Curu iz arhive crvenoga nosa, nazvat ćemo Terka, kakvo joj i jest bilo kršteno ime, ne Tereza po pjevačici, baki ili mučenici, nego baš Terka po onom liku iz Jurić Zagorke. A to upamtite dobro jer će biti dosta šala na račun tog imena.
Njoj samoj je bilo rečeno da je prvi, i pravi! izbor bio Terra, sa dva r, kako je bilo popularno u vrijeme njezina rođenja. Terra kao zemlja, rodna i plodna, da se zna odakle je, otkud potječe i kome pripada. Ali matičar je pogriješio pri unosu podataka, i to neka joj bude dodatan motiv da pazi dobro sad kada i sama ima slično zaposlenje: prepisivanje, dakle, brojeva i slova, koja su možda jednom davno nešto i značila nekom. Eto, baš tako, u istom tonu i duhu, niti njeno ime neće značit skoro nikom ništa. Ili makar ne ono nešto što je namjeravano bilo.
Ne kaže se zaludu da je ime znak. A bogme niti da su ovakvi lapsusi slučajnost.
Zagorkina je Terka, da pojasnimo i to novim obožavateljima, za razliku od zemlje tog sinonima za stabilnost, sigurnost i bazu, glavna anti-junakinja povijesnog romana znakovita imena Tajna Krvavog Mosta, ni stabilna ni sigurna ni čvrsta.
Bila bi baš fora da se to nastavi i u ovoj priči, pa da, očekivano, do njezina kraja i naša Terka popije krivicu za smrt neznana mladića s rampe ispod zgrade. A sve slučajno i kao ne znajući, hihoćući se napamet i naslijepo da ne uvrijedi lako uvrjedljive, jednako kao što su joj povezali alkohol za, od hladnoće i prehlade, natečen nos, i telekinetičke moći za slučajnu rušidbu stalka za kišobrane.
Znate već kako bi se to, mic po mic, moglo ispripovijedat publici rođenoj, odgojenoj i odrasloj početkom novog milenija:
Ona je Terra, on Extra Terrestrial, Alien, sudar svjetova, ovaj grad je premalen za nas oboje istovremeno unutra. I taman kad je ovaj pokušavao uzletjeti sa rampe, sudbinski nesporazum ili baš namjeravano lupila ga mišlju, neka ostane i utabori se u njoj, u njezinu dahu, eto u tom nosu koji joj je zadnjih dana baš jako nabrekao.
Ili je on sam, baš u njenom nosu pronašao prikladno stanište, jer svoje je tijelo već teško održavao na životu, u okolišu i atmosferi neprilagođenoj njemu prirođenim uvjetima.
Tko zna koliko su se dugo oni poznavali kradomice, i sa kojeg mjesta u svemiru, gdje su se sastajali i kako, te koliko dugo, prije ovog što je nama običnima izgledalo poput nemiloga događaja, planirali tako. I tko bi još znao kakvi su im daljnji ciljevi i putevi bili. Tko zna šta se tu još može svega izpodešavat!
- Ma jeste li vi primijetili kako ona stalno vadi neku malu kutijicu i sve se kao nešto po nosu gladi. Obazre se okolo gleda li je itko, a onda umače prste i … a šta da govorim dalje …
- Je, je i ja sam vidjela, neka sitna od nekog čudnog materijala, s ljubičastim poklopcem, ili nečim što sliči na našu ljubičastu, purpurnu, trula višnja pa malo na zeleno, bordo …
- A kad otvori, smrrrrdi … moj bože, kako smrdi
Eto počelo je već, i bez našeg dopuštenja. A kako su ljudi blesavi, može krenut u kojem god hoćeš smjeru. Osim ovom našem.
Ili će joj pokušavat prodavat parfeme. Ili će je zatuć kišobranima kad se bude bila najmanje nadala zasjedama. A najvjerojatnije će ju uhodit danima, noćima, već kako tko od njih bude slobodan i voljan, po dućanima, po pazarima, čekaonicama i pristaništima, onlajn stvarno i virtualno. I osvjedočit se tisuću i hiljadu puta da je istina sve ono što su bile prvo mislile i rekle.
Znate kako to već biva sa nezanimljivim ljudima, kad ih stavite pod lupu, svaka ona i najmanja sitnica djeluje kolosalno. Gargantuovski.
Sve zapravo ovisi o namjeri s kojom promatrate, ako promatrate sa simpatijama, zaljubite se u način na koji netko tare nos ili žmirka očicama. Čak vam može biti draga i jedva dočekana škripa gumenih đonova o linoleum jer najavljuje njezine korake.
Ali kad ne znate što tražite, sve prilagodite očekivanjima onih kojima ćete podnositi izvještaje: način na koji zakopča jaknu sve do brade kad izlazi napolje, oprezan hod po tankom sloju leda na trotoaru, boja torbe za fascikle koju je donijela od doma jer joj je bilo teško ili sramota tražiti u platnom da joj kupe novu, a kamoli namirnice koje kupuje u velikoj samoposluzi dolje niže ceste, umjesto da otvori račun u malome dućanu kao i svi oni, i uzima na dug to što im već bude u ponudi. Pa da se sutradan hvali kako su baš njoj sve super friško i s ukusom spakovali. Toliko predobro da isto to želi svima drugima. Mir u svijetu!
U pravu ste, bilo tko od bilo koga može stvorit zvijezdu u bilo kojem smislu, za čas posla. Jedino što vam treba, je dovoljan broj sljedbenika. I dok mislite da ste vi vođa svoje nove sekte, u stvarnosti je vođa baš taj nesretnik koji o svemu i ničemu nema niti pojam.
Pretpostavljam da je stvar u tome da to nekako osvijestite, tako da u sljedećem krugu možete nastaviti s točke na koju su vas digli, pa preuzeti svoj život s te bolje pozicije, u vlastite ruke, a onda tko zna, možda se skupa s vama preokrene i svemir.
U Terkinih je kolega s posla kronično nedostajalo mašte. Kako se čini, jedino zbog toga što su sve mjerili plastičnim novcem, kao u društvenoj igri monopola, koliko imaš ti a koliko banka, sve drugo je manje bitno. Prostor se proteže od kolodvora do kolodvora, a zatvor nije problem ako imaš dovoljno u kešu. Kupuješ kuće i hotele, a o ljudima s autima niti ne razmišljaš. Di ću leć, šta ću jest, s kim ću još. Ljudi danas jesu a već sutra ne, a zidovi ostaju. Eto tako.
Da nisu mjerili plastikom, mogli su se sjetit da je prazan prostor veći, širi, da ga više ima, i što je prazniji da se lakše diše.
Preusmjeriti recimo oči prema blijedožutom nebu sa kojeg je baš i moglo nešto iz čista mira granut u jednako nedohvatljivo eteričnoj ružičastoj.
Koja bi, kad se okameni, ili ometali ili odrveni, mogla baš i biti misteriozna kutijica koju je Terka tretirala poput svete relikvije. Kriptonit, samo roza. Druga strana spektra. Razumijete?
Ali ne, ovi znaju samo što njima smrdi a što miriše, i nastoje po svaku cijenu sve prevrnuti na svoju.
Odvajkada mudri ljudi upozoravaju da se ne smije dozvoliti da šačica ljudi pretvori ovaj svijet u smetlište samo zato što netko od njih ne podnosi miris ruža. Ali regularni nisu dobro razumjeli citat. Vidjeli ga jesu vlastitim očima, pročitanog i opjevanog čuli su ušima, nekad su ga čak i ponavljali glasom, pjevušili zajedno s nekim laganim melodijama.
Ne može se reći da ljudi stalno jedni drugima ne daju do znanja, da nisu oni ti koji određuju i odlučuju i znaju što je cvijeće a što smeće. I da je to dobra vijest.
