Kad uhvatim sebe da ponavljam njene role i parole, pa kad me spopadne bijes zašto sebi to dopuštam, ili strah da se ne pretvorim u to u što ne želim da se pretvaram, šištavi mi jedva čujni glas poput zujanja iz klima uređaja, nestrpljivo i autoritativno šapne:
- Dont resist. If you resist, it persists.
Što se više buniš i opireš, to će ono što sad vidiš ili misliš da vidiš i osjećaš samo postajati jače, češće, čišće i upornije.
Svijetu je do svađe, do borbe, do bilo kakvog nadmetanja, a pošto je njih više i pošto je ta stazica bolje utabana, vjerojatnost da će te povući za sobom je poprilično izvjesna, sigurna i neizbježna. Prije nego te povuku za sobom, uzmi bar trenutak vremena da se upitaš, želiš li poći tim putem, dakle onim i onakvim kakvim su se kretale sve te jadne žene prije tebe i za koje sto posto znaš kako su i kakve su skončavajući ispropadale, a zajedno s njima i čitave grane, debla i korijenje. Koje bi, da nisu birale što i kako jesu, još i sada stajale čitave i zdrave. Panj, barem panj.
Neugodan ton i osjećaj koji ga prati, nisu takvi zato da nas sve zastraše i nagnaju što dalje od sebe, trk, brže bolje u suprotnom smjeru, nego zato da podsjete, jer već smo tisuću puta hodale tim putem, i prao nam se mozak u vezi krivaca, nježnim glasovima, popraćenim mekim toplim milovanjem, mednim poljupcima. Oni govore Volim te, istim, potpuno istim tonom glasa i s potpuno istim izrazima lica, kao kad vam sipaju uvrede i kletve i klevete, zato se čini da su pošteni: Uvijek isto lice, uvijek isti zvuk, uvijek sve isto, bez promjena, očekivano, pa mislite da ćete drugi put bit na sigurnom tlu u sigurnoj poziciji i da ćete znat što vas čeka i kako s time dalje, kako izaći na kraj s krajnjom prevarom. Vi koja ste uvijek druga. drugačija. Prilagodljiva i zato dragocjena. Jer okolnosti nisu uvijek iste. Prilagodba je potrebna. Prijeka potreba. Zato vas se drže ko pijanci plota, zato ne puštaju, ne popuštaju i nemilosrdno vas love.
+++
Pravi se mrtva neko vrijeme, možda mu dosadi čekanje pa ode, prebaci se na nešto novo što izgleda ko obećanje vječnoga života.
I čineći tu jednu i jedinu stvar, koristeći taj jedini metak koji smiješ iskoristiti u svoju obranu, sjeti se one iz akcijskih filmova, ili sa prosvjeda o kojima si mogla samo čitati na portalima koji prenose taj tip upozorenja: ako imaš uza sebe pištolj, budi spremna da će opaliti i da će se metak vrlo vjerojatno obiti o glavu onoga tko ga je i spucao. Budi spremna umrijeti. Ili u još goroj varijanti, preuzeti odgovornost za vlastito djelo. Ako njim usmrtiš nekog, bilo koga, ikog, koga nisi htjela.
Pravi se mrtva do pogodnog momenta. Ali uvijek spremna na to da pretvarajući se tako, možda dočekaš i stvarnu smrt.
Zato granice moraju postojati, ako želiš život.
Do ovdje, i dalje ne.
+++
