Jedina je još Terka mislila o nemilome događaju tu ispred njihovih vrata. Ovako su joj misli tekle: da ona sama nije uspjela u nastojanju da izbjegne neugodnost kancelarijskih podmetanja, bi li taj nesretni momak sad još bio živ, eto to joj se motalo po glavi.
Teorija kaosa! Let leptira može izazvati uragan na sasvim drugom kraju svijeta, a ovo je ovdje bilo, tu na par koraka od mjesta gdje je sad sjedila.
Mogla je, mogli su oboje biti u nekoj vremenskoj omči, propali u crnu rupu u kojoj je sve izokrenuto naopako; dan je noć, jučer je sutra, crno je bijelo.
Jednako je tako ona mogla biti on, a on na nekom drugom ili sasvim trećem mjestu, za koje svijet još nije čuo. Negdje gdje je život san, a java smrt.
Možda smo sad svi mi mrtvi, a on življi od ikoga.
Nije ga poznavala dok su bili živi, ni ona ni on. Nije bilo prilike da im se pogledi ikad sretnu. Iako se jesu svako malo sretali po gradu.
Da i to bude znano.
Ona nije imala okus za muškarce, a ni on nije pokazivao interes za veze.
Ona je bila od starinske loze, uvijek na svom mjestu nikad izvan pruge. On je bio tko zna otkud se stvorio, niotkuda! Kako već dolaze svi mladi studenti u veliki grad koji kao nudi nešto, ne ponudi ništa osim gladi. I kad otvori menzu i kad dijeli besplatne bonove za hranu na nagradnoj igri, sve su namještene. Onjuše, ocijene pa bace. Tako kolač, tako ćevap, tako pirošku, pivušu, prijatelja s kojim si se trenutak prije povjerljivo družio, i trenutak poslije, također.
Po naglasku su zaključili da je negdje sa istoka, pa je komodno isto tako mogao opasti sa bilo kojeg planeta sunčeva sistema. S bilo koje zvijezde.
Ili sa zastave. Sa suncem. Ili s mjesecom. Bilo kojim. Bilo čijim.
Nitko nikad nije pitao ni za njega ni za nju.
Dok su bili prisutni u tijelu, svima su jednako smetali. Kad su iščezli sa lica zemlje, nitko nije povezivao prazninu onog nečeg što nedostaje s njima.
Uvijek gladne duše su uvijek gladne duše zato što ne znaju čega su to gladne.
Kad nekome služite samo za otiranje i otresanje, lako vam se i brzo pronađe zamjena. Onaj prvi najbliži vama koji se neće buniti. Zato svatko samo i gleda da to ne bude on. Zato su galama i glasan smijeh na cijeni. Tko će koga prije. Zato u velikim obiteljima najmlađe dijete brzo ozdravi čim se pojavi novo najmlađe dijete. Zato oni, kojima je skupo plakati nad ljudima, radije imaju životinjske i biljne članove porodice. Lakše je kupiti novu lončanicu za prozorsku dasku, nego svježe rezano nositi na groblje. Iz svježih grobova tko zna kakva još opasnost vreba!
- Si vidjela onu. Ni glasa nije pustila. Mi svi uzeli nešto jadnom čovjeku, da ne ide đaba po snijegu i ledu, čuj mora i on prehranit svoju djecu, jedina ona - ništa. Ni ćuš ni buš.
- Ko? Jel Terca?
- Tc tebe.. Grozan si.
- E, ako se kaže koka kola, a piše se coca cola, tako i ova. Ako je TerKa, onda je TerCa. Udri tercu na tišinu, he heh.
- Tc, da tercu terku tuku, eto šta je.
- A neki pišu i cocain, he he. Vidiš joj po nosu. Šta je pravilno.
- E da znaš dobro ti i govoriš. Ima se tu nešto. Jesi lisac svaka ti dala.
- A ne, ne svaka, svaku treću su preskočit.
- Koju treću.
- Pa to, terca, treća.
- A, ah. Pametno, pametno.
Jednostavno vam ne može biti žao kad vas se isključi iz ovakva društva.
Tako da je Terka, smatrajući da se razgovaraju u šiframa jer nitko ne može biti toliko nepristojan ili glup ili bez ukusa da bi se na ovaj način razgovarao otvoreno pred žrtvom, pristojno pozdravivši povukla patent zelene pernate jakne sve do vrha i ponešto neprirodno podignute brade otkliznula niz rampu.
Rukohvat je bio neuhvatljiv rukom, jer je u stvari bio šiber šipka koja je u stvari lift za invalidska kolica umotan u prozirnu foliju da bi se zaštitio od zamrzavanja i hrđe. Katanac i lanac, slični onima za bicikle samo u četvrtastoj limenoj kutiji na zaključavanje, su bili nešto s čime nije računala da će se baš njoj tog mračnog popodneva ispriječiti na putu, ali njezin je potiljak pronašao siguran i čvrst oslonac u njima, i to je bilo dovoljno.
Nije osjetila bol, osim za trenutak koji je probio kožu glave, ali taj se lako zaboravi, jer je sve čega je bila i ostala svjesna još za neko vrijeme, nestvaran osjećaj kao da lebdi na mekom tepihu.
Dvije tragedije, u kratkome roku na istome mjestu. Bolje reći mostu, nego mjestu, zbog ironije. S naglaskom na izostanak i kapljice krvi, radi misterije.
***
Doma ju nije čekao nitko osim dvije plastične kantice na prozorskoj dasci u koje je zasijala bila sjeme neke stare sorte, ne znajući ni koje je boje ni kojeg imena. Mogao je izniknuti cvijet, ali i voćka, povrćka ili žitarica. Čekala je da je iznenadi. Gledajući kako se humus pomiče i diše i razmiče prostor za nježne stapke i peteljke. Zamišljala je da jednako tako pravi prostor za tanko korijenje unutar kantica, i tako se na kraju dana vraćala u svoj mir, iz kojeg je početkom istog isto izlazila.
A onda se odjednom našla na ograđenom mjestu sa kojeg je sve mogla vidjeti drugačijim očima.
Nije se bojala, ali to je moglo biti zato što joj se sve činilo poznato i vlastito.
Tiha muzika iz blizine bila je ugodna poput uspavanke koju njoj nikada nije pjevao nitko, ali čula je jednom da se nekom pjeva. Pokušala je izvor zvuka potražiti očima, a onda je shvatila da je ona sama - oko. Kristalna kugla za proricanje. Ili komadić kristala koji će se nekome zabosti u srce. Čekajući da se zajedno istope od miline.
Strune su tiho drhtale i tako je sigurno mogla znati da smrt nije isto što i zaborav. Da nije kraj.
