Marinoj maloj su sredili za stalno, nakon Terrine tihe sahrane.
Mara je bila strašno ponosna zbog toga, počastila je cijelu zgradu baš svatovski. Naručila je sve iz maloga dućana ko prava gospođa, i pošteno je platila, neće ona više pred nikime koljena savijat, sad i ona ima konja za jahanje!
Cura je završila nešto na filozofskom, a u Marinoj percepciji, ta je filozofija bila isto ono što su stare mudrosne knjige zvale sofijom, san svih njenih snova. Gospođa mudrost, miljenica boga. A njezina mala ima certifikat. Sve u roku, po zakonu, pravu, pečatirano. U knjizi spomenici upisano.
Nije uopće razumjela, a nije se ni trudila pravo, što joj to njena mala zbori, da nije to isto, da se s vremenom sve mijenja, da postoji staro znanje i ono novijega tipa, znanstveno dokazivo i vrlo materijalno, za razliku od ovog maglom ovijenog skupljenog na fakultetu, koji je i ime ukrao besramno, kao i zgradu, ali dalje od tog nije znao.
Utrpala je malu tamo s ponešto bojazni da se neće znati snaći među finim gospođama, i veliki trud je i puno je vremena potrošila da joj o svakoj od njih svoje viđenje ispriča, kako će se kojoj dodvoravat, a koju bi bilo bolje izbjegavat.
S tim i takvim znanjem, o ovom sada praktičnom dijelu vam govorim, je Marina Nera predala svoj CV i svoju diplomu u kadrovsku službu.
Službenica je bila ponešto spora za računalom, za njen ukus, ali se brzo sjetila da ovoj ne smije ponuditi pomoć jer ni ona nije Mari nikad pogled uputila.
Čistačica sa kata ispod, ju je odmjeravala otvoreno neprijateljski i znala je da će biti, ni kriva ni dužna, sudionik nekih njihovih igara bez granica i pravila, kojima neće moći doskočiti zbog nedostupnosti informacijama iz očito drugog, donjeg ranga.
Mara je to tako namjerno namjestila, svoj život kroz kćerin život. Sad ona ima pristup svemu, gornjem domu, donjem domu, ili makar mogućnost ostavljanja takvog dojma, pred svima.
Ali, što bude bit će, kako ona pjesma ide, ke sera, sera. Nera sera.
Nera je nova žrtva. A ovdje se ne misli na let s klizeće i klizave rampe, koja još nije bila uklonjena kamoli zamijenjena hrapavijom inačicom sebe. Nova Terka, zvjerka. Nova uredska guščica. Korisni idiot.
Dobro je, morate priznati, uvijek imati takvoga nekog u svojoj blizini, bez obzira na to kakvih ste namjera; nekoga tko ne zna u stvarnosti ništa.
U stvarnosti, ni o stvarnosti, ali spreman je i oran odraditi pravo i pošteno sve što mu se zada. Pa, ne ako, nego kad! dođe do greške, a gdje je god puno ljudi koji tobože rade, puno se i griješi, ona fakat ne zna ništa.
Ničija je, još i bolje. Marina? Čija? A naše jadne Mare, čistačice, vidiš ti, kako se je lako u ljudima prevarit, mi mislili jadnoj ženi učinit uslugu, a ono ispadne uvijek stara stvar točna, pomozi sirotu na svoju sramotu.
U nastavcima Mara diže kredit i prodaje njivu da bi platila šutnju i sačuvala svoj obraz, ako već ne obraz rođenog djeteta. Bolje da je mrtva, makar firma osiguranje uplaćuje redovno.
Mala nije bila glupa, nagledala se kriminala po televizijama, a i družila se puno preko interneta s mnogim trolovima.
Što čovjek, kamoli ne mlada djevojka, može naučiti od trola, više je no poznato svakom twitterašu.
To su oni! Ti ljudi iz ureda, lijepo odjeveni, uvijek nasmijani, pristojna izgleda, sa sigurnim primanjima, u dosadnim zanimanjima gdje se nema drugog posla nego gledat kako tko što djela, pa ispaljivat duhovitosti, mijenjajući ih za mudrost i sveznanje.
Sami niti svjesni nisu da su oni sami drugima trolovi. Trolovi su oni drugi.
A to je Nera, za razliku od njih, znala. Da je druga.
Imala je dvostruke uvide, i dvostruka mjerenja, pazite me dobro, mjerenja, ne mjerila.
Tuđe iskustvo trola preko svoje majke, i vlastito iskustvo trola preko interneta. Kratko se vrijeme zabavljala pogađajući tko je tko, ali uskoro joj je postalo jasno da bi bilo koji od kolega, bilo kojeg spola, mogao biti bilo koji trol, bilo kojeg spola, jer su svi bili toliko prokleto isti i predvidljivi, da je i od ljudi i od mitskih bića skoro odustala, i pažnju usmjerila prema strojevima.
Svi kompjuteri kao da su štekali, ne samo onaj iz kadrovske. A budući da su svi imali najnoviji OS i redovito skupljali sva ažuriranja i imali redovit servis, nešto je od treće vrste moralo biti u pitanju, iliti na stvari.
Čudna je vrlo bila i sama činjenica da se ni jedan od trolova nije požalio javno ni službeno, da nikad nitko nije, iako je stalno visio na mreži, nije zatražio da se ukloni antivirus koji ga usporava ili očisti neki od bagova, ili reinstalira bios. A svi su bez problema baratali terminima, nije se moglo reći da ne bi progovoriti znali programerskim jezikom. Nekmoli gejmerskim. I bilo joj je sve to vrlo, vrlo čudno.
Bila je prirodno oprezna, pa se ni sama nije zalijetala s izjavama, pogotovo sa zahtjevima, ikakvoga tipa. Sjećala se dobro materine priče o onoj pokojnici koju je naslijedila, kako su je iza leđa zvali smećarkom jer je navodno sama sebi napravila nekakvu kutiju od starog papira i starog kartona, koju je bez srama i stida donijela na posao i u njoj arhivirala arhivsku građu iz arhiva, državnog arhiva. A doma u svojoj kući da je punila potrošene čašice od sladoleda blatom, i to da je na prozore stavljala, za kukce!
Sada, kad bi ona rekla naglas da joj je vjerojatno neki bag ušao u kompjuter, jer se fajlovi otvaraju presporo, ili se uopće ne otvaraju ili da nestaju pa se opet pojavljuju i ne uvijek iste veličine i ne uvijek na istom mjestu na disku, mogla je, tako je računala, proći još i gore.
Plastična kanta je plastična kanta, a i bag je bag! Ne možete poreći da sličnosti nema. I veće i gore i više!
Sa puno je nelagode odlazila na posao, i svakog joj je jutra bivalo sve teže odlaziti najprije u maleni dućan, jer joj je mater rekla da svi tamo idu i što se dogodi ako netko ode put samoposluge niz cestu, pa penjanje stubištem, jer lift je tek bio u najavi i planu, a i pitanje je veliko bi li taj bio dostupan svima ili samo nepokretnima s važećim certifikatom, pa histeričan hihot gladnih studentica glazbe svaki put kad prođe netko tko je gotov sa životom. A tako se osjećala, kao netko tko je gotov sa životom, kad bi unišla u veliku salu ispunjenu stolovima i strojevima i glavama jednako plastičnim i ravnim, svakom iza svog ekrana.
Veliki grob, masovna grobnica, uvijek gladna tuđeg jada jama bez dna.
Zajamčena primanja, zdravstveno i mirovinsko, osiguran život i sigurna starost, tako svi govore, sigurna sudbina, sigurna i neizbježna kao sama smrt.
Živa pokopana.
