da utječe na druge, u druge, do te mjere da i oni osjete i znaju što i on sam zna i osjeća, čega se sjeća.
Bio je sam i bio je jedan, a njih je bilo više i bili su zabavljeni drugačijim mislima i radovima. Ne bi imao šanse ni da je bio živ i gromoglasniji od zvuka koje je njegovo iskasapljeno tijelo ispuštalo u prostor.
U prostor u kojem ništa osim žućkaste hladnoće nije bilo živo.
Žuč i sluz. Posvuda.
A onda je otišao.
