Dont resist! - rekao je. Pretpostavljam da je baš to savjet, primjedba, uputstvo za život nakon, što li je to već bilo i jeste još uvijek, koji je i njoj bio dan u njezino vrijeme, da je jednom možda i imao smisla, da je dobro odradio svoj dio, poslužio svrsi, i da ga se zato, čak iako do sada ništa nije razumjela, drži kao pijan plota.
- Puno me boli. Puno me bilo bolilo ovaj put. Sama ne znam od čega.
- A kad si se skvrčila, stegla, stisla. Treba se opustit, pa sve prođe lakše.
Pa sve prođe lakše. To je detalj koji se ispušta.
Ne treba testirat snagu, boga u sebi, milost božju koja pomaže sa svoje strane, potlačenima i nebranjenima i bespomoćnima.
A oni baš to stalno rade. Bez ikakvog osjećaja za ičije granice i ograničenja. Čak ni svoje vlastite. Tako da se ne može reći da nisu uklopljeni u "jednotu". Možda da samo malo više vole - bol?
Sjetim se toga, svaki put kad uhvatim vlastiti mozak da me rasteže opet njenim putevima. Da stopala koja gledam ispod svoje brade, ispod prsa, bokova, koljena, imaju njene nalakirane sedefaste okrugle nokte. Pa kad me preplavi želja za prepirkom, pravom svađom, dokazivanjem bez argumenata, čak izmišljanje i dodavanje činjenica. Kad poželim skrenuti u poricanje i u prebacivanje krivice, izvrtanje tuđih i svojih izjava, mijenjanje značenja riječi, iti tonom glasa. Krađa i podmetanje, zamjena stvari riječi doba dana, mjesta zločina. Kačenja oko detalja, sitnica, mrvica i tragova gumenih đonova na linoleumu koji bi trebali dokazati "hit & run" sa smrtnim ishodom koji se dogodio jednom nekom prije devetsto devedest i deve i po godina. Bilo na svim vijestima. Neriješeni zločin. Tragovi u snijegu su se otopili, ili su već zameteni, do sljedećeg proljeća do tamo puta nema. Srca gore!
Ja znam riječi, ona praktičan dio, je li došlo vrijeme za sklapanje neke nove teorije, ili da sve zaboravimo. Neka djevojke koje će hodati ovim svijetom nakon nas, same probijaju svoje nove staze za sebe i za svoje nasljednice.
Oko zaraslih i obraslih puteljaka, mogu samo birati hoće li upasti u moj ili njen. Koja je vjerojatnost da će poći težim putem same od sebe, da će koja uzeti svojim rukama mačetu i lomiti grane, vjerojatno zdrave, jer će od suhih starih i bolesnih prirodno zazirati, pa zaokrenuti prema privlačnijoj strani. Razbiti ono što se doima čvrsto i na svom mjestu, samo da bi nekom, možda u ovom krugu i samo samoj sebi, dokazala koliko je jaka.
Muški princip, hvalisanja.
Granice su postavljene radi zaštite, to svima mora bit jasno, a ne zbog neke sulude, neobjašnjene jer je neshvatljiva, zabrane ili kazne.
Neke ih "škole" zovu svetim zazorom, stidom u pozitivnom smislu, Do ovog mjesta i dalje ne.
Ne zato što tamo dalje, van ovoga mjesta, neka čudna opasnost vreba, pogibao ili smrtna kazna, nego više zato što sa druge strane postoji neki drugi život s drugim pravilima i svrhom, ciljem i zadatkom, koji bi, ako bi ga se prenulo, prekinulo ili naglo zamijenilo, prestao postojati, a kad taj jedan naglo, neočekivano najednom prestane, sve se mijenja.
Možda ne nužno na gore, niti na smrt, ali prilagodba koja bi se morala podešavat uslijed toga jednog pada ili zastoja ili usporenja, bi nanijela cjelini možda nenadoknadivu štetu, kao kad se sruši zid, ili kao kad padne nadstrešnica, ili kad se ispila stablo, otvori rupa ili samo prozor koji je dugo dugo vrijeme bio zabrokvan daskama.
Samo za to shvatiti i prihvatit treba proći čitav jedan život, pa zašto trošiti više tih života, u igri u kojoj se škrtari s bonusima.
Njezina spremnost da se da, pokloni, ponizi u svakom trenutku, pred bilo kime, je ta snaga i mišići od kojih je sazdana.
Trebalo mi je dosta vremena da to shvatim, prihvatim i da je u tom pratim. Ta nevjerojatna snaga koju posjeduje i razbacuje se njome. Čitavi niz loših odluka i sporost u učenju, nespremnost da dijeli, bezrezervno. Daje samo onima koji ostave dojam da će joj za nju dobro nečim platiti, i samo onima za koje se nada da će joj nečime uzvratiti. Tim nečim neimenovanim, onim nečim ni sama ne zna čim. I zato privlačnim. Tajnim obećanim. Pa kad se ta tajna obećanja i ne ostvare i ne ispune očekivanja, svrhu ili svrab želje, ostane neznanje i želja da se dozna. Bilo što.
Bilo tko da ostavlja dojam da zna nešto drugo od onog što je njoj poznato i znano, je mogući odgovor i moguće olakšanje.
+++
Sve ljubavne pjesme, one koje rado pjevamo, pamtimo i prenosimo, su inicijalno pisane bogu, ili nekoj od boginja, a ne zemljanim ljudima.
Nije nikakav princ od krvi i mesa spasio i izliječio ni Snjeguljicu niti Trnoružicu. Spasilo ih je vrijeme, protok ili prolaz vremena. Došlo je vrijeme da se probude u neku novu sebe i odu u neki drugi kraj, ili krajnost, u nekom drugom društvu nekog drugog tipa ljudi. I princ i patuljci su metafore, ako ne uloge u predstavi koja nikad ne prestaje.
+++
Eto tako.
Nema se previše puno tih staza, puteva, niti kalupa okvira u koje upadamo i kojima se krećemo.
Tko poteže konce? Nevidljivi lutkar, režiser s megafonom, a opet ga samo rijetki čuju. Nekad možda niti ta dva glavna glumca na kojima je kamera, očite oči očarane većine. Pa se sutradan hvale, kako često sami dodaju svoj tekst ili mig obrvama, i šefu se to svidi.
Bitno da se šefu sviđa, onome koji dirigira.
Eto tako.
+++
